Nekako si mislim - da li da se hvalim ili ne - no, prevladala je moja lajava strana svijesti.

Danas smo se otisnuli put lijepe nam susjedne Hungary države. Možemo sad mi bajati o priči s Inom, no ja bih tu samo komentirala kako smo si sami krivi, i sami (jelte neki) smo ju pr(o)edali u ruke Mađara. Možda čak imamo sreće da to nisu Rusi, Rumunji ili tko zna tko...

No da, da se vratimo Mađarskoj.

U posljednjih par dana polako skupljamo sitnice za kuću - kao ono - idemo samo pogledati, pa nam uleti nešto što nam se baš uklapa u naš (za naše susjede totalno čudan) stil, te kako veli Guzda - nemamo što čekati.

Da li se tu radi o lampašima koji će jednog dana biti rasvjetna tijela na terasi do retro ventilatora, nema veze. Na njih ćemo se još vratiti u ovom postu.

Uglavnom, Guzda si je zacrtao neku faking starinsku kadicu koja će biti kao skupljač vode nad pipom (s dotičnom vodom) na teraci - znate one starinske lavaboe koji su služili kako cijele kupaonice? Što će nam baš to izvana - nećemo. Nek se i on zabavlja...

Obišli mi jučer sve centre s "bau" u nazivlju u široj okolici našeg sela, te naravno nedaleke Metropole, te nismo našli baš ništa. Njente. Doduše, našli smo gore spomenute ventilatore (kupili), predobre tapete (doduše ne znam što bih s njima), ali olala cijene i još dosta tih sitnih stvarčica. Dobro je znati gdje ih možeš naći.

U Baumax-u izbor pločica grozan. Jest da su (relativno) jeftine, nooo....

Putem u Mađarsku poveselih se da me Guzda časti izletom - obično nešto sitno šopingiramo, dobro se najedemo i malo udahnemo zraka u sredini gdje nas nitko ne pozna - naš omiljeni Pećuh. No, on je na umu imao nastavak obilaska tih "bau" centara...

Uglavnom, nađosmo taj njegov faking sudoper i to u nekoliko varijanti (sve povoljno, a odabrani na nekom 50% diskontu). Nađosmo u spomenutom Baumaxu i predobar dizajnerski lavabo za kupaonicu (mislim dizajnerski po izgledu, ne po nazivlju ili cijeni!), te smo nakon sitno nećkanja (imamo mi i stari koji se da upotrijebiti, no on će ići u prošireni wc) ipak kupili novi, te kupili i nove lampione kao svjetiljke za teracu. One od jučer će Guzda upotrijebiti na nekoj drugoj lokaciji naše nove kuće.

Jednom riječju - ima zgodnih stvari, puuno povoljniji nego kod nas (nažalost). A sad o onom ventilatoru - pronašli isti ventilator u Tescu (oliti Konzum, Plodine ili Billa unas) i to za duplo manje para. I uopće nije bio na popustu. Ako pretpostavimo da je u toj cijeni debela provizija za vlasnika faking špeceraj robne kuće, koliko tek ovi naši "drapaju"??

Da sad ne spominjem kako su kuhinjski električni aparati bezobrazno skupi, kako je garancija na ugradbene pećnice 3 mjeseca, dok istovremeno predobre stvari možete naći u Ikea-i u Grazu s garancijama od 5 i više godina, lijepog oblika i funkcionalnosti. Tko je tu lud??

Ne, nisam pobornik kupovanja vani jer se jebeš s prijevozom, granicama, carinama, garancijama i tko zna čime. U krajnoj liniji, ipak sam dovoljno domoljub da ne ostavljam (previše) para u inozemstvu, te stvarno volim hrvatske proizvode! No, ljuti me kad se od nas pravi bedaka i zarađuje puste pare. Ne zaboravimo - većina je tih centara u stranom vlasništvu!!

I još malo o Mađaricama - za mušku populaciju: sve su (barem ove mlađe) crne kao da Mađarska ima more (kvarc?), moderno obučene (ne baš kao u Zg., no kao u recimo nekom manjem hrvatskom mjestu), da ne velim oskudno...

To bi bilo to. Adju.

Ne znam da li sam kompetentna da pišem ili ne o ovogodišnjem BigBruderu jer sam stvarno gledala samo u nekim sekvencama od par minuta (kad ono krivo stavih na teve-u program, a pošto ne radi daljinski lijen si dići se i šaltati dalje), ali mi je stvano išlo na živce ova ExYu postava. uključujući prenemaganje Antonije i one neke iz Beograda kao voditeljice...

No, ipak da malo rezimiramo: imali smo nešto pedera (jebite se, pisat ću kako ja želim), nešto sisatih starleta, nekoliko likova koje nisam ni pohvatala, jednu sisatu koja je kao wou - em je žile rezala ili nekog drugog napala nožem, više se ne sjećam, no immaa mozak (jelte u obliku 5.), jedan polupismen čiča iz pripizdine srpske donje (moj favorit!), jedan Lep k'o slika, jedna naša Mala plava iz pasivnih krajeva šibenske zaleđine...

Kad se sve zbroji - klasičan prosjek BigBruder familije na način kako to vide producenti.

Al je zato bilo seksa. Ooo. Prašilo se sve u šesnaest. Jelte ovaj Lep k'o slika je svakodnevno, na opće veselje više nacija prašio ovu Malu plavu. No, nije tu kraj. Osim što su se prašili redovito u spavaonici među svim ostalima, po kupaonici, a vjerojatno (kako nisam pratila ne znam baš sve detalje) i ostalim sobetinama/vanjskim površinama BigBruder kuće, imalo je sve i jednu kvaku - Mala ima u vanjskom svijetu muža, dijete, a bome je i patrijarhalna mlada, pa je situacija bila više nego loša/ružna po dotičnu. Neš' ti bruke....

Uglavnom, da zavšim - ispada da je žensko moglo pobijediti samo preko sexa. Dotična je na kraju pobijedila. Hm.

Doduše, naravno da je onaj Lep k'o slika čim je nogom kročio u vanjski svijet spljuvao dotičnu, odrekao se je pred cijelom svojom nacijom (netko mu je ruku frko da je praši svih tri/četiri mjeseca ?? ) i udignute glave krenuo u budućnost.

Tako mu i treba. Samo zato mi je slatko što je uplakana plavuša pobijedila.

I dalje živim kao u nekom bunilu...

Zapravo radim sve ove "neradne" dane, vozikam se okolo (vezano uz posao) polako, birajući najsporije puteve (no prolaze prekrasnom prirodom i prastarim selima) i meditiram...

Jedan dan smišljam planove gdje bih se u tom trenutku našla da imam neočekivani jack pot (ma, nisam još uvijek ništa uplatila ), pa slijedeći što bih i kojom brzinom riješila na kući (ima krov, trenutno nema majstora, a i novac je upitan), pa lokaciju na moru gdje bih rado boravila maknuvši se od cijelog svijeta....

Ono što me stvarno muči to je razočaranje u prijateljstva općenito. Svi koji se pojave samo broje crijepove na ogromnom krovu novorenovirane to be kuće za dva, tri, četiri mjeseca (žile ću izrezat kako to sve sporo ide, a nema se ni novaca da bi išlo brže.. )...

Da ne pričamo kako se tu i tamo netko napije, pa nam napuni glavom s još više mržnje, zavisti ili nas samo želi zavaditi s nekim trećim ljudima. Tko bi ga znao...

Sve u svemu, sranje do jaja...

Ps. Suzette, Cham - ima li izgleda da se prekine ta magla u mojoj glavi i da horoskop krene na bolje??

Intermezzo (da ne bude update): Čujem da je danas "It" day za ovogodišnji Bigbruder. Na žalost mojih dragih gastarbajterskih čitatetelja ove godine nisam mogla gledati dotičnu emisiju - od početka me ubila ekavica i sva ostala narječja ExYu. Sorry, ali nije išlo. No - koliko ja znam - ima jedna (pre)sisata, ima jedna Jebačica (ta je naša udata, ne'š ti nesreće - još je iz naših pasivnih patrijarhalnih krajeva), ima njezin Jebač (taj je ispao nekidan) - "lep k'o slika", ali ima i jedan lik iz neke pripizdine našeg starog/novog Balkana (moj profesor zemljopisa nije priznavao to nazivlje - nit je geografski, nit ikako drugačije) - siročić (koliko je star sad stvano ne znam jer ne pratim, no tu negdje oko 50-ak ili mrvicu manje ako ga život nije mazio) kojeg sam ipak tu i tamo u onih par minuta pratila još na početku prikazivanja kad je plakao da on ode van(ka)... - e, ja sam za tog lika. Ako glasate - glasajte za njega!! Šifili!

Nema smisla da vas svaki dan tušim svojom tužnom sudbinom. Pošto su se neki pobrali na more, nemam potrebu razbijati glavu što bih i kako bih....

Uglavnom, ajmo se malo baciti na rasprodaje. To vam je ono stanje u dućanu kad na ulazu piše da ti daju sa 30 - 50 ili više postotaka popusta na punu cijenu, a kad uđete - jedva da nađete neku prastaru majicu iz pretprošlogodišnje sezone na rasprodaji . Spet moderno.

No da, stvari su se lagano popravile - sad već ima dućana koji su i u punoj sezoni tu i tamo ubacili neki popust - od vjerskih do "super vikend", "noć dućana" i sličnih prigoda, pa čak i do 30% (kupih predobru ljetnu haljinicu u X-nationu za 50%, no kvaka je bila da je samo taj dan bio popust i to nisam sigurna da li u svim njihovim dućanima).

O da - imam i jedne preslatke cipelice (puna petica, otvoreni prsti) azurno plave boje iz Bate, koje nisu bile na popustu, već istovjetne u krem boji (zato sam ih uopće i isprobavala, za punu cijenu ne bih ni pogledala, zapalila se i na kraju teška srca platila) i to na 30%. Pa si ti misli...

Tako da vlada šarenilo u našim dućanima. Ne znam kako je to vani. No, recimo Benetton u Italiji (zimska rasprodaja) ima različiti raspon postotaka popusta i prigodne tablice za izračun, tako da točno znaš što i koliko košta. Prije nego se zapališ i odeš do blagajne.

A o tome da je nešto na 70% popusta - to mi je totalno suludo. Koliko je onda marža na dotični proizvod da ti daju (a opet i zarade)?? Ili je dotični izračun od sedamdesetak postotaka neki čudan račun?? Who knows....

Situacija se i dalje komplicira i stvarno sam umorna od prijatelja, "prijatelja", obitelji i svega ostalog...

Sretnom koincidencijom maknula sam se tjedan dana od kuće. Doduše, i tamo me dostigla urlikajuća poruka tj. telefonski razgovor. Sve me posjetilo na one prizore iz Harry Pottera - kad iz arlikajuće poruke riga vatra. Otprilike tako.

Na trenutke se osjećam tako jadno da bih naradije pobjegla u ludnicu na smirenje. Samo ne znam da li sam već dovoljno luda da me prihvate. Hm?

Sve što tjeram ide teško. Borim se s vjetrenjačama birokracije s jedne strane, s druge me najuža obitelj ne razumije i od mene očekuje čuda.

Kvazi prijateljica? I tu velika očekivanja od najbližih. Valjda bi se trebale izljubiti kao da nije ništa bilo ili zariti nož u prsa. Za ovo drugo čak nemam ni volje ni živaca. Jebemti život kad je stalno i konstantno pun kompromisa...

Opet ništa ne razumijete? Ne mogu razgovjetnije.

A da ja ipak uplatim loto? Pa pobjegnem u neku pripizdinu. Na drugi kraj svijeta.

Još prije par mjeseci dogodila se slijedeća situacija: jedna od prijateljica u našem društvu se nešto durila na ovu drugu. Naravno, kako smo ozbiljni ljudi, tako je i ova druga tražila objašnjenje. Ukratko, ispalo je da se ova prva duri na način - Ona ili ja. Ta Ona je Rudarka.

Nekako, ispad mi je izgledao kao pubertetsko prepucavanje prijateljica. Naravno, ova druga joj je lijepo objasnila da ona ne bira, da je dobra i sa mnom i s njom, te da se ova prva ohladi...

Da se još malo vratimo unazad - da, mi se nalazimo (još uvijek) u prostoru (stanu) koji su nam ustupili prijatelji (ova Prva iz gornje priče, doduše mi smo zapravo u kući njezinih roditelja, pa je tu bila odluka dede i bake, a ne samo dotične), i da, posudili su nam i nešto novaca jer smo morali unaprijed platiti crijep, i da prespavali smo kod njih prva dva dana, i da žena je pomogla na određeni način u prvim (najtežim) trenucima.

Doduše, neke druge prijateljice su više veša oprale, više stvari oribale, više hrane skuhale, više stvari posudile/poklonile...

Ja jesam lajava osoba, tu nema zbora. No, oni koji me dobro poznaju znaju točno u kojem trenutku me mogu ušutkati ili nadjačati. Ja jesam osoba koja možda za neke previše pametuje (šta mogu kad sam puno toga pročitala, puno vidjela uživo, proživjela, a puno toga i zapamtila) - no takva sam, kakva sam. Jebiga. Kao u onom vicu - "Da čito, hodo..." (ovo Ja je namjerno više puta napisano), ali pravi prijatelji odslušaju moj savjet, pa učine po svome. Da li su bili u pravu oni ili ja, to pokaže vrijeme...

No, kad dotična osoba NE dođe Guzdi na proslavu rođendna, pa mu slijedeći dan nasamo objašnjava kako sam ja ovakva i onakva, sebična, samosvoja, naporna i who know what, kako je ona dala (maltene) svoju krv, a ja nezahvalnica nisam bila nigdje, dok ona rinta u mojoj (izgorenoj) kući (nije prstom mrdla, ako ćemo baš u dlaku o svemu), te usput kupuje silne (nove) cipele...

E jebemu i faking cipele.

I da, spomenula je i spavanje u njihovom krevetu (jer eto, njihovo je dijete spavalo u dnevnom boravku - ne znam koji qu je mala došla iz zg, a ako je i došla što nije spavala kod bake i dete jer svi znamo da se kutna u dnevnom ne otvara, pa nismo mi tamo mogli spavati). Možda je spomenula i gaće koje mi je posudila u tih prvih dva dana.

Stvarno si ne mogu objasniti reakciju odrasle dobrosituirane, udane osobe, sretne majke i supruge, koja ti s jedne strane ponudi, ti uzmeš (jer eto - od svih ponuda činilo nam se najugodnija da je od njih i kod njih i u njihovom društvu), a poslije ti broji svaki zalogaj.

A još je usput napizdila i Guzdu da mi pametuje - naravno o mojem ponašanju, a ne tuđem...

Čak ne poričem da dio toga nije istinit, stvarno su određene stvari real true, no bitno je gledanje na stvari, a ne izvučenje iz konteksta.

Ako nakon pet telefonskih poziva i tri do četiri direktne zamolbe zavičem da se ugasi svijetlo - odnese smeće - pospremi smrdljivi veš u predviđeni ormarić - onda sam ja vječno nezadovoljna i ljutita ili su djeca / muškarac grozni, aljkavi i lijeni?

Ja se zapitam - a to sam i Guzdi rekla (nakon što već 20-ak sati plaćem, pa mi je dojadilo, te sam pokušala sabrati misli i utihnuti suze) da li on stvarno nju smatra tako velikom dobronamjernom prijateljicom (o da - navodno je i ona tulila...) ili osobom koja želi da se nakon svih teških trenutaka u našem životu, a požar je tu jedna od manjih - želi da ja nogom dunem Guzdu u dupe i tražim razvod ili... ???

Među odraslim ljudima prijateljstva, što podrazumijeva druženja, izlete ili dočeke Nove, idu na način da si s nekim super, ako ti u svemu odgovara, ako ti malo manje odgovara, onda se mrvicu distanciraš, popiješ tu i tamo kavu - i to je to. Kakva faking dramatiziranja, suze i razgovori s ovim ili onim. Pa nismo pubertetlije.

Kako to lijepo veli moj direktor - ovdje netko razgovara (radi) s figom u džepu.

I da - nitko se ne pita da li meni trebaju fizički (ja i dalje moram na posao) ili psihički (ako završim na psihijatriji više para ćemo izgubiti) faking nove cipele. Komada dva. (za treće još ne zna nitko)

Jučer nam je Nasljednik postao čovjekom. Mislim odraslim čovjekom. Dobio je svoj kruh u ruke. Odnosno diplomu tehničara. Wou. Obranio je svoj stručni maturalni rad s odličnim uspjehom.

Naravno da majci nije rekao da će to biti u srijedu. Hm. Zašto bih ja to morala znati.

Uglavnom, lijepo je izjavio kako je sad spreman da se zaposli u našoj lokalnoj tvornici (tamo generacije i generacije mještaja zavšavaju svoj radni vijek - od djedova, očeva do unuka..), oženi i kako to sve ide... naravno u ruci mu je bila Žuja. Ove druge mu ne valjaju (pretpostavljam po cijeni).

Šalu na stranu. Čekamo rezultate državne mature i upis na faks. Hopefully.

S druge strane gledano, niti ovi gore, koji bi u dobra stara vremena (ili loša, kako je tko gledao na određeno razdoblje u povijesti) po inerciji završili u toj našoj tvornici nisu više te sreće. Biti će samo još jedna generacija na burzi. S pitanjem kada i gdje će se zaposliti. Tuga i jad.

Toliko od mene. Ne stignem ni s oproštenjem srat. A kamoli bilo što drugo... Odo na poso. Netko mora i raditi.

Ehh...

Neke "mane" padnu (kao s) neba, neke nestanu....

Nekidan se javlja frendica iz Zagreba: njezina mala (inače prijateljica moje kćeri) je svojoj razrednoj prijateljici (međusobno se sve tri poznaju i druže kad ova moja ostane u Zg.) spominjala našu situaciju (još uvijek smo u "izbjeglištvu", kuća ima krov, no bez prozora i vrata, a i crijep se čeka, da ne spominjemo da nemamo namještaj, elektronske aparate, bojler, teve, ma skoro pa ništa...), te je mala iz Zagreba to sve ispričala svojim roditeljima.

Uglavnom, majka male je na kavi poslije roditeljskog, pred svim ostalima izvadila 1.000 kuna iz novčanika i mojoj frendici dala da proslijedi meni/nama. Veli žena: tako smo se doma dogovorili i odlučili pomoći tvojoj prijateljici. I našoj kćeri neizravno.

Koja gesta. (ne znam koji bi smajlić stavila na ovo mjesto).

Nepoznati ljudi iz svog vlastitog džepa vade ravno 1.000 kuna da proslijede nekim nepoznatim ljudima - roditeljima prijateljice njihovog djeteta (ovdje čak ne govorimo o krugu našeg malog mjesta, već Metropoli!). Wou. Ostadoh bez riječi.

A onda novi šamar s neba - Cigići (a tko bi drugi?) odnijeli s gradilišta bakrene cijevi u cijeni cca nekoliko tisuća kuna.

Policija sliježe ramenima...

I sad ti budi u plusu....

Konačno malo vremena i volje za pisati.

Prošli smo tjedan odradili krizmeno otajstvo našeg malog djeteta. Za opći dojam moram opisati to malo - veliko stvorenje: ona je djevojčica koja je od samih mladenačkih dana u hlačama, hlačicama i odbija haljine, suknje i sl. "ženske" odjevne predmete. No dobro, prošli smo rozu, svjetlo plavu, Barbie i ostale likove fazu, no sve u dvije nogavice. Uključujući i Nasljednikove stvari koje su joj bile najdraže (tako da shvaćam malu Shilou Angeline Jolie kada ju vidim u onim muškim trenirkicama). U posljednje vrijeme ne izlazi iz pripijenih traperica (eventualno trenirka ili pidžama po cijeli subotnji dan ) i raznih majica. I dalje su Nasljednikove jakne s kapuljačom, po mogućnosti u crnoj boji "in". Na njegov užas.

Tako da je prvi šok bio izjava da želi za svoj krizmeni dan haljinu. Wou. Gdje ćemo mi naći to neko čudo koje si nisam ni mogla zamisliti? I da - štikle. Na što sam šiznula. Bila sam energično i rezolutno protiv. Hm.

Haljinu smo pronašli u Westgate-u. Crna suknja s plisiranim donjim dijelom, s ispadajućim grudima (ali mama, haljina je ispod koljena kako je tražio Velečasni). Da se ne zajebavam naknadnim obilaskom šoping meka, u istom smo dućanu kupili i tzv. bolero u prljavo rozoj boji. U međuvremenu smo otkrili topić koji je (ipak) navukla na bogati dekolte. Uff..

E da. Cipele!

Kako je kuma, nakon nemilih događaja s kućom rekla da će ona financirati kemijsko čišćenje (haljina je prva izašla kroz prozor zgarišta specijalno nošena kroz više ruku) i evenutalnu kupovinu novog bolera koji je dobio najviše smoga i čađe, tako sam nakon uspješnog čarobnog čišćenja u našoj seoskoj kemijskoj (fala tetama ) uvalila zadatak "cipele" kumici.

Koja je to bila ekspedicija u Velegrad - kuma, majka dvojice sinova, kum (jelte otac tih istih) i jedan od njih, srednjoškolac su s mojim sramežljivim djetetom kupovali famozne ženske svečane cipele. Na kraju je ispalo - nikad ne reci nikad - da su stigli sa štiklama koje ni Rudarka bez velikih bolova ne može obući, a kamoli nositi.

Sama ceremonija, s obzirom da se u našoj župi pazi da prvopričesnici, a i krizmanici (sa kumovima) imaju odvojeni dio crkve gdje lijepo sjede bez da im neka znatiželjna bakica sjedi u krilu, ili da od muke padaju u nesvijest, bila je dovoljno kratka, sažeta, profinjena i svečana da nitko nikome nije previše dojadio - niti se Velečasni, a bome ni predstavnik biskupa koje je održao jedno simpatično, duhovito i pristupačno mladeži slovo (oliti propovijed) nije zamjerio onom postotku vjernika koji crkvu vide nekoliko puta u životu, uključujući vlastitu svadbu, a ponekad i misu zadužnicu za pokojnu baku/majku/punicu.

Ne znam kakva je to generacija, no sve su cure bile u štiklama. S druge strane, moram pohvaliti ukus djece jer su većina curica bile ukusno obučene, više-manje prigodno za dotičnu svečanost. Doduše, dvije Romkinje su mrvicu odstupale (samo odabirom boje - tamnoljubičasta usko pripijena haljina s naborima), dok je u obliku kume definitivno favorit "the best of the tresh" bila jedna kuma u minjaku s bretelama, gnijezdu od kose u boji mahagonija i haljetku s perjem ili lažnim krznom oko vrata. Tako nekako. Ovdje isto govorimo o osobi od najviše dvadeset godina. Ehhh...

Poslije smo se družili na imanju naših predobrih susjeda, doduše u selu koje nije sklono katoličkim običajima, no what the hell .

Kao prvo - informacija: naš je prijatelj, na sreću, na žalost, tko bi to znao, još uvijek živ i bori se pod temperaturom i svaki dan sve većem broju aparata za život. Ehh... Doduše, u lucidnim trenucima nije baš želio... ma, znate što mislim...

Drugo, na godišnjem je bilo turbulentno - pošteno sam odradila po dva do tri sata efektivno, a na kraju je ispalo da su neke kolege , jer eto - baš se nisu sjetile što sve treba....

Treće: na kući je došlo do prvog, drugog, trećeg roga ili kako li se to već zove. Jee...

Četvrto: komp se nešto prehladio, pa baš nisam bila dostupna...

Više mi se danas ne da. Imade dovoljno. So far. Still up on the water.