Mislila sam vas prestati daviti tulipanima. Ali, ovi posljednji su tako lijepi da nisam mogla odoliti. Pa sad, jel' vam se sviđa ili ne....

Ovi kišni dani prolaze uglavnom u spavanju... spavamo noću, spavamo danju...

Vratili se s jednog od ovogodišnji "prvih pričesti". Pošto je tata i njegov dio familije iz Italije, bilo je fine talijanske hrane. Mmmmm...

Tako da sam se najela finog pršuta (no dobro, imamo i mi konja za trku, ako već govorimo o pršutima), pa finih sireva (mozzarela, a bome i paškog sira (ili neke njihove varijante)), pa finog vina..

Skoro zaboravih, direktno iz Italije stigle (skupa sa bakom tj. sverkvom mojoj prijateljici) lazanje... baba ne da recept ni za živu glavu! A lazanje su mrak!!!

Sve je bilo jako nobl, osim što s talijanima baš i nismo komunicirali jer mi nismo znali talijanski, a ni oni bome hrvatski ni engleski...

No nazdravljanje nam je išlo baš dobro!! He he....

Danas ujutro je Vicko (ili Drele.. sad sam u dilemi) izjavio Vlatkici (exPokos) da "izgleda odlično za svoje godine"!!

Ma, wdf???

Kako to vi muški mislite da mi izgledamo?? Ili izgledamo odlično (tak i tak neki nepoznati možda i ne bi pogodio naše godine - jel' tako cure?) ili ne....

Kao, izgledaš koma, ali pošto ti je 40 i nešto (ili 30 i nešto ili...), zapravo izgledaš sasvim ok.

Ajde dečki, pa ni vi niste baš u cvijetu mladosti, ovako lagano prorijeđene kosice, sa onim tzv. pivskim šlaufićem oko struka, ko da ste vi odoljivi? Pogoto kad se zapušete čim pređete nekoliko stepenica...

Možda na neke i padaju mlade curice, manakenke i ostale sponzoruše. Ali dečki, nemojte se zavaravati, to je samo zbog vašeg statusa i vaše love!!

Prve će pasti već i na pomisao da radite i možete joj platiti cugu, one druge će tražiti ipak malo veći status tj. debljinu vaše lisnice (ako ste te sreće da zarađujete ko Đajić, kako su to u doba moje mame govorili).

Eto, toliko. To sam htjela s vama podijeliti!

I za kraj jedna čestitka: Čestitam dragoj Champselysee-i na malom nasljedniku zvanom Vito!!

Već sam u deliriju...

Već sam u apstinencijskoj krizi....

Prije (sad već) tri dana misteriozno nam je krepao Internet. Radi komp, radi veza (wireliness), radi sve, al' Internete štani...

Tek sam jučer odlučila nazvati onaj famozni besplatni broj. Javi se tip. Dobar dan, dobar dan, bla bla, nee ne mogu ja vama pomoći, vi imate malu kućnu mrežu kompjutera (ma daj, jedan tzv. fiksni i laptop).

Wdf. - pa vi ste mi pomogli da to prenosno čudo uopće spojim s vanjskim svijetom preko jebenog rutera..

No da, frajer se neda, ja pizdim... na kraju smo se nekako dogovorili da pogleda u čemu je stvar. I...

Nije plaćen neki račun iz siječnja (oprostite - 20 kuna i par lipa!!) i oni nas lijepo ištekali...

Odjurih na poštu, platih, pošaljem fax (kako su mi lijepo objasnili), i... da skratim, tek su nam maloprije spojili, i to nakon što sam ja ponovno nazvala... i bunila se.

I još nešto (da skratim, stigla Lady D. na kavu)... danas dođem na posao, a kad tamo, krepo komp namtrvo. Jučer radio (doduše, nije me bilo, ali sam ostavila neki radni zadatak kolegici), a danas ništa...

I šta da kažem, šta pipnem ode... u vječna lovišta...

Update: uspjela sam i Guzdu razljutiti (ili da bolje kažem da je i on mene razljutio, ali nemam se volje s njim svađati), pa se sad duri.... bome horoskop bulšit (kaj god napisali u novinama)

A sad ja:

Sretnom me čine proljetna jutra, kad sunce izlazi iznad proljetne izmaglice (bljak, šta sam pretjerala s tim lirskim opisom, ali neka ostane), kad je još uvijek ugodno za tijelo (da ne velim da je meni zima), a ja se vozim ....

Sretnom me čini nova majica/cipe koje veselo nosim, ogledavajući se u svakom zrcalnom predmetu...

Sretnom me čini neki sexi donji veš, kojeg obučem i samo ja znam da je to na meni, ispod svih stvari...

Sretnom me čini kad me Guzda razveseli kupljenim stvarčicom, onako, usput, bez osobitog razloga (i zbog toga ne padam na poklone za godišnjicu.. niti ih ne očekujem)....

Sretnom me čini sjediti u kuhinji i sa svojom prenosnom igračkom biti spojena sa svima vama....

Sretnom me čini odsjesti u finom hotelu, glumiti damu, dozvoliti da te domaćini (kongresa/sastanka) maze i paze....

Sretnom me čini pronaći Internet-cafe i vama se javiti......

Update (samo za demjan): Ne draga, nisam se mrdla iz svog sela (ne računam službene jurnjave po svojoj i nekoliko okolnih Županija). I dalje sjedim u svojem popodnevnom Ofisu - kuhinji... je*i ga, težak život. No, neki se putevi pokazuju u horoskopu... he he...

Što vas čini sretnim? (to sam pitanje upravo pročitala u novom Redbook-u)



Naravno, najnovije stanje u mom "vrtu".

Prvo vi, a onda ću ja.....

Bila sam danas malo u prirodi. Bolje rečeno "prirodi".

Zašto?

U ljepoti nekog kraja smo svojedobno uživali više - manje sami, tužni što nema drugih ljudi. A sada???

Užas (je moja furka)....

Sve puno automobila, planinara, penjača, "običnih" ljudi, male djece, pasa....

I od prirode ispala "priroda".

Hoću dobra stara vremena, hoću da bude u prirodi mir i tišina....

A tek na moru....buaaaa.....

Vidim da vam se izraz "dnevne novine" usjekao u pamćenje....

Kad sam počela raditi, kao mlada zelena pripravnica dobila sam krasan relativno star radni stol. S puuno velikih ladica s obje strane stola.

Naravno, površina stola je bila dovoljno velika da na njemu stanu moje sitnice, monitor jednog pratarog sistema s tastaturom (kompjutor je bio jedna ogromna kanta u susjednoj sobi, radio je tako sporo da smo uz njega, kad je on "generirao" podatke, čitali novine)...

I mogao si lijepo razvuči "Vjesnik" i čitati ga.

Sad vi mislite: "Pih, pa Vjesnik je nekog jadnog A4 formata", a ne ne, te tzv. dnevne novine su u moje doba bile fascinantnog formata (a sad da računam kojeg A-ova ili B-ova neda mi se) i ljudi su ga uglavnom čitali presloženog nekoliko puta na manje.

Ne znam kako sada, jer trenutno sam u fazi "bljak" s politikom, pa tako i dnevnim novinama, ali su to nekada bile novine "intelektualaca", a Večernjak penzića i ostale "raje".

I ja kao mlada "intelektualka" sam si priuštila kupovanje tih novina (doduše, samo onda kada je kolega koji ih je obično i kupovao svaki dan bio na godišnjem).

I u to doba nije bilo baš drugih opcija. Doduše bila je "Borba", list (valjda) komunista, "Večernji", navedeni "Vjesnik" i ... mislim ništa više.

I zato: je*eš posao na kojem ne stigneš pročitati dnevne novine.

Popila jutarnju kavu i odradila malo posla, pa se odvezla 30 km na drugu lokaciju i odradila jedan mini sastanak (čak mi nisu dali ni kavu ni sok, no mogla sam tražiti, no never mind), pa se odvezla još 20 km u jednom smjeru (e da, u međuvremenu auto prosvirao - nije bilo ulja ni kapi, ali pošto sam stala na bezinskoj, nakon što sam se izvikala na frajera koji održava sl. vozila..), pa sam se vratila tih 60-ak km u ured samo da nešto uzmem, gutnem malo vode (već je bilo jaako toplo) i odjurila još malo (još 15-ak km na treću lokaciju, popela na 20 m visine..), pa se vratila tih 15-ak km i još malo radila (petak popodne, a ja se pripremam za sastanke u ponedjeljak).... jeste se umorili???

Ma je*eš posao gdje ne stigneš pročitati dnevne novine.....

Pa mislim....

Nitko ne pita za moje tulipane.... pa ja sam razočarana i uvrijeđena... samo da znate!!

Situacija najfriškija:




I evo, u jednoj slici nekoliko stvari:

- u pozadini zid (čuli ste priču o farbanju našeg dnevnog boravka)
- slika Slavonsko-Brodskog slikara iz Ruščice (i o tome ste čuli)
- uskrsna grana sa domaće naheklanim jajima (rad moje mame, još uvijek žive, pa od nje očekujemo još puno jaja)



I pošto je još uvijek blizu Uskrs, evo mojih eko-jaja (recept: na jaje staviti list biljke iz vašeg dvorišta ili najbližeg parka, omotati sve pažljivo u komad najlonke, staviti kuhati zajedno sa lupinom od jaja, malo soli):





Sjetite se toga slijedeći Uskrs. Ovakva vrsta kuhanja jaja je potpuno neškodljiva, pa se mogu lijepo nositi u crkvu na posvetu (hrana koja je posvećena ne smije se baciti u smeće, već eventualno dati životinjama (ako živite na selu) ili spaliti, znači, ne smije se u crkvu nositi brdo hrane), i poslije pojesti u krugu svoje obitelji. Ja sam osobno skeptična prema onim jajima bojanima umjetnim bojama...

Ps. nadam se da ste zamjetili da sam refresh-ala listu s lijeve strane...

Opet su me rastužile neke vijesti...

Ne volim kad frajeri, odjednom, nakon što sazidaju svoju kućicu - slobodicu, nakon što naštancaju (baš tako!) nekoliko djece, nakon što bi im život, uz ženu svog života (koja ima recimo svojih 30 i nešto sitno, znači nije stara, nije zapuštena, nije zatucana...) bio malo više lagodniji, pošto više nema pelena, nema podstanarskih stanova, nema....

Ali ne, oni bi sad brijali okolo, lovili mlade curice, koje zapravo i privlače zato što su zauzeti, a opet imaju nešto novaca, imaju auto, imaju dobar mobitel....

Ne, ne dešava se meni ništa loše.... ali ne volim kad netko vesla moje najbolje frendice...

I ne, ne morate mi davati savjete. Neću se ja tu ništa miješati... ni u ludilu... Neka voda teće...

Danas smo napravili veliku ludost...

Pila mi se kava s pogledom na more...

Ništa lakše, reći će neki, sjedneš u auto... i zuum, već si na moru. Naravno da jesi (od našeg sela jedno tristotinjak km do najbližeg mora), samo je pitanje volje... i naravno, novaca.

I tako, kavica u Njivicama (zašto?, tamo smo iznenadili familiju na odmoru), neka klopica, još jedna kavica u Malinskoj... i povratak. Mala se izvozala s rolama sa svojim sestričnama, sunce je sjalo (bez obzira na hude prognoze)...

Čak smo sretno prošli kroz Lučko, negdje oko 6 sati (nemam pojma kakav je krkljanac sada)...

A cijena? Prava sitnica (rekli bi neki), neću o novcima niti razmišljati. Razmislite, ponekad potrošite novce i za veće ludosti.. zar ne?

Sretan Vam svima i blagoslovljen Uskrs!!

Nisam htjela početi post s onom: umorna sam... ali to je istina!

Nakon što sam ispekla tortu, kolač, rolanu šunku, ručak, jaja (onako umotana u listove iz dvorišta i kuhana u ljusci od luka - ja ih zovem eko-jaja), oprala hrpu suđa, bacila zadnji glanc na kuću i aranžirala u uskršnjem tonu sobe, ispeglala dio veša (nešto ostavih za neku drugu priliku)....

Guzda se bacio na pečenje kruha u našoj krušnoj peći. Pošto to nikad nismo radili, bilo je zanimljivo čekati što će ispasti. Kruh je super (pogotovo onaj s komadićima šunke), malo je tvrđi izvana (da ne velim da ga ne preporučujem onima slabijeg gebisa). Razmišljam da taj kruh ponesem sutra ujutro na posvećenje u crkvu...

Eto, pa lijepo pazite što radite, ne jedite previše jaja (nisu baš tako zdrava), ne jedite previše šunke (biti ćete žedni) i lijepo se provedite....

Hladna sam kao špricer.. (tako se to veli)...

U svoje carstvo - kuhinju ne mogu zbog ličilačko - molerskih radova na koje sam pristala baš danas (bilo je "take it or leave it") pa nek se farba...

Nekidan sam popi*dila jer sam pokušala naći neku sitnicu za Malu. U Turbo limaču su "sitnice" preko 50 kn. Pošto joj je njen tatica kupio role (ovaj put neke sa super kotačima....) prije nekih dva - tri tjedna, nisam željela potrošiti previše novaca za Uskrs.

U našoj obitelji je običaj (pošto smo neka mješana krv iz svih krajeva lijepe nam Hrvatske i krajeva gdje žive Hrvati - ne znam da li je to običaj ili nije) da za Uskrs djeca rade gnijezda, u koje zeko donese poklone. I ja sam kao mala dobivala poklone, pa mislim da se lijepi običaji moraju nastaviti, jel tako?

Anyway, našla sam neke sitnice za svoju djecu, majice za cure moje Bestfriend-ice...

Apropo tih majica: uđem ja u Terranovu, a mačka priča na mobitel. Ok, pristojno pričekam, ali ništa. Ona preko telefona pita šta hoću. E sad, pošto su cure 13 i 14 godina - niti same ne znaju šta im se sviđa, pa sam ja očekivala da mi ona pomogne izabrati boju (modele sam pronašla sistemom - meni je kroj grozna, znači njima će se svidjeti, uvijek pali!!) i naravno, pronaći prave veličine da ja ne prekapam po dućanu...

Nakon bezuspješnoj razgovora s nekim preko telefona i sa mnom, uvrijeđeno je prekinula liniju. Ma mislim....
Najgore od svega, ja sam se osjećala kao krivac što se to desilo...

Čudno. Inače me takve stvari razbjesne....

Umorih se od traženja poklona, znate već, ide Uskrs i djeca (ipak) nešto očekuju...

Pošto mi jedna prijateljica ima skoro rođendan kojeg sam se iznenada sjetila u Algoritmu, kupih joj knjigu. Sve pet. I pomislih: pa još neku kremicu za tijelo... Obično takve stvari u miru kupujem u dm-u (onom našem selskom) ali ispalo da je pokraj knjižare neki fency - šmensi parfumerija. Jao, jao... Kako sam popušila.

Unutra me napala neka jaako fina gospođ(a)ica: pa izvolite, pa šta trebate, pa ovo vam je taako dobro, pa ..... (sve onim tonom francuske sobarice, s mekim izgovorom). Obično se uspijem odhrvati takvim prodavačicama, ali eto, bijah već umorna pa sam pristala (protiv svoje volje) kupiti neku kremu za tijelo od Fenjala, a da nisam bila baš sigurna u cijenu.

Znate ono: pogledaš slične proizvode, pogledaš cijene - i onda procjeniš što ti je u tom trenutku povoljnije (ne mora biti ono jeftinije!).

Čak i nisam bila nešto ljuta na sebe (ipak se tu radilo o cijeni ispod 50 kn), ali ipak.....

A diječji pokloni...o tome ćemo sutra!

Ps. i zaboravih napisati: škvadra je napala super - maxi - dućane ko da se bliži (treći) svijetski rat... No da, peći će se kolači (jedan s kremom, obično torta i nešto suhih koje vole moji doma), skuhat ćemo malo jaja i rolane šunka.... zato ne treba opustošiti špeceraje!!!

Već dugo hoću nešto napisati o komentarima na postove...

Eto, ovako to ide: uključiš se u blog zajednicu, surfaš po cool i almost cool listama, ostavljaš komentare (doduše, na početku one u stilu "dođi na moj blog"), negdje si sto i neki komentator... i.....

Obično ti se "velike zvjerke" nikad ili skoro nikad ne jave...

Ajde de, nije lako odsurfati svih stotinjak stranica (nepoznatih) komentatora i zelenih malih guštera - blogerčića... ali ipak, zar baš nikad od nekih ne dobiješ znak da su se spustili u te naše "seoske" blogerske kvartove nas malih (neki bi rekli luzera...)?

Ja sam ovdje već više od godinu dana. I redovito pratim drage prijatelje koji nisu na cool listama...

Pratim i one "velike face". Pa zar u tih 400 dana nisu niti jedanput svratili?? Stvarno veoma oholo od njih!

Ako mislite da iz mene govori neka zavist, griješite....

Ako mislite da mi je cilj uletiti u te liste - nije (kad vidim kakvih sve gore ima)....

Ako mislite da pada kiša u mom malom selu - pada (i baca me u očaj)...

A šta da kažem...

Danas sam se trudila da dan bude laganiji, da ne jurim i da si ne zadajem na poslu (sama sebi) neke nabulozne planove, pa onda šizim jer mi fali vremena da sve odradim (u tim planovima su obično uključene i višesatne vožnje, što obavljam, u cajtnotu jaako brzo...pa to nije jelte zdravo, što od policije, što za moje direktno zdravlje).

Anyway, čak sam se uspjela i opustiti (da ne velim skoro zaspati) u našem seoskom frizeraju. Išle mi na živce šiške, pa smo to malo podšišali... još da frizerke (njih dvije koje se zovu isto kao i ja i gazdarica drugog imena) nisu bile u kritičnoj fazi pms (ili je to bila samo gazdarica, a ove izluđene...)

A kuća je i dalje ko bauštela... a Uskrs se bliži...

No, još me ne hvata šiz....

Došli jučer frendovi da zalijemo naš (novi) dnevni boravak. Uđu unutra, i politely se dive... nakon nekoliko piva je prijatelj šumar rekao da mu je soba ok. Kao, nije mu više (jako) koma... ma moš mislit...

I stalno me na nešto podjećala....

Danas ujutro mi je moja Bestfrend razbistrila um. Pa da....

Soba izgleda kao mađarski restorani!! Tako je!!

I toliko o tome. Za godinu dana ćemo ju promjeniti u nešto, nadam se manje ludo. Točka.

Guzda se baca na kuhinju. Baš me zanima kako će to završiti!!!

A sad malo o restoranima, naravno onima u Mađarskoj. Tu i tamo se sprdnemo i skoknemo do Mađarske. Naravno da tamo više ništa nije povoljno. Naravno da bez ozbira na tu činjenicu, potrošimo novce na neke bezvezne plastične majice i slične gluposti. Ali, uz to se lijepo najedemo. I fino...

Jedino nemojte naručivati salatu, jer bez obzira kako baratali hrvatskim (ako završite u nekoj od bivših "naših" destinacija) ili na nedajbože engleskom - dobit ćete salatu začinjenu uljem, octom i šećerom! A ne podnosim slatkaste salate...

I da, ne tražite Natreen, jerbo vam lijepo uvale račun. Da li se to veli nekako slično, ili me frajer nije uopće razumio, pa je mislio da hoćemo ići... uglavnom, požurio se sa računom.

Jel neko reko ludnica???

Ma ludilo... od boja - u našem dnevnom boravku (koji nam služi i kao spavaća soba jer smo one druge dvije dali klincima da budu "njihove")..

Ajde si sad zamislite po sredini metar debelu crtu plave (nažalost ne previše tamne plave boje), pa okolo neka vražja boja breskve, pa crte koje razdvajaju zelene... i dio od dimnjaka u istoj kričavoj zelenoj...(sorry, zapravo takve boje nema na ovom našem pokazivaću boja)

Guzda totalno dobio popizditis... no, kako je on u našoj family neka faca od boja s tzv. umjetničkom dušom - ja ga pustila neka se zaigra.

I vid sad vraga..

Kad mu velim da je koma, on misli da se šalim.... e da, kutna nam je u plavoj (tamnoj) boji, a ikea fotelje (poang, klasika) u crvenim presvlakama....

Možda na kraju, kad pobacamo slike po zidu, možda sve završi kao dobar štos...

A možda samo spavam...

Update: soba je definitivno nešto što naše selo nije vidjelo, nit u cirkusu, nit u bircu... nije da se nisam navikla (nakon nekoliko piva mi je ok. doduše i život mi je puuno veseliji) i da ne izgleda zgodno sa hrpetinom slika (doduše imam osjećaj da smo u galeriji a ne vlastitoj osobnoj living-sleeping room)... ma šta da kažem - Guzda je imao teško djetinstvo, pa mu je to jedini izgovor!! i da, nije bio san....

Recept kako liječiti proljetni umor (naravno, u nedostatku novaca za Wellness - rekreaciju u društvu najbolje prijateljice, a s masažama i aroma-terapijama zgodnih mladih "masera", no da, zanijeh se malo):

1) pobijeći par sati ranije s posla
2) lagano se toćati u kadi punoj pjene (prije, poslije "spavanja", ovisi o raspoloženju)
3) malo prileć, po mogućnosti ne sam(a)
4) stvarno odspavat sat - dva
5) vidi pod dva, ovisi o sklonostima...

Nakon svega, jedan dobar Nes.... i udri u nove rat(d)ne pobjede!

Update doljnjeg posta: šta toliko žalite Guzdu. Kuća je razbacana, a on ima "kreativno" čekanje... još ništa nije počeo farbati, samo neke komadićke naličio da vidi kako će nijansa izgledati na zidu. Ko pravi profi koji čuva posao... i onda da mu platim na kraju...u naturi, naravno...

Umorna sam, umorna...

Ovaj put je bila jutarnja panika da sve organiziram na poslu - i zgiljam s malom na Šalatu da joj pogledaju prst na nozi. Naravno, mala bradavica (koja se širila dok smo mi čekale svoj termin - brat bratu mjesec i pol!) koju su "spalili" tj. ohladili s dušikom.

Naravno, moramo doći ponovno....

I jučer sam radila. Naravno, neplanirano. Naravno, hitno. Naravno, popodne.....

A sada, nakon ovih par minuta odmora idem rasturiti ormare u dnevnom boravku i elemente u kuhinji. Gazda je odlučio farbati zidove. Bit će luuudo.......

Vozdra!

Ps. Poslikat ću vam stanje s tulipanima....

Update: Eto gore tulipana, mali crveni i malo veći bijeli....

Da čovjek ne šizne na poslu treba učiniti slijedeće:

- nikad, ali baš nikad ne nositi posao doma

- na sastancima samo hvaliti svoj posao, a ne (u nekim realnim okvirima) postaviti stvari kako ih je stvarno moguće izvesti, jer će ljudi posumljati u vašu sposobnost ili u još gorem slučaju reći vam u lice da loše radite svoj (teško odrađen) posao

- biti bitch sa svojim podređenima, inače vas ne cijene i ne odslušaju vaša naređenja

- ne odrađivati tuđi posao, pogotovo ne iza radnog vremena ili u slobodni vikend.

U najgorem slučaju vam ostaje:

a) naprasni godišnji (ako vas puste)

b) bolovanje

b1) gripa ili slična benigna bolest (izmišnjena)
b2) ludilo (hinjeno)

c) stvarna ludnica......

Izreka: "koliko para toliko muzike" odnosi se na te male patuljaste tulipančiće.. ali, ne može se reći na nisu slatki. I pošto su prvi procvjetali, taman kad oni riknu rascvijetati će se oni pravi, veliki.

Ne volim seosku šarenilost cvijeća, pa već godinama (tj. ovih zadnjih dvije godine) sadim samo crvene i bijele tulipane. Htjela sam kupiti u Amsterdamu crne, ali me bilo frka prelaska granice, kad sva prtljaga ide kroz ono čudo od rengena, ultrazvuka ilištoveć....

A što se tiče one famozne kave s neznanim blogerom (dragi, ako hoćeš ti se sam izjasni koji si!)...

Kao prvo, putujući na taj susret, spoj ili kako ga god nazvali, psovala sam sama sebi majku i odlučila da više nikad ne idem na slijepe susrete s blogerima. To mi je preveliko psihičko opeterećenje.

Razmišljala sam o tome kakav ću dojam ostaviti na dupinku, jer sam se s njom morala naći odmah nakon nekog sastanka (pa sam bila obučena u "radnu" odjeću), a jučer se nisam htjela opterećivati odjećom, ali sam se zato opterećivala godinama... znala sam da idem na susred s nekim jako mladim...

No, na kraju je ispala jedna fina ugodna kavica (odabir kafića je bio super - naime, u njemu nisam bila, a uređen je u žuto-naranđasto modernoj, opet ne previše fency stilu) s čovjekom koji, bez obzira na svoje godine ima pozitivne stavove o životu. I na kraju smo se napričali do sita... o svemu.... i ko da smo se našli n-ti put, a ne prvi put...

Opet se obistinilo da su ljudi koji se okupe oko vašeg bloga više-manje vaši istomišljenici. Naravno da tu i tamo uleti neko dijete (sorry klinci od 15-16 god.) s nabulozama, ali ono odpliva dalje u sferu blogova za mlade....

A mi mladi u duši se družimo s dvadesetogodišnjacima....

Voila! Jel ti se dopala recenzija naše kave??

To su neki mali patuljasti tulipani. Prošlu jesen je Guzda negdje usput kupio te lukovice. Koliko para, toliko muzike....