Ovaj ludi tjedan je završio i svi članovi naše male Family su doma. I svi su ok. (ili kako se to lijepo piše po doktorski b.o. - što zapravno ne znam šta znači).

Jedna mala crtica - piše u jednom našem bapskom časopisu kako je Ta i Ta napravila "modni gaf". Jebate, žena je dvaput obukla istu (zgodnu, slatku i na prvi pogled ne jeftinu, da se razumijemo ne neku Fensy skupu, ali dovoljno skupu) haljinu.

I to ne žena nekog našeg nogometaša ili bogataša, već jedna naša oper(et)na diva. Znači žena koja zarađuje svojih par tisuća kuna mjesečno.

I vidi grijeha - dvaput isto...

Toliko o modi.

O nogometanju? Koliko sam ja ovako mala (plava) skužila - nije da su ovi bili super dobri (što jesu) već su naši bili super loši (što isto jesu). E jebi ga, Kuže, jesil' se spakiro???

I za kraj - Kraljica Majka je sa suzama u očima i drhtavim glasom rekla kako sam ju toliko naljutila da ju boli srce. I da ću ja biti kriva ako rikne... I ona me počela ucjenjivati....

Eto, sad još fali metak... (al' u glavu jer se i Guzda nešto duri...)

Veli meni jučer jedan tip:

"Ma hajde, neću se ja nikad rastati i ostaviti svoju (e sad se ne sjećam kojim redosljednom je išlo slijedeće) - ženu i djecu (ili obratno), ali to ne znači da Ju volim." - i nagovara me na .... ne znam ni sama šta.

E da, nagovarao me da se prošetamo po nekom mostiću, pa na neki otočić, sve osvijetljeno (jelte) jako romantično...

Veli on - "Pa zar nije romantično?"

Je, al' ne da s njim šetam...

Sad mu ja vraćam s njegovom ženom: "Pa zar ne bi nju tu šetao?" - a ovaj se zgrozi, u stilu - pa on je nju volio prije dvadeset godina, šta bi sad nju šetao po nekakvim romantičnim mjestima...

Hello??

Sve u svemu, bio je simpatičan. Čak se nisam niti naljutila. Ne obazirem se na nagovaranja svojih kolega. Nekako ih predugo poznajem i ne shvaćam ih ozbiljno ... što god oni mislili o tome!!

Ali me (naravno) poslije kopkalo - Da li bi me Guzda (nakon isto toliko dugo vremena "braka" i braka) ipak prošetao po tom romantičnom mostiću???

Ma, bi....

Ne mogu a da ne progovorim, makar i u ovom cajtnotu za posao!!

Jučer sjedimo (nakon jurnjave na poslu i maratonskog roditeljskog kod Nasljednika) pred televizorm Guzda i ja. Naravno, ja listam neke stare novine..

A na teveju RTL - doba BB.

Veli on (jelte Guzda): "A jel' mi to baš moramo gledati?"

No, pošto mu je voda već prelijevala iz kade, otišao on svojim poslom, a ja (jer su me stvarno ovi iritirali, čak i uz novine) prabacujem programe dalje.

I šta sam onda gledala?

Bosanski BB!!

Imaju i neke "stare ljude" i neke što se prenemažu, i kuću super uređenu. Ne znam šta ovi naši briju da je naša najveća i sve nešto naj....

Uglavnom, nisam baš bila volje da predugo gledam, al' sad mi krivo. Ne mogu vam prenijeti dojmove! Toliko. Odoh u nove radne pobjede.

I da, skoro zaboravih. Konačno upoznala Olafa. Njemac ka Njemac...

Da ne pomislite da je lako živjeti na selu, evo vam jedan rudarski ranojutarnji pozdrav!!

Pošto se voda za Nes tek kuha, u mojem je tijelu premalo kofeina za previše mozganja.

No ipak. Ne mogu ja šutjeti. Baš sam jučer razmišljala što bi mi falilo da sam recimo u BB, u sitruaciji kakvi su oni bili (a izgleda da će nakon ića i pića biti i ovaj tjedan kad spiskaju pare na pizdarije) - znači bez hrane tj. novaca za hranu. (nakon što sam pomislila da bih mogla smanjiti s nedjeljnjo-popodnevnim kolačićima)

Naravno da bih bila grintava kad bi mi zakruljilo u želucu, ali ipak mislim da bi mi falila kava. Ne pušim, tako da bih preživjela bez nikotina.

Bez obzira što ja pijem Nes i u kafićima capuccino, čudno mi je što, kad smo već kod BB - nitko ne pije običnu zravoseljačku tursku kavu. Baš čudna generacija...

Da ne velim da su i ovako definitivno čudni... jaako čudni svati.

Nemam mi druge nego se osvrnuti na naš dragi, najdraži teve program.

a) Nije mi jasno kako su dvije komercijalne i konkurentske televizije u isto vrijeme stavile one neke čudne ljude u jednu prostoriju - tzv. "Sudnica". Em mi je zlo čim čujem njihove "prirodne" glasove - (tko tako priča??) em je koma što je to u doba kad se uglavnom muvam po kuhinji, pa sad moram gledati nerazumljive Njemce kako mi kuhaju, pričaju zanimljive Ex i sl. vijesti ili tračaju zvijezde i zvijezdice američanske.

b) Volim ja, jaako ja volim CSI. Ali brate mili što je previše je previše. CSI na RTL - nedjeljom. No dobro. Pa CSI ponedjeljkom - na II, pa čini mi se da je bio i u utorak. Znam sigurno da sam u srijedu imala odmor od njih, ali je jučer bilo, opet na II ili RTL ili...?? Ne mogu izdržati da si ne posložim sve kako bi ih gledala, na što trpi moj obiteljski život. Ajde, dogovorite se - dosta mi je dvaput tjedno...!!

c) Mogu shvatiti da je "Čarolija" još uvijek popularna u zemlji porijeka, ali nakon tih pustih nekoliko godina, valjda bi ju mogli prestati otkupljivati. Već su se svi oni stari glumci ofucali, nakon što su nekoliko puta poumirali, bili u komi, ženili se, rastajali... ma prava pravcata sapunica, a nije na španjolskom! I da, obično se posljednja epizoda poklopila s mojim zadnjim danom godišnjeg (početkom devetog). Što im bi ove godine??

d) Svaka čast čudu zvanom BigBrother, ali kakve li su nam kreature ove godine pustili ispred televizora. Pa to više ni pas s maslom ne bi mogao pojesti. Prve godine su nam ubacili sve neke male objesne bogataše. Druge godine su bile na redu frizerke i konobari, dok su ove godine - uopće ne znam kako da ih nazovem....

e) Volim ja dokumentarce. Ali da svako popodne slušam o piramidama, Kinezima, divljoj prirodi i životinjama - e brate mili, ne mogu ja to. Što je previše - škodi!

f) Dajte se malo dogovorite, dajte malo škicnite jedan drugome u program, dajte nas prestanite daviti nekim dosadnim, ispraznim emisijama. U krajnjoj liniji, neke od tih programa i plaćamo!

Sad na kraju, kad malo bolje razmislim, čini mi se da nema ni političara ko' nekad. Zar su i njih izbacili iz programa???

I, što sam danas radila??

Umazala sam auto blatom jer sam razgledavala neke (blatne) krajobraze. Trudila sam se ne izać' gdje bi se moja slatka mala roza cipelica umazala. Šteta truda...

Na mob me naganjao neki Olaf - Njemac. Pa kako će on stići. Pa kako doći do moje selendre. Pa jebemmumater - veli da mi je poslao mejl, a meni ništa ne dolazi.

Ovako informatički obrazovana odbijam (koliko mogu) dopisivanje starinskim faxanjem dopisa. Bljak... Pa ipak ja živim na selu! Naravno, gdje postoji i internet.

Na kraju smo se složili da lijepo renta auto s GPRS (ili se veli GPS??) i ne gnjavi me više. No, kako li se u to čudo ukucavaju (da ne velim na stranjskim stanicama interneta) imena gradova i sela s kvačicama?? Našao si je on (mene tj. moje selo malo) negdje na obali. Ma daj...

I naravno da me zvao - u (za naše pojmove) kasnoradno vrijeme...

Baš me zanima kako izgleda. Ovako, preko telefona već smo si postali kompići....

Naravno, koliko to dozvoljava moj selski i njegov njemački englesi.... Hi hi!

Ps. I samo da znate da je ovaj 390 post! Još malo i slavlje!!!!

Prvo - no, da, ne znam šta je prvo, drugo, a šta ostalo...

Boli me glava. A glava me boli jer cijeli dan nisam jela (no dobro, maloprije sam nešto ubacila "u kljun"), a onda mi se vrti. A vrti mi se jer nisam ništa jela, a popila sam (mali) jeger. A jeger sam popila - pa vjerojatno zato što nisam jela, inače bi popila nešto - hm... sigurno ne jeger. I ne bi mi se vintlalo...

Al sam zato sastančila cijeli dan. Pa me i leđa bole. Al me zato ne bole noge. Noge me ne bole jer nisam hodala, a bome su i killing cipele ostale u ormaru....

What else??

Ubijam se u Nesu....

I jebi ga, u koju kategoriju da to sve strpam???

Osim što smo već jedanput promjenili baterije u vražjoj lampi koja veselo svijetli u tami našeg frižidera, te sam upilala nekoliko poslovođa kao donatore dotičnih baterija (da nam izdrži eksperiment barem sedam dana) ništa se ne događa s našim nasadom. Ili smo Mala i ja previše nestrpljive??

Drugo, jebo skupe cipele koje žuljaju. A onda i spadaju s nogu!

Dva dana pokušavam sve moguće kombinacije. Jučer sam kod šefa na razgovoru potajno u cipele ubacila dijelove maramice (on se nakratko okrenuo da se javi na telefon).

Pa sam danas skinula najlonke i izvadila te glupe papiriće (jer su me žuljali za prste, a cipele i dalje spadale).

Ma fak. Kako bi rekao Usamljeni jahač - totalno pičkas post!

Vraćam se u Pitarello - živjele cipele za sto kuna!!!

Znam da među vama ima dragih mi učiteljica, a možda (skriveno) i pokoji učitelj i da ćete me sada spljuvati, ali ne mogu a da ne popljujem školu.

Što se desilo?

Nekidan stigao Nasljednik (za zaboravljive idemo u 8. raz.) sa zadatkom iz biologije: posaditi ljubičicu.

Ajd dobro - upregnem ja svoje veze, nabavim faking japansku (tako mi rekoše) ljubičicu, natjeram Nasljednika da pod mojim budnim nadzorom posloži zemlju u teglu, stavi te listove što smo ih dobili na dar, zalije vodom i stavi na prozor.

Tako smo postali uzgajivači ljubičica.

Ali avaj, nije tome kraj!!

Danas zadatak iz prirode (ovaj put se prebacujem u 4. raz.) - potrebno je staviti sjemenke u zdjelicu sa zemljom, zaliti i staviti u frižidrer, naravno, uz upaljenu lampicu.

Za dobit popizditis. Ja sam ipak gradsko dijete, a već danima sijem i sadim za glupe ekperimente. Naravno da Mala nije pristala na kompromise tipa "tvoje prijateljice iz grupe će to napraviti" ili da joj objasnim šta će se desiti s glupim sjemenjem. Ne, ne... Moje dijete je pravi istraživač!

Do sada sam uspjela nabaviti sjeme (zimske!!) salate i nekih tikvica. Po zamisli moje mi spasiteljice - možda i ta salata proklija u frižideri, što znači da će pasti u vodu eksperiment. Fak!! E da, sad nam još fale neke pristojne baterije za lampu. Da izdrže tih desetak ili koliko već dana...

Nije mi jasno zašto te sve ekperimente nisu lijepo odradili u školi svi zajedno? Pogotovo ovi malci u četvrtom razredu. Sigurno bi im bilo zanimljivije nego ovako - svatko doma.

Ali mi roditelji ne bi znali koliko smo sretni? Zar ne?

Da nastavimo u istom tonu (kako su to nekad govorili na radiju)...

Poslikah te (vražje) cipele, ali krepale baterije fotića. Naravno, puna kuća žica i žičica (e jadni vi što gledate iz tuđine - sad su vam na ovom mjestu čvrčke!), punjača za mobitele, punjača za stare mobitele...

I naravno, dotične žice koja ide iz punjača u struju - NEMA... Veoma frustrirajuće!!

Tako da ništa od slike.

Sada ću se s cipela dići malo više. Jučer tražila po Metropoli traper - šos. E sad, htjela bih šos sa faldom naprijed. Imali su u Amadeusu u ljetnoj kolekciji, ali kad sam ja uletila da ga kupim (za 100 kuna), nije bilo mog broja. I nema ni u jednom od njihovih stotinjak dućana....

Uđem u prvi dućan - mačka (ovaj put recimo - srednjih godina) mi veli kako imaju samo nekakve obične.

No dobro, slijedeći dućan - mačka (ovaj put malo mlađa) me pogleda od glave do pete i veli "Imamo Samo minice".

Pomalo skeptično uđoh u treći - mačka (ovaj put jako mlada) me pogleda i veli "Gospođo, imamo Samo minice".

WDF. Ja jesam stara, ali toliko....

Što vi mislite?

Da se okanim kupovanja??

Ps. Naravno da sam našla šos kakav mi se sviđa - Levi's. Cijena - skoro 600 kuna. Molim?? Za običan traper šos kojeg tako i tako obućeš dva - tri puta godišnje! Još me i prodavačica nagovarala... Ma, moš mislit...

Jedno retoričko pitanje:

Ako dobijete kvalitetnu skupu vrećicu - šta mislite koliko moraju koštati i dotične cipele??

Ps. Cipele su najsličnije originalu. Je*o Internet i glupe Amere koji ne prate modu....


I da: naravno da su cipele smještene u kategoriju Sex...


Update: Cipele su smeđi velur, lijepe, cijena - prava sitnica... (no dobro - 580 kn, Guliver dućan). Vrećica - doobra!!

Vidim da me niste shvatili. Guzda nosi stvari koje su - pošto se bavi jednim specifičnim sportom - određene kvalitete i s time odgovarajuće cijene, ali one nemaju dojam "skupoga" kakav se očekivao od njega na tom dotičnom sastanku.

Naravno da su ga slušali što govori, ali je i taj prvi dojam "rich casual"-a veoma bitan. Naravno, ne u našem seoskom okruženje gdje se ljudi uglavnom oblače na štandu mjesečnog sajma ili "preko" - u Bosni.

No, da ne duljim - nešto sasvim drugačije:

Jučer su mi javili da je sprovod ocu jednog mog kolege. Šta smo drugo nego se izorganizirali, što doma, što na poslu - i krenuli za lijepu nam Slavoniju.

Sprovod kao sprovod. Poslije toga - misa zadušnica.

Župna crkva minijaturna, jednostavna, skromna...

Za nekog tko je hodao po Notre Dame, po Kolnskoj katedrali, po.... sada kleči u toj maloj seoskoj crkvici...

A stare bakice u crnini, u svojim starinskim haljinama...

I sad si ja mislim: o čemu one razmišljaju, onako stare, čekajući da se iz svojih kuća "prebace" na mjesno groblje, uz istog župnika, uz iste riječi.....?

Bakice kojima je svijet ravna ploča koja završava - u Osijeku? u Našicama???

Nevjerujem da su vidjele svijeta dalje od par kilometara od svojeg sela...

A put natrag je bio puuno puno dulji. Uspjeli smo se i izgubiti i jedva pogodili autoput.
No nije ništa čudno nakon što smo obišli "Zlatnu dolinu", "Egghaus", "Stop" i još nekoliko kojima sam pozaboravljala imena.....

Ne znam dal' da pišem il' ne pišem.... tak i tak to nitko ne čita, jer ne vidi ni svoj blog, a kamoli tuđe..
No, anyway, ne može se mene samo tako ušutkati...

Upravo bacih u koš za smeće reklamu za neki dućan - pisalo velikim slovima "Gratis". Ma moš' mislit' da je nešto kod nas (ili bilo gdje drugdje) gratis oliti besplatno.

Nema toga! Čini mi se da se polako povlače i Kinezi. Valjda su ljudi otkrili da ako kupe majicu za par kuna, pa se ona raspadne nakon prvog pranja - da je to onda skuplje nego kupiti mrvicu skuplju - pa se može oprati barem tridesetak puta!

U subotu smo bili u lovu na Lakosta majicu. Ne možete niti zamisliti kako je to naporno!

Naime, Guzda treba otići na neki sl. sastanak na koji se gleda (vjerovali vi ili ne) kakvu tj. koliko skupu majicu nosiš! Pošto mu se radi o važnom sastanku i važnom (čitaj velikom) poslu... neću vam dalje niti pisati.

Ne velim da nisam vidjela po aerodromima i djutićima Lacostu, ali, pošto to Guzda ne nosi - nisam se zamarala s uspoređivanjem cijena, nedajbože kupovinom. Sad mi žao...

Zato naravoučenije ovog posta je slijedeće: uvijek imati u ormaru jednu Lacosta majicu. Zlu ne trebalo!

I da: da li po zakonu vjerojatnosti i statistike imamo više šanse da nas i "šefovi" zapaze, sada kad je blog opustio zbog ovih silnih komplikacija s plaćanjima (ako sam dobro shvatila naputak uredništva). Dečki - račune treba plaćati na vrijeme!!

E jeste vi muški... malo tučnjave, puuno krvi i odmah ispod kože isplivaju pravi pećinski pračovjeci u vama!

Kako nekome može biti lijepo gledati kako se dvojica frajera mlate do ozbiljnih ozljeda, da ne velim da jedan drugoga mogu ubiti, a frajeri navijaju....

Upravo prisustvovala navijanju dvojice - Guzde i Nasljednika.. kad je Filipović počeo ozbiljno mlatiti onog plavog Amera... ma koma za gledati.... bljak

A ljudi se zgražaju kako su stari ljudi navijali u rimskim arenama za gladijatore i ostale zarobljenike koje su na kraju pojeli lavovi...

A sad gledam kako puna dvorana japanaca i ostalih stranaca, bez upadica, fučkanja i ostalih sranja sluša kako Cro Cop zahvaljuje na hrvatskom!!! To se zove pristojnost s njihove strane, a lijepa i velika gesta s njegove strane!

A ne kao neki naši (bivši) ministri odu van na operaciju jer ne vjeruju svojim kolegama... he he...

Bez obzira na sve - čovjek je faca na kvadrat! Sretan ti rođendan Majstore!!

Kako Zagrepčani provode subotnje jutro??

Izađu u centar grada, pronađu neki kafić (obavezno na suncu), naruče kavicu....

Sad se vi pitate o čemu ja brijem?

Zapravo je Cranberrie spominjala neki drugi način provođenja subotnjeg jutra, ali pošto sam ja ipak majka i supruga, njezin navedeni način provođenja vremena baš i ne bi prošao kod mene tj. kod moje familije ...

A sad na početak priče:
Kao prvo, ja sam (ipak) rođena Zagrepčanka, kao drugo, danas je ispalo da Guzda ima neki mali poslić u centru grada, pa smo se svi zajedno - ja i klinci utrpali u kombi i otišli u Metropolu.

Ostavili Guzdu da zarađuje, a mi otišli do Iblerovog trga. Pošto je bilo deset sati (Mala mora nešto pojesti), djeca uzela sendviče u onom prolazu kod penzionerskog doma, pa sjeli na sunce u kafić ispred Importane Galerije - kao pravi Zagrepčani (doduše - u zadnje vrijeme govore nekom čudnom ikavicom..), malo nazvali neke poznate - nek svi znaju gdje smo.. he he..

O popodnevnim kremšnitama u Samoboru neću ni govoriti....

Mogu samo napomenuti da smo ponijeli i malo kremšnita u naše selo, pa pozvali u goste neke naše frendove koje dugo nismo vidjeli, a pale se na slatko....

Danas sam se osjećala kao najmanje predsjednica neke manje stranke na vlasti ili neka (kao) ministrica. Ha!


Pitate se zašto?



Danas sam bila na proštenju tzv. "Male gospe" u franjevačkoj župnoj crkvi Sv. Marije u Kloštar Ivaniću. A bila sam pozvana služeno, pa sam dobila i takav "službeni" tretman - sjedalo u prvom redu do oltara i sl. ručak.

Obično se ne guram na proštenja jer se ne volim gurati u crkvi, stajati na jednoj nozi, onda mi ponekad dođe i slabo (po ljeti), a ako nisi unutra, već negdje vani - nije to to. Ne mogu se uživiti u misno slavlje ako sam ispred ili oko crkve. Tako da je bilo davno kad sam bila npr. na Mariji Bistrici.

Anyway, kad tako sjediš u prvom redu - vidiš da i neki u tom istom redu baš i ne znaju kojim redom ide misa, kad se klekne, a kad sjedne... da ne velim da nemaju pojma o pjesmama koje (inače) svi vjernici pjevaju. He he!

Toliko.

E da, počinje nam BB. Nemam volje popamtiti sve te likove, pa ću malo pričekati dok poispadaju van, pa da se uključim u utakmicu cerekanja na račun "intelektualnih" sposobnosti likova. Kladim se da su ovaj put odabrali dovoljno promiskuitetne kako bi narod vidio osim drugs (u ovom slučaju alkohol), rock & roll (uz možda narodnjake što su si pjevali oni od prošle godine) i (barem malo) sexa... we shall see....

Konačno je i televizijskim kućama počela nova (školska ili kako god ju nazvali) godina. Kako znam??

Pospana sam i podbuhlih očiju jer sam jučer dokasna (a meni je 11 navečer kasno) gledala svoje omiljene - kako ih ja zovem "mrtvace" - serije - CSI i kakolisezove, a da - "Zaboravljeni slučajevi"..

I sad to oni započnu, baš kad sam počela raditi..

A do nekidan sam lijepo mogla gledati televiziju do besvjesti... a kad tamo reprize repriza...

I da, kao što znate, radnim danom popodne oko 17 - 18 h je Rudarka na svom drugom radnom mjestu - kuhinji, uz lonac...

A na televiji NIŠTA.

Prošle sezone sam u to vrijeme gledala "Sanju". Ne mogu reći da je emisija nešto super deluhe i sl. Ali za taj termin - lagano čavrljanje GG (grupe građana), uz uvijek zanimljivu i veselu (ali ne onako kako sada znaju biti voditelji - neprirodni i naporni) i neusiljenu gđu Doležal.

Čak je žena bila nekakvih normalnih gabarita (da ne velim da je i mojih godina), a ne ove štrkljaste kvazi-manekenke koje ne znaju pošteno izgovoriti niti sva slova abecede.

A frajeri u to doba tak i tak ne gledaju telku....

Update: Vratila sa (živa i zdrava, ali malo zgužvana i ljepljiva) iz Metropole. Neću o gužvi, neću o knjigama (jednu tražila Nasljedniku - majčicu im njihovu - isti autori, isti naslov, a knjiga u drugoj boji, malo pretumbali poglavlja - i gle ko' nova!!), ali hoću o vesti.

Vestu sam (u dućanu Esprit-a) zamijetila još prije godišnjeg. Malo podeblja, s pojasom spuštenim, cijena prava sitnica - oko 500 kn. Naravno da je izvan dućana bila temperatura 35 u hladu i da mi nije padalo na pamet kupovati nešto tako skupo i neprikladno (do jeseni ohoho...).

No, u međuvremenu sam se skockala baš s toliko novaca viška, pa sam se htjela počastiti. Jebemmumater, rasprodali. Pa zar se može nešto od 500 kn rasprodati, a da nije neki neophodni osnovni odjevni predmet???

Fak i Metropola!!

Ma tko bi vozio, pa ja.... Guzda je uletio na kratko, a pošto mu je bila najdraža punica zvana Kraljica Majka, brzo je odletio natrag...

No da, pošto sam se ufurala u slike, da vam ubacim i par slika s ovonedjeljnog izleta u Varaždin.



Osobno mi se dopao nivo ponuđenih stvari za kupovanje po štandovima. Debelo daleko do Kineza i ostalih "Made in Taiwan" plastičnih pušaka i sl. grozota što se inače na takvim sličnim sajmovima nude.

Na našu žalost i razočaranje (htjeli smo počastiti moju staru krizmanu kumu s finim ručkom u nekom od varaždinskih restorana) - restorani su bili zatvoreni. Jedan, pa drugi, pa treći....

Čovjeće, ništa nije radilo, pa smo morali (Mala je već padala u hipoglikemiju) objedovati na glavnom trgu pod nekom šatrom. Ne mogu reći da klopa (za takvu vrstu montažnog objekta) nije bila dobro, no bili smo razočarani...



Nismo dočekali Olivera, jer bi to značilo još dugo muvanje po Varaždinu, nego smo se vratili doma.

I da, dobro da je bila nedjelja pa nisam cmoljila za Levi's - ovim tvorničkim dućanom u Novom Marofu.

Je*eš te autoputove, sad su mi i omiljeni dućani nedostupni (nitko lud ne silazi s autoputa zbog takvih sitnica, pogotovo ako su za volanom takvi kao Guzda!).

Da li bi vi sišli s autoputa za npr. janjetinom na staroj Karlovačkoj cesti???


I da: otvaram peticiju za vraćanje naše drage Tehnožene natrag u našu blogosferu!!!

Please, vrati nam se!!!

Vidim ja da vi niš ne čitate. Kako ne možete čitati tako dobar časopis kao što je Playboy??

No, na vašu sreću ili žalost, izašla je samo moja mala crtica u "pisma čitatelja". No, i to je jedan korak do duplerice, zar ne??

A sada nešto complitely diferent:

Na putu do našeg ljetovališta stali smo, a gdje bi drugdje nego u Opatiji:



Slijedeća slika predstavlja mene kako se kandidiram za Playboy (ne vidite ništa? ma ne brinite...)



U predahu između kupanja svratismo do Svetvinčenta. Krasno malo mjesto gdje bi čovjek (da zaradi dosta novaca) kupio staru kuću, very very trendy...)



A kakav bi tek tu bio Hamlet??

.

U jednoj od restorana smo fino fino jeli. Uz domaće tijesto s šparogama, domaće vino (malo kiselo za malvaziju, no popismo...) - ma odlično!
Eto, toliko za danas.

Jaako sam uzbuđena!! Hi hi hi!!

Samo da znate, izašla sam u Playboyu!!!

Ne znam da li je to zasluga Ribafish-a ili samo moje ljepote, pameti i plave kose, ali eto, tu sam....

Nije duplerica, al' veseli. A vi tražite (ko onog zečića na naslovnici!!). Voila.

Ps. Stavila u kategoriju "obitelj". Dobro?