Situacija se i dalje komplicira i stvarno sam umorna od prijatelja, "prijatelja", obitelji i svega ostalog...

Sretnom koincidencijom maknula sam se tjedan dana od kuće. Doduše, i tamo me dostigla urlikajuća poruka tj. telefonski razgovor. Sve me posjetilo na one prizore iz Harry Pottera - kad iz arlikajuće poruke riga vatra. Otprilike tako.

Na trenutke se osjećam tako jadno da bih naradije pobjegla u ludnicu na smirenje. Samo ne znam da li sam već dovoljno luda da me prihvate. Hm?

Sve što tjeram ide teško. Borim se s vjetrenjačama birokracije s jedne strane, s druge me najuža obitelj ne razumije i od mene očekuje čuda.

Kvazi prijateljica? I tu velika očekivanja od najbližih. Valjda bi se trebale izljubiti kao da nije ništa bilo ili zariti nož u prsa. Za ovo drugo čak nemam ni volje ni živaca. Jebemti život kad je stalno i konstantno pun kompromisa...

Opet ništa ne razumijete? Ne mogu razgovjetnije.

A da ja ipak uplatim loto? Pa pobjegnem u neku pripizdinu. Na drugi kraj svijeta.