Oduvjek sam mislila da se moramo čuvati što jedemo, što udišemo, čime se cijepimo...
No, nikad mi nije palo na pamet (do jučerašnje emisije) da i odabir odjeće može utjecati na zdravlje. Znam da se odjeća tj. materijali prije samog šivanja (wrong!) boje. Ne znam zašto, ali sam to zamišljala kao neki (europski) standard zatvorenih bazena sa kemikalijama, radnike obučene u standardna sredstva za zaštitu primjerena radu sa otrovnim kemikalijama. Opet wrong.
Znam da se po Indiji, Kini i ostalim mnogoljudnim zemljama iskorištava radna snaga do krajnjih granica za sitnu paru, pa sam pretpostavljala da je to jedini razlog što se praktički sva naša europska i sjeverno-američka odjeća i obuća šiva na drugom kraju ove naše kugle zvane planet Zemlja. Opet wrong.
Nažalost, sva naša odjeća i obuća se osim što se boji (neke čak i u trenutku kad se već sašiju - bile su snimljene neke majice bez rukava što su ih navlači na neke nosače, pa prešpricava bojom), također i tretira raznim kemikalijama - od "stone wash" oliti izbjeljivanja i uništavanja traperica (špricanje kvarcnim pijeskom) do tretiranje kemikalijama protiv rastezanja, sakupljanja, boktepitaj čega. U svemu tome se rabe jako otrovne i kancerogene kemikalije, a radnici su doslovno goli i bosi. Tu i tamo dobiju neku krpu preko nosa (kakti primitivna maska) kod jaako agresivnih aktivnosti.
Izbjeljivanje? Frajer (Indijac) samo s krpom oko struka stoji satima u velikom bazenu punom klora (sve je bijelo) i provlači kroz bazen smotuljke pamuka. Isto tako i kroz bazene s crnom, plavom,... bojom.
Ma prestrašno.
I bez obzira što su u emisiji spominjali ekološki osvještene lance trgovina tipa H&M, i dalje ostaje pitanje - gdje su dotični proizvodi izrađeni.
No to je samo dio problema. Prava je opasnost u tome što će ta odjeća, nakon što ih obučete od trenja i znojenja početi puštati kroz vašu kožu otrovne kemikalije. One iste kojim je tretirana. Da lijepo izgleda.
I tu je ono što me šokiralo. I prije sam izbjegavala jefitne kineske proizvode iz tzv. Kineskih robnih kuća jer su loše kvalitete, bez obzira na budzašto cijenu. I igračke koje su dokazano bojane otrovnim bojama, te se lako polome i ozlijede vaše malo dijete.
No, nikada nisam pomislila da jedna takva majica navučena na tijelo nejakog djeteta može dugoročno ozlijediti njegove bubrege ili neki drugi organ...
Ne mogu se oteti dojmu da su skupi brendovi koji se mogu vidjeti na Pokosici ili Lambaši garancija kvalitete tj. zdrastvene sigurnosti.
Što sam još naučila? Od svih boja najgore su crna i crvena. Crna zato što se mora u više slojeva nanositi da bi dobili tu tamnu (ne)boju, te crvena jer ne postoji niti jedan prirodni pigmet u zamjenu.
I najosjetljviji su proizvodi donje rublje tipa grudnjaka. Pa si sad vi mislite...
Ugodan vam zimski neradni dan. Do sutra će nam valjda pogrtat ulice.
Post je objavljen 05.02.2012. u 09:18 sati.