Na rubu sam živaca. Upravo smo našeg trinaestogodišnjeg Nasljednika sprašili u njegovu sobu, a on ljut, lego u devet u krevet...

Mladi gospodin je nafrljio hrpu jedinica. Majka mu je sjela za vrat, prošli vikend smo učili, pa sam cijeli tjedan pazila što uči, koliko uči, što ima u školi, kada... (da ne velim da smo mu zabranili sve živo)...

U četvrtak me uspio ižicati da ide na utakmicu. Mislim si - "ajde dobro, dijete se trudi..". I danas, nakon par dana sjetim se da je pisao test iz engleskog, kojeg smo prošli vikend učili, ali gramatiku, a ne riječi (tj. prevod) i pitam ga direktno koja je bila ocjena. On mrtav hladan - nakalemio još jednu jedinicu.

I šta da mu radimo? Da vičem - ne valja. Da ga davim predavanjem - opet ne valja. Na kraju se rasplače, nama puca srce....

Samo ne bih željela da se za godinu dana neće moći upisati u školu koju želi. A to s ovom ocjenama... nije ni sajnsfikšn...

A on misli kako smo mu mi neprijatelji...