Dužna sam vam priču o ribičiji. Ova priča ide specijalno Franca - ribiča.

Peca siromašan čovjek ribu na obali mora. Opušten, bez briga (nema novaca - nema briga)....

Drugi trči cijeli život za novcima. Što više zaradi, više hoće, traži, bori se, gazi sve pred sobom....

I na kraju zaradi basoslovnu lovu - i šta učini?
Ode na obalu pecati ribu... smiren, pomiren sa životom...

What's the point priče?

Imao para, ne imao para - težiš onom pecanju.... tj. najbolje je da odmah počneš pecati, bez muke sticanja materijalnih dobara oliti keša.


Ps. Pozvao me jedan bloger, duplo mlađi od mene na kavu. Šta da s njim radim? Da popijemo tu kavu ili ne?

Mrtva sam umorana. Stigoh doma nakon jučerašnje jurnjave na poslu, natezanja s nekim ljudima, uvjeravanja da će posao ispasti ok....

Onda od tih briga, jer sam bila prisiljena obustaviti sve svoje radove (uključujući i desetak radnika koji su čekali naredbu da neke stvari odrade), nisam usred noći mogla spavati...

Onda sam cijelo dopodne dogovarala, pregovarala, natezala ljude za rukav...

Onda sam čučala uz jednu rupu, šahtu, nazovite kako želite... gladna, žedna, umorna....

I sad je posao (ipak) gotov. Jučer sam samo ja bila jedini krivac što je sve stalo i zapelo, danas, kada je posao odrađen, na moj potpis za neke opasne radnje, sada će svi biti zaslužni....

Tako vam je to u životu....

A tko je rekao da neću komentirati ponudu automobila???

Eto ovako: kao prvo mi je Guzda pokazao auto koji mogu ODMAH imati: staru Dianu (tamo negdje među onim polu-oltimerima) i jedan od onih rumunjskih kanti. Za njih je komentirao da će mu dati i na karticu zzzikk...

Koliko se sjećam, prošli put su na VW štandu imali poslagane golfove (od jedinice na dalje), pa sam mogla birati između tih prvih nekoliko (pošto smo već davnih dana vozili Golf dvojku, rekoh da ispod te brojke ne idem!).

No da, BMW je zakupio cijelu halu. Osobno, auti su mi malo "kockasti" oliti "čoškasti", pa osim onog nekog cabrioleta (navodno je baš hercig za žene, valjda ljubavnice, ali ona boja na big-plakatu - bordo crvena), ali ako imate viška 5.000 (i nešto slično) na plaći, ili hoćete pravdati troškove u visini te love - tolika vam je rata za jednog od njih (jebi ga, nisam zapamtila ona slova i brojke).

Lamborgini (tako se i čita, a ne Lamborđini kako sam ja tamo vriskala) je dofurao one neke - da ti se rit vuće po podu - aute i definitivno se ne palim na njih. Dapače, ne sviđaju mi se.

Pošto sam se svojedobno vozila (doduše po parkiralištu) u Phetonu (valjda se tako piše), na štandu VW (naravno, uz one anđele, trbušne plesačice i cat-woman) Guzdi se dopao onaj Caddy s šatrom, flop-flop krevetom, stolićem i stolcima za kaficu ujutro. Htio čovjek i leć da isproba, ali su ga čudno gledali pa je odustao...

Na kraju je moj odabir onaj krasan (polu) sportski Peugeot brojevi nešto. Zaboravih da li je imao cijenu, ili je to bio ono nekakvo čudo što kao rade, a ne prodaju... ne shvaćam još uvijek zašto...

Kad imaš para, sve ima svoju cijenu, zar ne?

A što reći za Maibacha? Mislim da čovjek mora biti bolestan da kupi takvo čudo. Pogotovo u bijeloj boji! No, ovaj put si je netko uboo (navodno je prodan) u crnoj boji, za promjenu...

Update: o da, zaboravih napisati da je Maibach i još nekoliko automobila (ima u jednom čošku jedan RRoyse s "dnevnim boravkom" gdje se naručuje, valjda uz čaj) napravljen tako da bude ugodnije odostraga, a ne na mjestu vozača - za to imaš uniformiranog tipa koji te voza okolo...

Moram priznati da je radni tjedan počeo burno. Bili smo svi živčani ujutro na poslu, vjerojatno što smo se svi digli u pet (jelte po "starom") s time da ni kava baš nije pomogla veselijoj atmosferi.

Na svu sreću, iskrsnulo je nešto u smjeru Metropole, pa sam odvojila još sat - dva i našla se s Guzdom ispred Velesajma. Nema smisla da škica curice oko automobila sam samcat.

Zvao me kolega i pita jel sam ja to negdje među djecom, a ja velim: "Bome si dobro rekao, sve neka djeca oko mene..." He, he...

Pošto nije bilo zgodnih frajera u strateški malenim majicama da glancaju aute, morala sam se usredotočiti na komade. Mogu samo reći da ih ima svakakvih, od onih "droljastih" (to su nekakve mačke što prodaju dodatnu opremu ili neke kremice za mazanje limenih ljubimaca) do elegantnih (čitala da su za one s BMW štanda šivali po mjeri i to neki dizajner je smislio obleku) do pustinjskih plesačica, jedan (pali) anđeo i neka cat-woman na VW štandu.

E da, komadi na Škodi imaju lijepe zelene košulje i nisko strukirane hlače (nekima ne stoje dobro).

Nije mi se dopala raznolikost cipela tj. vidi se da su cipele "home made" oliti svaka mora (valjda) donijeti svoje, pa je sve lagano neujednačeno. Naravno, osim onih vrtoglavih štikli kod BMW, nekih zlatnih balerinski, zaboravih gdje....

A auti??

A šta ja znam. Ja sam ipak žensko....

Dobro jutro!

D o b r o j u t r o !

Još da mi je znati tko je izmislio to mijenjanje vremena. Treba mi jedno tjedan dana da se uštekam - ištekam iz onog: "a sada je po starom vremenu..."

Anyway, pošto se Mala mora pikati najkasnije do osam, a još k tome sutra ide ujutro u školu...netko je mora biti dežuran...

Ponekad Guzda odradi to nedjeljno jutarnje pikanje/klopa (za nove: Maloj dajemo inzulin, naravno, s iglom), ponekad ja, a ponekad već u osam zajedno sjednimo u kuhinji i pijemo nes. No da, to ima i kontra stranu, a to je da smo već u deset svi u krevetu, a ponekad i spavamo u to doba. Tako da jao si ga onima koji nas zovu navečer!

Što ću danas raditi? Plan je bio da malo ugrijemo kosti u nekim toplicama (jučer sam sređivala tzv. bikini zonu), ali Guzda ima druge planove. Naravno, svi muški znaju šta....

Ide lizat aute na Auto-Show... ili slinit na zgodne mačke?? Poznajući njega, on će se odlučiti za ono prvo. Naravno da ko dobri muž hoće voditi i svoju ženicu. Obično ja i odem (sjećate se: razgledavala sam nedavno i brodove/čamce), ali nekako, razmišljam si da će danas sva muška populacija Metropole i šire biti na Velesajmu.

A od auta neću vidjeti ni gume....

We shall see!

Update: Odabrala sam treću varijantu, koja je ispala na kraju najbolja: Mala i ja smo ostale doma, a Veliki Dečki otišli na sajam. Zvoni mob: "Ovdje je koma za sparkirat se, redovi za karte...vraćamo se doma". Možete misliti kakva je bila (i još uvijek je) gužva da se jedan zaljubljenik vozila (koji neće moći ovaj tjedan naći vremena za doći ponovno) odlučio za povratak! I sada se lijepo krčka janjetina (doduše iz Metroja), očišćen je mladi luk... bit će to prava večera - naravno, uz pivo....hektolitre piva!

Jedna od mojih najdražih izreka je rečenica Zse Zse Gabor (jel još živa?):

"Najljepših deset godina života mi je onih između 39 i 40!"

Nekidan me Guzda uvjeravao da sam se počela dokazivati.

Takozvana "kriza srednjih godina" Nije mi htio objašnjavati u detalje.

Naravno da ja nemam takav osjećaj. No da, naravno da me počelo veseliti što si (konačno) mogu priuštiti neke sitnice, a da ne srušim mjesečni kućni buđet. I veseli me da se tim malim krpicama pokazujem svojim prijateljicama, poznanicama i kolegama (baš me brige što im to možda ide na živce). Em ti razbacivanja novaca ako si (nakon nekoliko godina kupovanja onih za 150 kn s rasprodaje u Pittarellu) kupim čizme u Italiji, za 99 eura!

No dobro, moja potraga za čudotvornom kremom za lice završila je s L'Orealovom noćnom kremom za 60-ak kn. Eto što se razbacujem s novcima..

Neki naši (muški) prijatelji su se bacili u neke ekstremne sportove a la ona Challenge natjecanja (trčanje, biciklizam, penjanje, bauljanje nekoliko dana bez spavanja).

Žene se uhvate malo manje egzotičnih sportova: dignu glavu i počnu javno i glasno prosvjedovati protiv položaja služavke zadnjeg reda u vlastitoj kući (bez obzira što su poznate i priznate stručnjakinje, šefice i profesorice na svom radnom mjestu).

I odjednom frka: gle prijatelji su nam u bračnoj krizi! Pa šta je toj Sanji (Sonji, Lidiji, Maji...) što se buni što joj muž ni u čemu ne pomaže u kući, s nekoliko male djece.... nego jurca okolo i očekuje da se svi njemu dive...

Eto, i to se mi (kao) dokazujemo!

Update: malo surfam ovom našom blogosferom i psujem što se sad može promijeniti adresa, pa sad više ne mogu pogledati neke stare polu-zaboravljene prijatelje i pol linkova više ne vrijedi. Kenja na kvadrat! Zato društvo, javite se ako želite da vas i dalje posjetim!

Jučer vam nisam htjela pisati. Bila sam jaako ljuti.

Naravno, bila sam u školi. Nađem se s Nasljednikovom razrednicom, a ona me s vrata pita:

"Jel vam On rekao da dođete? Zvala sam Vas".

Već mi je tu pukao film. A poslije još i jedna nepriznata jedinica, pa neka tučnjava tj. lupanje curice, pa ...ufff...

No, doma nađoh oprano suđe. Poslije sam otkrila da je mala mudrica oprala suđe, valjda u nadi da me smekša!

No da, htjela sam nešto sasvim drugo s vama podijeliti. U zadnje vrijeme se budim nekako zgužvana. Pogotovo mi je lice zgužvano, suho, borasto, (ah, godine, godine)... Mackam ja to, doduše relativno neredovito nekim jeftinim kremicama iz dm-a.
Sad imam osjećaj da moram investirati nešto skuplje u moje lice. No da, ne baš one preskupe kremice, nego eto, nešto do dvijestotinja kuna. Nemojte se sad groziti. I dalje mislim da su sve te kreme više manje iste, samo reklama i firma nabijaju "vrijednost" kreme, pa neke plaćamo više, a neke manje.

I tako ja uletim u svoju seosku parfumeriju. Moram naglasiti da vlasnica uvijek ima krasne cure, koje ti uvijek besprijekorno ponude poklon (ima i malo bolje bižuterije, torbica, šalova...) za bilo koji uzrast i spol...
Uglavnom, mačka mi je objasnila sve prednosti nekih malo skupljih (meni nepoznatih) linija kozmetike, pa mi je ponudila nekoliko testnih bočica. Sve u svemu, tako vesela i zadovoljna sam izašla iz parfumerije i odlučila to podijeliti s vama.

Nakon parfumerije sam se uputila u školu. Ostalo znate...

Veli danas Cvitanovićka (ona pametna žena, za koju definitivno nisam sigurna šta radi s onim glupim (ex?) nogometašem): koje su boje moderne ovog proljeća - kao prvo bijela (koja defacto i nije boja), pa crna (također nije boja)...

E je*iga, nije da će nam ovo proljeće biti ružićasto, ako ćemo se slijepo držati modnih zakona.

Sva sreća da nisam prije čula ove osvještene modne savjete, već si nekidan kupila nešto luudo šareno. Anyway, imam novi mali slatki sako - materijal je u boji baroknih presvlaka za namještaj. I definitivno se NE sviđa muškarcima u mom životu, a sviđa ženama.

Pošto je ovaj glupi internet, nisam uspjela pronaći na dotičnim stranicama (očito neka pra pra prapotopna kolekcija), stavih neku bezveznu sliku. Tek tako da veseli...

Već sam jedanput ušla u blog-editor, pa izašla...

Razmišljah da li da s vama podijelim osjećaje i da li ću to znati staviti "na papir".

Na poslu, s novim dužnostima i ful puno povezivanja konaca (čitaj: jurcanja uokrug dvijestotinjak km), bivši šef mi je stao na put.

Sat vremena prije kraja radnog vremena, u doba kad me diša zvao da sjednem u auto i odjurim na još jednu lokaciju, čovjek je (pun alkoholnih para) pokušavao "trenirati strogoću". E, malo morgen.

Tehnički gledano, naravno da su mi uvalili posao i dužnosti, a prava ne (sl. mobitel, recimo vlastiti sl. auto...).

Ali majstore, pa ne može više tako. U principu smo se sada izjednačili s plaćama (he he, ne može to pregorjeti) i ne može mi ništa..

Osim zagorčati život....

Nije on taj koji cijelo popodne prevrće po starim papirima (koje je izvukao/la) iz podrumske arhive. Nije on taj koji jednom rukom kuha, a drugom se sprema za jedan Very Important Meeting.....
On samo pije i psuje (mi) Majku.

Ili je samo proljeće u zraku?

Kao što obećah, evo vam male izložbe jednog slikara, zove se Ivan K. i član je akvarelističe kolonije "Sava" iz Slavonskog Broda. Do sada je izlagao kod nas u tuzemstvu, i inozemstvu,
na skupnim i pojedinačnim izložama:

(sorry, skinuh slike jer su mi bile prevelike)

Ne mogu reći da su fotografije dobre, no za nekoliko mjeseci će imati samostalnu izložbu u
francuskom institutu u Zagrebu, pa sve možete vidjeti u živo (gore navedene slike su vlasništvo Rudarke), jer je prošlo ljeto boravio u Parisu, pa ima krasnih pariških veduta...

Jedna od slika za tu izložbu je rezervirana (by me).

Moram vam otvoreno i skrušeno priznati... stvarno me je sram i nema riječi kojim bi se mogla opravdati!!

Šta se desilo (prase se objesilo)?

Izašli mi lijepo u petak u naš pub (čitaj kako piše), naručili tog vražjeg Guinness-a, al me nekako, valjda podsjećanje na posljednje pijanstvo (no dobro, bilo je to prije skoro godinu dana) i trovanje Guinnessom mojeg jadnog tijela, anyway, nisam mogla piti.
Bljuvalo mi se samim pogledom na čašu finog, friškog crnog piva s malo pjenice...

Trudila sam se, nije da nisam... Čak sam mrknula neke fish (ne) & chips (da).... popila nekoliko tih čaša, nije da nisam...

I na kraju sam pokleknula. Mi (cure) smo za zadnju rundu (tzv. oproštajku) mrknule Vermuth...

Mmmm... fino, slatko, hladno, s limunom....

Eto, to je doktore moje priznanje krivice. Krivam sam, kriva.....

Kaznite me....(pljes, pljes...) hi hi, neću napisati po ćemu...

E da, i još nešto: opskrbila sam se jučer u Metropoli cijelim kompletom Dan Brown knjiga... Na redu su "Angels and Demons"!

Sretan vam Saint Patrick Day!

Da se popilo puuuno piva, pjevalo i plesalo na irsku muziku!!

A šta da vam još kažem? Spremamo se van u naš pub. Da ugrabimo nekoliko sati prije nego što navali mlađarija, a onda je vrijeme da mi "stari" krenemo doma... jerbo nas mrko gledaju što im smetamo..

Naravno, ko dobro osvješteni vozači, lijepo ćemo krenuti pehaka...

A što se tiće slika: imamo mi nekoliko akvarela i nekoliko pastela od dolje navedenog slikara, imamo mi i nekoliko drugih poznatijih slikara... no da. O tome neki drugi put.

Živjeli!

Kako je to lijepo kad imaš kuhan ručak - večeru... (ona sarma od jučer)

Pa lijepo u kadu, malo pranja kosice, malo uređivanja - šišanja - brijanja... svega gdje ima viška. He he, neću u detalje. Ipak sam ja jedna (fina) žena sa sela.

Danas se kulturno uzdižemo. Idemo na otvaranje jedne likovne izložbe. Izlaže jedan moj poznanik. Slika u skoro svim tehnikama, no, po mojoj skromnoj procjeni ne-stručnjaka (koji doduše razgledava originale Botticellia, Van Gogha i sl.) najbolji su mu akvareli...

Žao mi je, ali nisam ništa uspjela naći na Googlu. Kad ti treba, iznevjeri te... zato ne volim internet. Sigurna sam da je sve gore, samo da to toga dođeš... kenja na kvadrat!

I da, izložba se otvara u našoj lokalnoj galeriji. Imamo mi i to! Ipak smo mi napredno selo...

Update: bilo malo muziciranja (imamo mi i muzičku), pa malo političara, pa malo likovnjaka, pa šefica galerije, malo crne kavice, malo za gricnut, čaša vina, eminentni predstavnici naše male zajednice... zato smo mi bili oni koji znaju slikara. Eto!

Inače, slike krasne...

Nekako me pere bluz....

Prvo smo na poslu maratonski sastančili. Voditelj sastanka je na stol postavio hrpu junk-food grickalica, pa voća, pa finih sokića, pa kava, pa voda, pa opet grickalice, pa onda...

Sve u svemu, digla sam se od sastanka nekoliko centimetara zaokruženija oko struka, da ne velim naduta. Vragu i takvi primamljivi sadržaji....

Onda sam, majka meka srca (remember - riba u horoskopu!) pustila Nasljednika na trening. Nek se dijete istrči, valjda će bolje učiti...

Onda buljim i plivam po ovom našem blog svijetu, pošto sam sama doma, sarma se krčka, a ja sjedim u svojoj "radnoj" sobi - kuhinji, pazim na lonac i perem po kompu...

Gledam i teve. E na šta je spao "veliki" Slobo - zapakirali ga u vreću za smeće - i to bukvalno! He he! Čak i crni Cigan ima bolji lijes. Tako mu i treba!

To me sad podsjetilo: a gdje nam je Hamdo? Nestao s ekrana, nestao s naslovnica....

A možda su krivi računi - stigli oni za grijanje, vodu, telefon....

Update: Jojjj... pa Hamdija - znate, onaj Cigo što je pobjedio na Bigbruderu. Frajer se zajebavo onih nekoliko mjeseci, cmoljio o svojoj djeci, svi pali na sentiš, pobrao pare... i sad uživa.

Moram se pohvaliti!

Nakon naporne borbe s English version... pročitah "Da Vincijev kod"!!!

I zapravo ne znam zašto su se svi ljudi tako popalili na tu knjigu. Ne mogu reći da nije dobra. Odlična je, dapače. Odličan krimić (da vas podsjetim, ja sam od onih koji obožavaju A. Christie) i znam cijeniti dobar krimić. Ova knjiga je dobar krimić. A da vrijeđa moje (neke) vjerske osjećaje - to baš i ne.

A da ju nisu tako izreklamirali - ne bi ni bila tako razvikana. Mislim da se u našoj seoskoj knjižnici još uvijek posuđuje ispod pulta - samo najboljim prijateljicama naših dragih knjižničarki!

Da ne velim da ju je pročitao čak i moj šef. Pa me uvjeravao da ju ja (koja kao idem u crkvu relativno redovito) ne čitam - jer će me razljutiti. Ma bljak.

Tako da sam sada na putu do Algoritma da si kupim i slijedeću knjigu D. Browna na engleskom. Jest da malo duže traje dok ja to sve posrićem, provarim, prevedem i progutam... no, eto, vježbam se, vježbam!

Sad su u dnevniku, na koji sam zakasnila spominjali nešto o blogu - i školskoj djeci...

Kao profesori jadni i prestrašeni šta će sve djeca napisati, pa će ih ministarstvo prosvjete, po nekom pravilniku moći ganjati do suda... ma moš mislit..

Anyway, apropo kazni i kažnjavanja: naravno da su mi proradili neki pra-geni pasivnih kamenih krajeva, pa sam nagovorila šefa da on potegne neke svoje prave pasivne kamene veze...

i voila...

moja grozna kazna, a još više moja globa je (navodno) izbrisana, erase, bris-bris....

Eto vam ga na..... policajci......beeee....

Danas me Nasljednik rasplakao...

Cijelo popodne s njim radim tri-četiri blesave formule.. a on bleji..

Pokušavam mu objasniti, pokušavam s njim raditi zadatke iz fizike - varijacije na temu... pokušavam mu olakšati, ali ne.. on to hoće na svoj način. Sve bi bilo u redu da to on zna, pa da rezultati budu točni... da ne velim da su mu i ocjene ok. pa se ja ne bih trebala s njim zajebavati..

Na kraju sam pukla.

Lijepo je reći da ga ostavim da sam shvati da krivo radi. To sam učinila (doduše na Guzdin nagovor) prije mjesec dana. Onda se radilo o jednoj - dvije jedinice. Sad su se umnožile...

I najgore od svega nije da on ne zna ili ne želi učiti, nego je to njegov pubertetski stav - "ja frajer znam bolje od učiteljice, a ona me ne razumije / ne voli".

I šta sad?? Mislim da ga u njegovoj trinaestoj ne mogu ostaviti da padne razred, ili da prođe s nekim jadnim ocjenama.

Sad je stvar samo tko će imati jače živce - ja ili on?

Glasajte!

Na rubu sam živaca. Upravo smo našeg trinaestogodišnjeg Nasljednika sprašili u njegovu sobu, a on ljut, lego u devet u krevet...

Mladi gospodin je nafrljio hrpu jedinica. Majka mu je sjela za vrat, prošli vikend smo učili, pa sam cijeli tjedan pazila što uči, koliko uči, što ima u školi, kada... (da ne velim da smo mu zabranili sve živo)...

U četvrtak me uspio ižicati da ide na utakmicu. Mislim si - "ajde dobro, dijete se trudi..". I danas, nakon par dana sjetim se da je pisao test iz engleskog, kojeg smo prošli vikend učili, ali gramatiku, a ne riječi (tj. prevod) i pitam ga direktno koja je bila ocjena. On mrtav hladan - nakalemio još jednu jedinicu.

I šta da mu radimo? Da vičem - ne valja. Da ga davim predavanjem - opet ne valja. Na kraju se rasplače, nama puca srce....

Samo ne bih željela da se za godinu dana neće moći upisati u školu koju želi. A to s ovom ocjenama... nije ni sajnsfikšn...

A on misli kako smo mu mi neprijatelji...

Da malo razradimo jučerašnju scenu s policijom pošto su me neki olako shvatili.

Kako sam bila obučena?

Pošto sam bila na jednom jaako važnom sastanku (i jednom manje važnom) pripazila sam kako da se odjenem (kako bi se to lijepo reklo),


pa sam imala na sebi:

- malu crnu haljinu (za žene: Benetton, rasprodaja iz Firence), naravno debelo iznad koljena (no nije minica)
- preko nje bijelu košulju s vezanjem sa strane (isto Benetton, no iz Merkatone-a, isto rasprodaja)
- neke đinđe oko vrata (no dobro, malo Swarovskog, isto iz Firence, za manje od 20 ojra)
- čizme (isto Firenca, isto rasprodaja - nakako mi se čini da su frajeri koji organiziraju kongres u Firenci, a vode se i žene koje s vodičem šetaju okolo po dućanima, odabrali mjesec rasprodaja, no da se vratimo natrag)
- kaputić, crni (preprodan od susjede koja mi ga je dala s etiketom, nakon pargodišnjeg stajanja u njenom ormaru i isto tolike amortizirane cijene)...

I ko veli da nisam bila ok obučena?

Doduše, bila sam preumorna da trepćem (možda je u tome bio problem?). Naravno, spomenula sam djecu doma, no nekako mi je bilo nedolično spominjati loši score na tekućem... jebiga, izgledala sam ko iz talijankog butika...

I... ne, perverzni frajeri, nisam imala čizme na visoku petu... u tome ne mogu hodati, a kamoli voziti...

Ps. Eto vam Link na izgubljene postove, ja se nebum je*ala sa copy/paste... i to bez slika!

Hello,

Konačno... da ne velim KONAČNO!

Kao prvo, u ponedjeljak, kad je sve ovo riknulo mi je bila godišnjica. Pošto je sad to prošlo.. neću se osvrtati na statistike i ostale trice... bilo pa prošlo.

Kao drugo, maloprije sam stigla doma. Vozila sam se skroz preko nekoliko županija..više manje polako (pošto nisam poznavala lokalne običaje - čitaj policijske busije), skoro do pred kuću. I... onda su me ufatili.

Ljuti me što je danas taj neki bablji dan, policajce to nije jeb*lo...

Ljuti me što se nisu htjeli sa mnom cjenkati, to je rezervirano za muškarce. Kako bi Guzdu i slične vama pustili, moraju nekog i za ozbiljno uloviti, provući kroz papire... i legalno mu naplatiti kaznu. To su na kraju obično žene.

Ljuti me što sam kroz neke lagane zavoje prošla sa sedamdeset (dozvoljeno je 50 km/h), pa se to baš i ne bi moglo okarakterizirati kao neko ludo divljanje.

Ljuti me što sada love ljude što se vraćaju s posla, a navečer će klinci divljati, ubijati se (i druge), a Oni će mirno spavati po žbunju...

Vaša Rudarka

Ps. i nek i idu ovi naši k vragu. nestalo je nešto postova i nemam pojma kako da to sada popravljam. I gdje ja to postavljam taj "željeni datum objave".. Fuck i sve.