Marketing
Izvještaj: krizma...
Konačno malo vremena i volje za pisati. 
Prošli smo tjedan odradili krizmeno otajstvo našeg malog djeteta. Za opći dojam moram opisati to malo - veliko stvorenje: ona je djevojčica koja je od samih mladenačkih dana u hlačama, hlačicama i odbija haljine, suknje i sl. "ženske" odjevne predmete. No dobro, prošli smo rozu, svjetlo plavu, Barbie i ostale likove fazu, no sve u dvije nogavice. Uključujući i Nasljednikove stvari koje su joj bile najdraže (tako da shvaćam malu Shilou Angeline Jolie kada ju vidim u onim muškim trenirkicama). U posljednje vrijeme ne izlazi iz pripijenih traperica (eventualno trenirka ili pidžama po cijeli subotnji dan 
) i raznih majica. I dalje su Nasljednikove jakne s kapuljačom, po mogućnosti u crnoj boji "in". Na njegov užas.
Tako da je prvi šok bio izjava da želi za svoj krizmeni dan haljinu. Wou. Gdje ćemo mi naći to neko čudo koje si nisam ni mogla zamisliti? I da - štikle. Na što sam šiznula. Bila sam energično i rezolutno protiv. Hm. 
Haljinu smo pronašli u Westgate-u. Crna suknja s plisiranim donjim dijelom, s ispadajućim grudima (ali mama, haljina je ispod koljena kako je tražio Velečasni). Da se ne zajebavam naknadnim obilaskom šoping meka, u istom smo dućanu kupili i tzv. bolero u prljavo rozoj boji. U međuvremenu smo otkrili topić koji je (ipak) navukla na bogati dekolte. Uff..
E da. Cipele!
Kako je kuma, nakon nemilih događaja s kućom rekla da će ona financirati kemijsko čišćenje (haljina je prva izašla kroz prozor zgarišta specijalno nošena kroz više ruku) i evenutalnu kupovinu novog bolera koji je dobio najviše smoga i čađe, tako sam nakon uspješnog čarobnog čišćenja u našoj seoskoj kemijskoj (fala tetama 
) uvalila zadatak "cipele" kumici. 
Koja je to bila ekspedicija u Velegrad - kuma, majka dvojice sinova, kum (jelte otac tih istih) i jedan od njih, srednjoškolac su s mojim sramežljivim djetetom kupovali famozne ženske svečane cipele. Na kraju je ispalo - nikad ne reci nikad - da su stigli sa štiklama koje ni Rudarka bez velikih bolova ne može obući, a kamoli nositi. 
Sama ceremonija, s obzirom da se u našoj župi pazi da prvopričesnici, a i krizmanici (sa kumovima) imaju odvojeni dio crkve gdje lijepo sjede bez da im neka znatiželjna bakica sjedi u krilu, ili da od muke padaju u nesvijest, bila je dovoljno kratka, sažeta, profinjena i svečana da nitko nikome nije previše dojadio - niti se Velečasni, a bome ni predstavnik biskupa koje je održao jedno simpatično, duhovito i pristupačno mladeži slovo (oliti propovijed) nije zamjerio onom postotku vjernika koji crkvu vide nekoliko puta u životu, uključujući vlastitu svadbu, a ponekad i misu zadužnicu za pokojnu baku/majku/punicu.
Ne znam kakva je to generacija, no sve su cure bile u štiklama. S druge strane, moram pohvaliti ukus djece jer su većina curica bile ukusno obučene, više-manje prigodno za dotičnu svečanost. Doduše, dvije Romkinje su mrvicu odstupale (samo odabirom boje - tamnoljubičasta usko pripijena haljina s naborima), dok je u obliku kume definitivno favorit "the best of the tresh" bila jedna kuma u minjaku s bretelama, gnijezdu od kose u boji mahagonija i haljetku s perjem ili lažnim krznom oko vrata. Tako nekako. Ovdje isto govorimo o osobi od najviše dvadeset godina. Ehhh... 
Poslije smo se družili na imanju naših predobrih susjeda, doduše u selu koje nije sklono katoličkim običajima, no what the hell 
.
Post je objavljen 03.06.2011. u 20:17 sati.