Guzda se smjestio, tamo gdje je već morao... i razlog zbog čega je i bio "edgy".

E pa sad, zašto je onda bio ljut na mene?

Ne mogu reći da kad me na poslu razljute - da onda ne strada i moja familija. Najbolje mi je to, još prije par godina lijepo rekao Nasljednik:

"Zašto vičeš na mene? Ti si zapravo ljuta na tatu, a ja sam sada kriv!"

I dijete je dobro reklo, ali eto... svi smo mi krvavi ispod kože. U principu se trudim odvojiti svoje poslovne brige od familije. A Guzdi se zna desiti (ne znam da li i drugim muškićima u ovom blogovskom društvu) da smo svi doma krivi, a onda nakon nekoliko dana isplivaju neke sasvim druge traume...

Ha?

Na poslu se nije desilo ništa posebno. Šef i ja se tako reći ignoriramo.. čak i kad pijemo zajedno kavu.

No, da nesreća ne ide sama, uspjela sam se u onih nekoliko minuta vožnje od frendova do doma posvađati s Guzdom. I sad je doma lagano smrznuto u zraku...

Ja sam od onih malih ribica (u horoskopu) koje treba maziti da bi bile dobro. I mrzim te situacije ignoriranja, durenja i ostalog...

Tako da se sada osjećam jadno, kako god čovjek okrene. A ne bi trebala. I zapravo bi se ja morala ljutiti na neka ponašanja muških predstavnika ove rase...

Eto...

Razmišljam da li da opišem svoje stvarne osjećaje ili da seruckam... no, pošto je ovo uvijek bio iskreni blog, nema smisla da sad smišljam vesele priče...

Pet minuta prije kraja radnog vremena me (opet) šef (koji mi zapravo nije pravi šef, ali eto, moram i njega slušati) iznenadio. Naravno neugodno.

Jednu neugodnu naredbu (meni), koju, da je fer i korektan, bi lijepo objasnio davno prije tokom radnog vremena, on s vrata ko pi*da nabacio... i odjurio.

Nije priča u neugodnoj naredbi, nego u njegovom ponašanju. Ako može imati muda za raditi gluposti na poslu, zašto nema muda da mi u lice objasni svoju novu suludu ideju preraspodjele posla?

Doduše, nisam sigurna šta da radim, jer sam trenutno u fazi odlaska na drugo radno mjesto, pa sad tih par dana neće nešto puno promjeniti. Mogu ja stisnuti zube i odratiti kako je rečeno. Više me boli njegovo ponašanje. Ipak smo mi kolege s zajedničkim dugogodišnjim radnim stažem. (i zbog toga me ni ne čudi njegovo ponašanje, ali ipak, čovjek uvijek očekuje nešto bolje od svojih najbližih, zar ne?)

Fuck i sve. I sad, kad drugi put uđe u neka sranja - nek ga ja vadim??

Upravo se pridigoh iz poze francuske sobarice...

Ne znate koja je to?

Pa ona: klečiš i glavu zagnjuriš u je*enu pećnicu (ribajući je usput), a guza neobranjena u zraku...

Kladim se da većina mojih muških blog(ovskih) prijatelja ne zna da se TA stvar mora tu i tamo ribati. I hladnjak. I vece-školjka. I vaš donji veš. I....

I kad ugledam sve moguće zavijutke i ostale đinđe na sokovniku, sigurna sam da ih je dizajdnirao jedan MUŠKARAC. Koji ne zna da se ta ista vražja stvar mora i očistiti - oprati nakon upotrebe. Pa sad vi skidajte znječenu narandžu iz čoškića nekog zafrknutog poklopčića na tom istom sokovniku.

I vi bi sobaricu? Ma evo vam bosanski!


Update: Upravo uletih Beštiji u blog. Jebate, piše o francuskim sobaricama. Majke mi, nisam do sad vidjela. Nisam ju imitirala. Nisam!!!

Bijah u našem selskom pabu....

I pijasmo Coronu....

I otrčala do teveja (uz nekoliko osvještenih frajera)....

I Ivica osvojio srebro......

I eto, sretna sam jer je čovjek to zaslužio, i eto, rasplako Janicu (koja nije suzu spustila na sve one svoje medalje).

Ps. Guzda je dalekovidan, pa je vidio od našeg stola...

U moje doba se slavio "Dan žena" ili tzv. "Osmi mart"...

Čak smo i mi curice u osnovnoj školi dobivale male buketiće od dječaka. Doduše, neke su dobile i više njih (ja ne, jedna od trauma iz djetinstva).

I onda, taman negdje kad sam postala ozbiljna cura, žena, majka - taman su to lijepo ukinuli. I jebi ga. Opet ništa od poklona u "preduzeću" i pijanih muškaraca.

I sad to nekakvo "Valentinovo". Pita me maloprije mlada susjeda (san svakog našeg muškog gosta - mlada, prirodna plavuša, zgodna, mršava..): "Šta si dragom kupila za poklon?" A ja ju čudno gledam - u stilu: ili on meni nešto ili ništa....

No, pošto mi je rođendan skoro, uopće ne očekujem ništa. Nekako se taj običaj nije ukorijenio u mojoj familiji. I to je u redu...ne treba se paliti za svakakvim glupostima.

E da, i za kraj jedno pitanje:

da li se intimna depilacija u traženom obliku može smatrati kao poklon za Valentinovo? Najme, nešto sam poradila na sebi. He he...

Volim ja život na selu. Poznaš ljude.... poznaš poštaricu, poznaš ženu u trafici (da ne velim trafikanticu), poznaš mesara....

Doduše, moje selo malo veće, pa ne poznam baš sve...

Imamo mi i super - maxi - market....

I tako, ja vrijedna domaćica, u subotu ujutro se sprtljam u naš super - maxi. Već u osam i sitno, prije nego što ostali pospanci navale.

Dio s mesom: red... no dobro, ima i rezanog posebno pakiranog mesa.

Dio s kruhom: još veći red... za dobit popi*ditis... a ženska laganica... pa prije mene - okrene se, uzme neku bilježnicu i črkčka... a nas petnaestak cupkamo...

Da se svađaš - nezgodno, treba i drugi dan doći u isti dućan. Da šutiš - poslije nad*kan cijeli dan...

I za kraj: još uvijek ne kužim zašto sajmenog dana u tjednu popodne ne rade dućani. Nije da se prodavači tako jaako narade... a u drugim gradovima?

Update: vidim da moram pojasniti: kod nas je svaku srijedu sajmeni dan. Što bi značilo, jednom tjedno popodne ne radi većina dućana u gradu. Eto.

Danas sam se naradila...

I bole me leđa....

Sad ćete si zamisliti šta se sve može raditi na selu: cijepati drva, hraniti živinu...ali ne, ja sam se naradila za kompjuterom. Eto, zato bole leđa. I zato idem na fiskulturu.

Nekidan, dan za fiskulturu mojoj Lady Di i meni, a Guzda bacio kost: ajmo u pub (čitaj kako piše!). Jesmo li dugo birale...neeee....

Tako da danas MORAM na vježbanje.

Doduše, morala bih i peglati. Morala bih i neke druge stvari raditi....

I za kraj imam jednu malu zgodicu: uletila mom najdražem kumu nekidan u kuću, ono, mrak tj. radi teve, na stoliću svijeća, sjede on i ona...i klinac...i piju kavu.
Ja se u prvi mah pretvorila u ono posprdno: wdf?
Poslije sam si razmislila i zapravo shvatila da rade nešto lijepo.... sjede u ugodnom društvu, uz svijeću, pričaju i pijuckaju kavicu. Tko sam ja da se ismijavam iz te scene.

Kako se stvari mogu gledati iz dva ugla!

Nisam se mogla odlučiti da li da samo dole update-am ili napišem ovako zasebno.

Danas od mene nikakvog radnika - djelatnika. Štono bi se muški reklo: drkam ku*** cijeli dan. Vani je lijepo sunčano, meni se spava...

Drugo: ovaj put sam čvrsto odlučila da kupujem tu vražju perilicu suđa. Ne, neće ona riješiti moj problem pranja suđa, jer i nju treba napuniti, pa čistu isprazniti. Ne zavaravam se ja tim bajkovitim mislima da će sve ona sama raditi. No, eto...bolje išta nego ništa. Tako da sada surfam i tražim prigodnu. Uvjet je inox pošto sam si kupila inox šparhet. A onda nek ju Guzda, za mir u kući ubaci gdje god zna, baš me briga!..

Stvar je zapravo bila jako benigna...

Osim što sam ja došla doma, nakon napornog sastanjčenja, klope i duuge vožnje umorna, više psikički nego fizički s nekoliko sati zakašnjenja nego obično.

Naravno da su se sami (uključujući i Guzdu) nahranili. Naravno da je ostao krš u kuhinji. Naravno da su to dani kada ja grizem...

Guzda je otkazao poslušnost mazeći me po meni najdražim mjestima...(ne, ne, ništa prosto...).

Ali, Nasljednik je opet uletio u rigajuću vatru. Opet wrong.

Rezultat: mali je legao u krevet ljut na majku, cijeli svijet i šire. Nitko njega ne razumije ("zašto Mala ne pere suđe?"). Ja sam mu, ovaj put vrišteći, zadnji put (jelte prije mjesec dana) smirenije pokušala objasniti da kad grizem, neka stizne svoje muške zube, zasuće rukave i opere jebeno suđe.

Ali jok. Glumi on frajera.

Mislim da je dosta o putovanjima. Bar za sada. Do slijedećeg...



Ovaj vikend smo zapalili malo u planine. Slovenske. Popili kavu u Kranjskoj Gori (to je jedino bilo dodirno s fency ski mjestom) i to u jednom malom i neuglednom kafiću gdje nema gužve... i puštaju Grašu, Olivera i sl. dalmatinske mjuzišne...(zapravo me takva muzika živcira, ali u ovom kontekstu je relativno pozitivna stvar).

Dalje smo, između ostalog sreli neke frendove (nedogovoreno), zalili hrpom piva zelje i klobase (mmm..), pokušali jedni druge uvjeriti u svoje muško - ženske stavove (može i žensko - muške).

Frendovi s kojima smo dogovorili izlet ponijeli za djecu laptop. E da, jedan od najboljih stvari u dotičnom planinarcu je taj da je debelo u brdima, tako da ne lovi nikakav teve program, što je moram priznati, osvježenje. Čak su i kuharice u laganom ritmu, bez sapunica, vijesti i ostalih sranja..

Djeca su se luudo zabavljala, na moje veselje, bez kompjutera. Igrali su Jamb, crtali, čitali, učili pjesmice (Mala je morala jednu naučiti za školu, naučili su svi!)...

Jedna mala primjedba: na ova dva službena putovanja bijah u hotelima s jako puno zvjezdica. I naravno, provjeravah da li imaju šta za doručak za male (velike) dijabetičare. Ništa. Štani. Ni corn flakes bez šećera, ni dijetnog pekmeza...ma ništa. I sad ti vodi dijete sa sobom, plati mu skupi smještaj... užas!

Pošto ste odlično prihvatiti ovu putopisnu slikovnu storiju o Firenci... i pošto tražite još...još... eto:

Nekoliko slika s tipičnim turističkim razglednicama, na primjer poznati Ponte Veccio oliti tzv. "Stari most" na kojem se nalaze zlatarne (pošto sam ovu fotku napravila u nedjelju popodne, nije baš da vidite zlato, no mene se, nakon onih briljanata u Amst. nije dojmilo. Šta ćete, malo sam se razmazila):



Pak onda Duomo oliti njihova katedrala, s poznatom kupolom, odvojenim crkvenim tornjem te krstionicom (ispred ima Roma koji žicaju, no nisu se dali otjerati na hrvatskom, a i bila sam pristojna):



Tipični pogled na ulice u gradu:



I naravno, slika za mog prijatelja Šumara - vespe u nepreglednom nizu:



Što još dodati: grad je krasan jer se čovjek može pješke prošetavati. Doduše, pokraj tih svih starih zgradurina nekako se širi onaj starinski zadah vlažnih podruma, no eto, valjda je i to dio šarma ovog grada.
I da, ludo sam se zabavljala slikajući vam sve one fancy dućane. Da nema bloga, ne bi mi palo na pamet pogledati te izloge....

Eto dragi moji.... slijedi nekoliko prikaza iz života na visokoj nozi.

Mjesto radnje: Firenza
Vrijeme radnje: doba rasprodaja

Objekti kako slijede: fency dućani, ne moji najomiljeniji jerbo ih u toj klasi nemam... čak mi nije došlo da uđem u koji...

Gucci:



Gucci izbliza (da vidite šta ima u izlogu):



Naravno da ima i svih onih ostalih što naše pevaljke i velike estradne voditeljice zvjezdice spominju u svojim opisima oblačenja.

Nema smisla da vam pokazujem klasične vedute grada. To valjda znate i sami kak tam izgleda. Slijedi nastavak otkvačenih slika. Možda stavim i koju svoju...

L. Vuitton:



Escada:



Samo mali update: da pojasnim priču o Gučiju - igrom slučaja dobila na poklon sat Guccijev - direktno s placa na Tajlandu. Tako da kad vidim dučan s originalima, totalno se otkačim, ali onako, iz zaje*ancije....

Naravno da sam uspjela naći vremena i javiti vam se iz bijelog svijeta... a sad doma - kuhaj, peri, pospremaj.... i eto...

Zaboravih napisati najdražim fency blogericama - talijanke nose samo crnu boju. Sve crno, od glave do pete.

Drugo, imala sam noćne more jer sam sa sobom cukala bocu crnog vina što su nam nakon sl. večere uvalili u jednom restaču. Lijepo na boci logo restorana, odmah iza ugla s onu stranu Ponte Veccia.

Lijepo stavim bocu, tj. vrećicu s bocom u avionu, tamo iznad glave... i smišljam black scenario: avion se počne tumbati, ništa strašno, a ono izleće moja boca, lupi me po glavi - i ja frknem od jeb*ene boce...

Vino još nismo probali. Možda sam se bezveze mučila tegleći neki bućkuriš. Doznat ćete kad ju zakoljem s bestfrendicama (no da, crno vino je dobro za middleage krv).

Onda, bila sam uvrijedjena i razočarana što na Minkenskom aerodromu nisam srela nijednog Rođu. Fućkaš Nemačku ako ne sretneš nekog svog...

Idem u krevet da mi (opet) Guzda ne zaspi....Chao...

Ma, ko je reko da vam se jos jedanput necu javiti...

Trenutno je suncano, negdje oko 15 stupnjeva....i bole me noge od hodanja. Kavu sam popila na onom trgu s tvrdjavom, gdje su snimali dio filma "Soba s pogledom". Fiiina kavica, na suncu, no eto, ravno 5€, pa si sad razmisljam da li sam vrijedna jos jedne....

Sluzbeni dio je jucer zavrsen, kuferi u hotelu u nekoj sobici... a ja bauljam gradom..

Sta da kazem: kao prvo uopce nema lijepih kafica, sa stolcima vani (doduse vele da je prije deset dana padao snijeg) ko kod nas... pa da biras gdje ces sjetiti. Samo te fency kafeterije, vjerojatno za strance..

Drugo, maloprije stigla sa Ponte Veccia (zapravo je most odmah iza ugla od mjesta gdje sam sada). Mogu reci da je zlato jefnitije nego kod nasih Sipaca po zlatarnama u mom selu, a i u Metropoli... a ove zlatarne su sigurno s napucanim cijenama za strance!

Ducana ima svih fancy imena.. malo sam poslikala pa da vidite sta je u njima moderno...(i nemaju rasprodaje, barem ne pise u izlozima)

Trece, Talijanke su uglavnom niske, velikih guza... i definitivno lose obucene... stranci su naravno potpuno druga prica...

What alse? Mislim da vam je to za sada dosta.

E da, nasmijah se odogovorima naseg sveznajuceg Leba... u avionu na onih nekih nekoliko tisuca fita.... Eto dragi, i tamo te se cita.

I nikad, ali vise NIKAD necu kupiti Cosmo - neka storija o starenju koze, pa pise...18-25, 25-30 i 30-35 godina. Hello??? A ja?

Posto mislim da me Guzda doma nije provalio mogu vam i odati sto sam kupila:
cizmice, smedje (99 ojra), mala crna haljina iz Benettona (ispod 30 ojra), dolecevita roza... naravno, pretjerah u djecjem Benettonu i PreNatalu.

I draga moja Tehnozena, Firenca je grad turista, pa su ducani radili i u nedjelju popodne, a kamo je ostale dane...i nema pauze za rucak!

Ako mi se ne sruse sranja od avioncica s kojima se moram vratiti....cujemo se sutra!