Samo nekoliko stvari (da se ne zaboravi):

- jučer, iživcirana hlanoćom u kući, na Dan državnosti (kojeg smo svojedobno potajno slavili, pa bio neradni praznik, pa opet slavimo kao u polu-ilegali, no dolično: uz janjetinu...) uključila grijanje..

I sad nam je fino toplo. Toplo ispod ljetnih dekica...

- bili kod okuliste (koji smatra da mi - tj. Mala kao dijabetičar imamo prednost kod dolaska na kontrole).

Lijepo došle, ušle i obavile pregled.

Još jednom se ispričavam svim mama i tatama s malom djecom, danas na Rebru na okulističkom, što smo vas preskočili. Kako je to tužno komentirala moja šogorica - neko zlo za neko dobro....

- Guzdi sam (doduše teška srca) posudila svoj mobilini stroj, ne znam kako ću preživjeti bez svojeg offica (jelte u kuini - kako bi neki rekli).

(E)naf for tudej...

Ps. Molim da se ne vrijeđa moja malenkost - pijem isključivo Nesicu - čak i u kafićima od kad ih imaju (ili na poslu Espresso s mlijekom), a đezva služi samo za kuhanje vode!!!

Hi hi, ko je reko' da ću izdržati...

Eto vam ga na:

Nikako da se odlučim da li da poslikam svoje blogersko "radno mjesto" ili ne...

No, ako se sjećate onih uskrsnih jaja - to vam je to. Isti stol, isto odstojanje...

I sada se meni iza leđa krčka grah i obavija me miris para... a poslije će biti miris nečeg drugog. Hi hi...

Ne znam šta bi vam još pametnog rekla....

E da, samo da malo bacite pogled na Nasljednika.

Vozdra!

Ovjenčana slavom naslovnice bacam se u nove radne pobjede!!! No, pošto moja familija, čak ni bestfriendica ne znaju za moju podvojenu ličnost - blogerice i obične žene - (ne mačke) majke, nisam mogla veselje podijeliti i sa svojima najbližima.. no i to ima svojih razloga, jel tako dragi moji!

No da, htjedoh nešto sasvim drugo napisati. Moja friškopečena prvopričesnica me odvukla u crkvu. Tj. do crkve nam je dovoljno daleko da ju ne mogu samu pustiti, pa sam sjela u auto i s njom otišla..

Došlo je vrijeme i pričesti. I onda: modna pista...

Naravno da se prepoznaju modeli iz 50-ih godina prošlog stoljeća (remeber: nije to bilo ni tako davno!!), pa toilete iz obližnje nam Mađarije, doduše modeli od prije desetak godina, kada nam je tamo bio šoping Eldorado, pa...

Anyway, svaki put netko zabljesne. Posljedni put je to bila gospođa utegnuta u kostimić boje različka (jel se to tako piše? Mislim na onu svijetlo plavu nijansu), s pretamnim čarapama i kremastim štiklama s petom od bratbratu 10 cm (s remenčićem!). Mislim! Ne znam kako je žena odstajala tih sat i kusur na nogama!!

Danas je kreacija bila nešto sasvim drugo: mačka (po mojoj procjeni oko 30 g.), duge raspuštene kose u kostimu krasne nijanse zelene boje. Kaputić onako uski, kratki strukirani, ali zato hlaće!! Hlaće samo što se nisu na njoj raspuknule. A mačka ima malo previše kila u srednjem dijelu tijela. Nije da je bilo jako vulgarno, ali molim, u crkvi? Doduše, nisam mogla smisliti ijedno mjesto na koje tako nešto možeš obući bez neke velike grižnje savjesti, osim možda neki narodnjački izlazak... Jedino dobro je bilo što se nisu ocrtavale gačice, pa pretpostavljam da je mačka iz a) bila bez ičega ili b) imala neke visoko rezane tange. He he...

Podsjećam vas da se radi o tzv. diječjoj misi u 9 ujutro!

I tako, uz pečenje s krumpirom u pećnici (koje moram provjeriti), govedsku juhicu, miješanu salatu, na desert bumo se nekom naručili... sretno vam nedjeljno dopodne!

Izvještaj završen.

U nedostatku javljanja iz nekog malo više egzotičnog mjesta, biti će sasvim egzotično kad vam kažem da sam jučer zabrazdila skroz do Bizovca.


Mali patuljak je otišao na jednodnevni školski izlet, a pošto mora dobiti inzulin u 6h, odlučila sam pustiti ju da ide sa razredom... i stići do tog doba na lokaciju Bizovačke toplice - Aquapolis.

Vozim se ja vozim, razgledavam malo kuće, malo putne znakove. Sve je dobro prošlo do mjesta Bizovac (dolazila sam iz smjera Našica), vozim polako... i dođem do izlazne table.. tako su dobro označili skretanje za toplice i hotelski kompleks. Mistake no. 1.

Prošetam se po hotelu (patuljci su još bili njegdje na Kopačkom ritu).. i počnem ispitivati o klopi. Jelte, Mala mora uz inzulin dobiti i večeru. "Oprostite, ali danas imamo jedan banket u jednoj sali, u drugoj naši stalni gosti večeraju od 6, pa će biti gužve.." veli (ljubazna) recepcionerke.

WDF? Gdje će mi dijete jesti? "A na bazenima?" pitam ja.
"Ma, ima nešto s grilla, ali to vam radi do 5" veli žena, uz to što je na telefon provjerila da li uopće i to radi. Mistake no. 2.

Moje malo dijete nema šta pojesti u jednom hotelskom kompleksu, u točno određen sat. Možete li vjerovati??

Onda je do recepcije stigla neka uniformirana mačka (mislim iz lokalne poslovnice banke) i čula moje slijedeće pitanje: "Ima li u mjestu/selu pizzerija?" i dala mi broj "svoje" pizzerije. E da, tu nisam znala da ima mistake no. 3. Sad ćete čuti.

Uglavnom, ušla sam u to slavonsko morsko čudo. Nažalost, to je samo blijeda kopija četvrtine Čateža (ili sam ja previše razmažena?), do dobro, bolje išta nego ništa...

Došlo je i vrijeme pikanja, 6 h. Kako su klinci kasniji, otišla sam se na recepciju dogovoriti da odem u auto po inzulin i naručim telefonski pizzu. Zovem ja, a kad s druge strane mačka objašnjava kako moraju zakurblati pećnicu, i da pizzu ne možemo dobiti nego tek za pol sata (to znači negdje oko pola 7). Nisam jako pizdila, nego lijepo zamolila preko telefona da krenu, a da ćemo mi dvije stići... Mistake no. 3

I za kraj: pizza je bila odlična, doduše malo onako - slavonska. Presijavala se od masnoće. Jedino (što baš i ne bih stavila u mistake) - u tom seoskom kafiću-pizzeriji nije bilo kocki leda (da stavim u termosicu uz inzulin).

Treba putovati po lijepoj našoj, ali dragi moji - dobro se organizirajte!

Ps. Naravno da mi je palo na pamet da se javim iz hotela. Bojala sam se i pitati...

Update: pronašla svoj "personality" - stavila sam dijamante.. pošto nisam neka sisata, rasna plavuša proporicija 110-60-90 s 170 cm visine i 50-ak kila (sve suprotno) glupo je da se takvom predstavljam. S druge strane, već sam u godinama kad znam cijeniti dobar (čitaj: bezobrazno skupi) nakit koji neću u ovom životu posjedovati. Voila.

Volim kad uspijem iz nekih starih stvari skombinirati nešto brand new. Što se desilo danas ujutro?? Imam (relativno) novo sivo odijelo iz X-nationa. No, kako je danas ujutro bilo dosta hladno, a (kao) smješkalo se toplo vrijeme nisam znala s čime da ga obučem. U majici kratkih rukava mi je bilo hladno, a nešto s dugim rukavima - bojala sam se vrućine...

Anyway, nađem u ormaru sivu majicu iz Ha und ema, s zimske rasprodaje, nikad obučenu...

Majica ima visoku usku pasicu, pa kad sam isprobavala majicu s nekim drugim stvarima, sve je to bilo onako nagubano oko struka (uključujući moj middle-age strukić - šlaufić). Već sam razmišljala o poklanjanju majice mojoj mladoj susjedi, no bilo mi blesavo. Majica nije nova, a opet, nije nikad bila obučena....

I tako, sparim ja to sve skupa... i super! Baš sam bila ponosna na sebe. Veselo otišla na posao...

I da, baš ste se pitali o Kraljici, jel' da? Njen najdraži zet zvani Guzda veselo ju je otpratio domu slatkom (da se baba ne bi predomislila, zabunila, pa možda i vratila..)

I tako, veselo iz našeg malog sela... uz rudarski sretno....

Već mi je dosadilo pisati o Babi, a vjerojatno i vama čitati...

Danas je bila spremna ići doma, no onda se Guzda predomislio, pa su se punica i zet složno dogovorili da putuju sutra ujutro za Metropolu. Juhu!!

Ima jedna caka kod nje: ako ju prekineš u nekoj njenoj priči iz povjesti, misleći naivno kako si izbjegao dotični povjesni ep - avaj - sjeti se ona gdje je stala i nakon par sati, čak i slijedeći dan. Prema tome, naravnoučenije: pusti babu da priča....

Šta sam ono drugo htjela reći: a da, koju sliku da si ulijepim kao onaj avatar (šta god da to značilo)???

Kako me vi doživljavate????

Ma mislim...

Baba priča li priča. Usta ne zatvara... Čula sam priče o njenom putu u Rusiju u doba kad je jedan od gradova bio Lenjingrad, o pokojnim susjedima kad su bili mala djeca, o tome kako je išla u kazalište prije dobrih 50-ak godina (ko da je jučer bilo...)

Maloprije mi je stajala iznad glave (nadam se da se ukoso ne vidi na monitor) i nešto pričala.. Ako sam kome ostavila neki nesuvisli komentar - nisam ja kriva!!

I jedna mala crtica: nekidan smo Maloj probušili uši (želja za prvu pričest) kod jednog jaaako zgodnog Zlatara. Pozvao nas je da svratimo ponovno ako nećemo moći sami skinuti one medicinske naušnice...

I tako, nakon par suza i bezuspješnog skidanja, spakiramo se skupa s Babom u grad. Riješimo problem kod Zlatara, izađemo a Baba komentira: "kako je zgodan dečko... a da si ja nešto probušim...."

Pa da poludiš....

A što jest jest, frajer je ko bonbon.... s nekim prozirnim plavim luudo dobrim očima.... brrr...(odmah sam se naježila).

Situacija je ovakva: dovezna majku - vlastitu, zvanu Kraljica Majka (ne bez razloga, ima postova tamo negdje u arhivi, ali mi se sad ne da kopati i linkati..), još u petak.

I... babi se dopalo u gostima, pa ju eto, trpimo. Cijele dane nam priča... Svašta.... I ništa....
U subotu ujutro već je u 6 bila spremna za ustajanje. Pridružila joj se Mala. I tako su one počele s pričom. Hello, u 6!!! U nedjelju sam joj zaprijetila da mora šutiti do (barem) 7 sati!!

Poslije sam pekla kolače. Naravno, neke koje ona nije nikad vidjela. Ali, naravno da je imala komentara tipa kako su preveliki, premalo pečeni i sl.

Okrenem se i smijući joj velim: "svaka čast da si mi majka, jer bi se inače ljutila na sve te komentare." Ovako mi se stvarno živo fućka i samo mahnem rukom...

Poslije sam iz Konzuma zvala Šogoricu i sve joj to prepričavala, kod ženski koje su mi rezale salamu. Vidim da se mačke smijulje... Svima smješno osim meni.

E da, tihi rat između babe i Nasljednika. Nešto su se porječkali ispred crkve...

Eto, to vam je kratka storija o gošći.

Update: Guzda me zove "Blogerica" makar mu nikad nisam priznala šta pišem, tko sam i sl...
A sad baba: zna sve o Opaljenoj. Pita ona mene da li i ja nešto pišem (ja rekla ne), nevoljko sam priznala da čitam. Veli ona meni: "a jel' komentiraš?"
Mislim, hello... baba ima skoro 70!! Eto ti osvještene žene!!

Eto, gotovo....

Ošli gosti...

Bilo je ugodno. Bili su dragi ljudi. Pojesli smo, popili, ostavili za sutra zamazano suđe...

Kraljica Majka je odlučila ostati više dana. Juhuuuu.... Detaljini izvještaj sutra. Ćao..

Posljednje pripreme su se zahuktale... u crkvi sam već nekoliko dana za redom...

Ne sjećam se kad sam bila u crkvi tako često, no, ne mogu reći da se osjećam loše. Dapače, nakon napornog dana i nije tako loše malo sjediti i odmoriti... tijelo i dušu. Čak ni župnik nije bio u onoj nedjeljnoj "nadahnutoj" fazi (čitaj dosadna, frustrirajuća i zatupljujuća propovjed)...

A kolači se peku... he he, neke moje prijateljice i šogorice su se sam ponudile.. pa ne mogu ih razočarati...

Guzda je to drugačije prokomentirao...

Anyway, odlučili smo da od prve pričesti ne radilo male svatove, tako da će kod nas biti manje gostiju nego na dječjim rođendanima (što će nekima biti šok).

I da, doletjela je i Kraljica Majka. Upravo hrče u dječjoj sobi....

Wellcome to paradise!

I samo malecki dodatak: znam čitati upute, tako da sve što ste napisali o onim malim slikicama sam znala. Pitanje je ovakvo: na kojem linku mogu lijepo skinuti neku od tih slikica i ulijepiti ju u svoje postavke??

Već me par dana pere bluz, ali je nekako sve kulminiralo....

Prekjučer smo imali malu oproštajku sa susjedima koji su prodali kuću i (po našem mišljenju, a i mišljenju cijelog šireg susjedstva) idu na lošije. U cijeloj priči je glava obitelji odlučila, a ostatak familije je (bez obzira na pravo glasa) bio protiv... i ništa.

Sada već stari susjedi su bili ok. Za susjede s kojima imate relativno nisku ogradu i pogled iz kuće na tu stranu dvorišta (nekad je to bilo jedno dvorište dvojice braće) imali smo super odnose. Ljudi su bili fini, tihi, dragi, čuvali nam manje dijete....

Stigoše neki novi...

U startu sam kontra. Ne mogu si pomoći....

Makar ih još uvijek nisam upoznala na bliže, za razliku od Guzde.

Kao prvo: ljudi slušaju narodnjake...

Kao drugo: ljudi su (s obzirom s kim se druže) predstavnici jedne sekte što obija vrata kuća...

Kao treće: i dalje mi nisu simpatični....

Bljak!

Update: čovjeće, pa na teveju je Eurovizija, a ja ne gledam... Baš sam se danas sjetila slavnog Cige Hamde - kako je slava brzo prošla...

Jutro.

Oblačenje (važan sastanak).

Male nedoumice (znate već nas žene..).

I....

Coco no. 5.

Zakon!

(Jel bi to moglo ići pod kvazi-haiku?)

Veli nekidan Florijan (zapravo mu je prezime Forijan, čini mi se) - najpoznatiji policajac, kojeg obavezno slušam - kako se ne preporuča u vožnji jelo i piće.

Nije zabranjeno jesti i voziti, nije zabranjeno piti i voziti, samo se ne preporuča....

No da, mobitel je zabranjen (barem onako kako ja razgovaram - nonhandfree), pa se skrivam ili pazim kad razgovaram na autoputu vozeći... oh-ho-ho.....

A sad ja vas pitam - jel se preporuča kopanje nosa (pogotovo ako vam nokat zapne unutra)?

Hi hi hi....

Pa raspuknut ću se od silnih kulturnih događanja u mojem malom selu. No dobro, nema ništa kod nas, ali sam slučajno uletila u centar Siska na Sajam cvijeća.

Htjela sam vam staviti link, ali nisam ništa našla....

Sajam je baš slatka mala varijanta zagrebačkog Flora arta. Moja Lady D. je kupila neke male kaktusiće. Mene su podsjetili na djetinstvo. Moja mama mi je bezuspješno kupovala takve kaktusiće (znate one s naljepljenim cvjetićem), koji su, ne znam iz kojeg razloga jako brzo krepavali u našem malom stanu.

Onda smo sjele uz Kupu, gledale na (nažalost, ne možete više vidjeti krasne fotografije drage Sišćanke) "Stari most", popile nes, uživale.....

Nisam ništa kupila. Ne volim kupovati biljke koje cvatu. Mene su učili da se presađuju kad NE cvatu.

Jel se sjećate onog pozdava: "Haj-di-haj haj-di-ho"? E tim riječima vas pozdavljam.

Eto cvijeća. Ne mogu reći da sam bog zna što ponosna na sebe jer zapravo raste samo od sebe. Kupljeno s kućom. Čak ni moja ne-sposobnost gradskog djeteta nije ih uspjela ubiti.

A sad (opet) malo o tv-u. Ove subote sam (konačno) uspjela vidjeti Oprah-u. Inače, zaboravim da u to doba ima nešto na televiziji.

I sad: svađaju se u studiju mačka (starija, da ne velim stara baba), bogata književnica i njen ex. Oženila je mladog frajera od 20 godina, koji je u međuvremenu dobio USA državljanstvo, priznao babi da je gay, tražio od nje novac (bez obzira na predbračni ugovor) i zaboravih tko je od koga tražio rastavu...

E lude li Amerike. I da, naravno da su se prepucavali po svim talk-showovima... i na sudu...

S jedne stane izgleda kako je frajer doobro iskoristio bogatu babu. S druge strane, šta si je ona mislila kad si je uzela "poppy" - kako je sama rekla?

I što je poanta priče: pošto nisam bogata stara baba, ostajem u ovom svojem real life - i idem razvlačiti štrudlu (još uvijek ispada s rupama, ali nekako to uspijem zakamuflirati). Voila.

Dok čovjek (tj. ja žena) čeka da mu se piva ohladi u frizu, i da istovremeno na to ne zaboravi, da nešto nabacim na papir (tj. koji je to već vrag - monitor jelte).

Ako ste mislili da nema cvijeća u onom betonskom koritu, varate se. No, da li da stavim sliku ili ne? Ispast će da blog piše jedna dokona srednjovječna domaćica koja se hvali svojim cvijećem. Da sam srednjovječna - da, da sam dokona - možda, da sam domaćica - ma jesam, nerado to priznam. Što mi je ono ostalo?? E da, skleroza!

Gdje smo ono stali? E da, na teveu Sanja raspravlja o dobrim majkama. Jesam li ja dobra majka?

S jedne strane me bije glas zločeste mame... i sve moje prijateljice svojoj djeci prijete sa mnom. S druge strane mislim da ne tražim puno (tj. kakva su nam već djeca - ništa) od njih. Naravno, da uče, da se ne svađaju.... ništa posebno. Nit kopaju, nit oru.. nit peru suđe, nit usisavaju, nit.....

Dijete me tjera da odemo na (dijetni) sladoled kod Kire. Eto draga, krećemo...

Visoka sam 160 i nešto sitno (3-4 cm). Za žene nije važno koliko su visoke, ili niske. Osim onih previsokih, koje i kad postanu manekenke tjeraju neke svoje traume iz djetinstva...

Ali frajeri. A pogotovo oni koji su preniski! E to je sranje. Dapače, sranje na kvadrat!!!

Nešto što najviše, ali najviše mrzim su mali, da ne velim niski frajeri. I njihov temperament malog pesa. Čim ih čudno pogledaš, ne daj bože oduzmeš im prednost ili umanjiš njihovu vrijednost grizu, vrište, laju.....

Od frajera nižeg od 175 cm nema kavalira, nema gentelmana, nema......

Što me razljutilo? Imam jednog tipa s kojim bih morala poslovati. Moram paziti gdje stanem, moram paziti što govorim, moram paziti kako mu se obraćam... i to je definitivno zamorno i frustrirajuće.

Najlakše bi bilo tjerati mak na konac. No, u takvim slučajevima ispada da je žena (u ovoj priči ja) konfliktna, pa pokušavam izbjegavati svađe...

Ali sve je to jako, jaako frustrirajuće.

Fak i vozači!!!

Krenula u Metropolu na službeni put. Pošto sam išla na lokaciju gdje inače ne idem, naravno da sam fulala stranu ulice. Naime, vozim se ja Savskom (znate već kakav je tamo promet), a moja predmetna zgrada s kontra strane (i ulaz na parkiralište). Lagano usporim, pogledam lijevo, pogledam desno, lijevo - desno i naglo skrenem....

Naravno, skoro me napičio jedan iz susjednog smjera. Samo zato što je jurio ko' blesav!!

I situacija br. 2: polukružno sam se htjela okrenuti, nakon što sam skrenula s glavne ceste (jerbo sam krenula krivo), postupak kao gore: lijevo - desno i naglo motam. Naravno, frajer iza mene nije imao živaca čekati nego je naglo krenuo lijevo, pa pokraj mene. Nema frajer pojma da se luda baba hoće okrenuti. I skoro - pras! Psovali smo si međusobno, on ludoj babi što se hoće okretati gdje ne smije, ja budali što je tako brz na okidaču (čitaj gasu) i žustar u manevrima.

U oba slučaja sam (namjerno) radila prekršaje. U oba slučaja sam dobro provjerila da li ima policije u blizini, u oba slučaja sam provjerila sve okolo u prometu.

Jebi ga, u oba slučaja su neki luđaci vozili ko blesavi. U Metropoli, ako digneš nogu s gasa - koma, pregaze te....

Jučer je (konačno) bilo i red (da ne velim šeflja) kulture....

Pa znate valjda da neću propustiti glavnu ovogodišnju "must be" izložbu: Van Gogh i ostali ili bolje da napišem "Ostali i malo Van Gogha"...

Znala sam da su na izložbi samo nekoliko slikica famoznog Van Gogha, isto tako su mi u sjećanju još uvijek i slike iz muzeja u Amsterdamu, ali eto, nije mi vrag dao mira..

Morala sam i ja vidjeti ove što su dovukli u našu Metropolu.

I što reći? Sviđa mi se okruženje - uglavnom crveni zidovi u sobama bez vanjske rasvjete, slike osvjetljene samo direktnim reflektorčićima.

Zgodno je pogledati i neke druge, nama defitivno nepoznate slikare (barem nama običnim smrtnicima) koji su, po mojoj laganoj procjeni slikali uglavnom kravice... (he he)

Osobno mi se sviđaju slike Modriana (vidi se da je tip faca), a od tri slike Van Gogha - ona vaza s cvijećem - da mi netko ponudi da ju kupim na placu - poslala bih ga kvragu...

I da, naravno da se podigne adrenalin kad gledaš, (kratkovidno ko ja) na tih par centimetara od nosa (da ne velim očiju) nešto što je tako famozno, tako poznato, tako basoslovno skupo... autoportret (doduše jedan od nekoliko) - onda je to ipak doživljaj vrijedan dolaska na ovu izložbu!

Ps. Htjela sam si kupiti magnet za frižider - i u muzejskom dućanu je bila samo jedna vrsta, slika koja uopće nije na izložbi, pa sam se jučer igrala s On line kupovinom. Uglavnom, ako si naručiš mali slatki magnet, direktno iz Amsterdama (koji košta 4.50 eura), pa platiš 5.00 i nešto eura poštarine, znači ukupno za cca 70-ak kuna možeš biti sretni vlasnik malog magnetića s npr. autoportretom Van Gogha. Prava sitnica?? A onda ti vrag ne da mira, pa klikneš nešto drugo (jelte, zašto bi platio skuplju poštarinu od samog poklončića).. i .... ne, ne, na vrijeme sam se zaustavila. Ipak, nisam tako luda da potrošim nekoliko stotina kuna na nešto takvo. A veselilo bi me....

Eto, odradili smo još jednu prvu pričest ove godine...(da samo napomenem, i prošli vikend je bila jedna, ona talijanska).

Preostaje nam prva pričest od Male, pa jedna krizma (bolje rečeno dvije istovremeno, pa ne znam kako ćemo to riješiti), pa jedan dječjji rođendan... sve u ovom mjesecu. Koma.

Al' je zato janjetina bila odlična. Za jedno asfaltno, zagrebačko okruženje, janjetina je bila really first quality!! Što jest jest.

I sve se pitam, da li bi i mi mogli nešto okrenuti... ili će biti klasika: roštilj, francuska,...we'll see.

Što vi predlažete?

E da, Kraljica Majka se isto naručila da bi došla k nama. I bili smo joj (izgleda) nepouzdani, tako da je izjavila da dođemo po nju prije subote. Baba se boji da ju ne ostavimo doma, ako bude prekasno.. He he!!

E fakat mi je ovaj tjedan bio naporan....

Od postova o dječići do postova o mrtvacima i mrtvačkim pokrovima (jelte, grobnicama)....

Imam sad nešto potpuno drugačije: koliko puta su vas udavili prijatelj ili prijateljica tako što su vam ponovno i opet ponovno prepričavali nešto što su vam ili kao štos ili kao primjer nekog vašeg primjera htjeli prikazati...

Imam ja nekoliko takvih, ali jedna osoba mi je posebno naporna. No da, i ja se znam zaletiti i početi s nekom pričom, posebno Guzdi, koji ih je (valjda) sve čuo, ali on nema pardona i lijepo me prekine i ubije priču u začetku.

A ja fina, klimam glavicom "ma da, daaaa....."

Prekinem ponekad, no da, ali ne možeš stalno vikati "rekao si to, ma stoput si to rekao..."

Kladim se da i vi imate takve pacjente.

Jučer sam dio dana rezervirala za Kraljicu Majku. He he, niste dugo ništa čuli o njoj, zar ne?

Mislili ste da je nema? O ne, o neee.....

Uglavnom, dokurim ja u Metropolu. Ona obično izmisli neke nabulozne kupovine, tako da smo jednom bauljale po Kajzerici tražeći Kineze (naravno, ako želite kupiti najmanje tuce iste robe, može...), ili...

Ovaj put me Majka iznenadila (opet). Obilazile smo klesare (hoće baba srediti grobnicu).

Uđemo u prvu (odmah preko puta Arkada, prva do centra). Baba, uz hrpu mačaka koje su skakale po pultu, nama, stolcima..... anyway, meni je bilo tak - tak (obično se ne obazirem na takve stvari), a Stara bljak... prezir u očima, ali nije se dala. Misija se mora izvršiti.

Baba nudi nekakve grobnice, kamenje,... sve skupa onako totalno bezveze... Cijena?

Prava sitnica, baba pljune cifru: oko 3.000... čega? Ojra!!

A moja stara, ko bogata penzionerka koja (šatro) spava na njemačkoj penziji veli mrtva hladna: "Ma ne, toliko sam i mislila potrošiti. Nije to preskupo..." A ja u sebi u smijeh.....

Drugi po redu (i dalje u "prvoj zoni") primili su nas puno pristojnije. Imaju isprintane varijacije nadgrobnih spomenika, slike... uglavnom veoma ozbiljno, stručno i kvalitetno.. Cijena tu negje kao i kod prve, ali...

Sve moguće dozvole, odvoznja starog materijala, sve, sve.. je u toj cijeni (kod prve baš i nije bilo tako, nego "ma da, to vam je još 1.000 kn za ovo, pa"..).

I treći primjer: mlađi majstor (s druge strane Mirogoja, znači ne kod Arkada). Prvo ga nije bilo, pa je stigao...

Ništa njemu nije bilo jasno šta mi hoćemo (nismo htjele nešto obično kakvi se inače rade grobovi - visokoizglancani mramor s onim groznim anđelčićima i sl. grozotama...).

Pa pita on mene: "a kako hoćete odozdola?.." Pa šta ja znam, nisam ja majstor. Da ja velim nešto, pa poslije to ispadne vizuelno grozno.

Uglavnom, majstor s kojim dogovoriš onako odoka, pa kad ne uspije kako si zamislio, kriv si si sam, jer ne možeš reklamirati loše napravljen posao... Cijenu čak nije znao reći jer se mora propitati o nekim detaljima...

I sad vi krenite u taj skupi i delikatan posao.... a imam osjećaj da su ovo primjeri za bilo kakve obrtničke radove, od nove fasade, grijanja, čak i kod ugradnje klime majstori vam mogu (i žele) zagorčati život....

Eto...

Eto, našu dragu Jednostavu je razljutilo što joj je neka poznanica/prijateljica rekla da šta to - jedno dijete, jedno ko' nijedno...

I sada da malo dodam (nakon što je i mene razljutilo kad sam pročitala) na tu temu...

S jedne strane, mislim da je lijepo kad imaš brata ili sestru (ja imam), i to ti je drago, pogotovo kad odrasteš (naravno, kad si klinac, taj "drugi" te iznimno živcira u životu).

S druge pak strane, ako netko odluči roditi jedno jedino dijete (iz tko zna kakvih razloga), zbog čega to njemu/njoj spočitavati?

Protiv sam da se (iz)rodi puuno djece, pa ta djeca nemaju dovoljno za život. Nije sad tu priča o svim onim luksuznim stvarima kojima su naša derišćad okružena, pa to zapravo i ne cijene, ali neke osnovne stvari, da se djeca ne osjećaju zakinuto od ostalih u društvu, ipak bi trebalo moći omogućiti. Jel tako?

No da, šta znači imati osnovno? Dati ću jedan mali primjer: naš doma, Nasljednik (13 i pola) godina, mobitel je dobio tek prije par mjeseci, tek kad je njegova mlađa sestra dobila svoj za rođendan (i to ne od nas, već od svojih kumova). Naravno da smo imali novaca da mu to i prije kupimo, ali htjela sam da bar na nečemu osjeti da nema baš sve što si sprdne.

I grozim se kad vidim kako djeca nose skupe mobitele i nabacuju se s njima....(no da, malo zastranih..)

I još jedan drugi primjer: moja best friend-ica iz osnovne / srednje škole bila je jedinica u obitelji tzv. intelektualaca. Za svoj 13/14 rođendan je umjesto brata dobila psa....

Sada je majka četvero krasne djece (ima i mogućnosti, ali i puuno puuno volje) kojima se, uz sav svoj veoma stresan posao, muža koji živi i radi u drugom gradu potpuno posvetila. I nije zapustila svoju karijeru (ako ste sad mislili da se zavukla u kuću)....

I šta sad da kažam za kraj?? Mislite na sebe, ali mislite i na svoje male nasljednike!!

A djeca su naša najveća radost!!

I još nešto, nemojte ih roditi prerano (jer nećete imati svoje djetinstvo i mladost - ludost), ali ne treba imati djecu ni prekasno, barem ne ono prvo jer će inaće živjeti "pod staklenim zvonom".

Voila!

Kao prvo još jedna čestitka!

Naša draga Tehnožena rodila je curicu Ewu!!! Živjele i mama i kćer duugo duugo....!!!!

A sad nešto sasvim drugačije. Vaša Rudarka, seoska žena - majka učinila je veliki korak (za nju samu) doduše mali za čovječanstvo....

Odlučila se propitati i unajmiti ženu za kuhanje - pranje - spremanje - peglanje!!! Jeee.....

Sve je počelo kad su nam prvi susjedi, inače bebysitteri Maloj, (tj. sada kako je već "velika", tamo je samo ručala, a susjeda ju je i pripazila, da nije prepuštena sama sebi...

Znate već, Mala je dijabetičar pa je obavezno potrebno da ruča kuhani obrok...

Anyway, ljudi prodali kuću i odlučili se odseliti iz naše ulice.

Ja sam bila neutješna jer, osim što sam izgubila dobre, mirne, tihe i uviđavne susjede, koji su (ipak) čuvali i naše dvorište, izgubih i bebysittericu.

Još prije je bilo vike po kući: "ja sam vam samo domačica i spremačica..." i klasičan muški Guzdin odgovor: "evo, ja plaćam, unajmi nekog jednom tjedno da sve počisti i ispegla..". Ma moš mislit. Ne može netko jednom tjedno to obaviti, a šta s ostatkom tjedna....???

No, sve mi je to bilo nekako nezgodno.. Pa neću se brukati da mi netko dolazi pomoći...

I onda Rudarka u pola noći pegla, umorna pere suđe kasno navečer, kuha svako popodne Maloj (i ostalima) za večeru (e da, ona mora imati i kuhani obrok navečer, pa onda još jedan "suhi" kasnije navečer...anyway, dijete treba jesti šest puta na dan!)....

Eto, a šta vi mislite o tome???

E da, vaša seoska domaćica se bacila na posao.. he he...

Prije puuno puno godina sam odlučila (eh, mlada i zelena domaćica - supruga - majka) izraditi/ispeći štrudlu... lijepo izmjesila tijesto (po bakinoj recepturi!).. i razvukla po stolu....

Naravno, uz sve one nekakve "rupe" u tijestu...

I onda je uletio Guzda: "Ha ha ha...."...

I od onda ja ne radim štrudle. Ne bu se meni niko smijal!

Sada sam odlučila ponoviti postupak (jebi ga, svakih deset i nešto godina iznova..).

Ispalo je ok. Bilo je rupa, no to degustatori nisu vidjeli, nakon što se sve razvuklo, posložilo i ispeklo!

Čak je i Šumar rekao da su odlične, a po riječima njegove žene on je stručnjak i obožavatelj štrudli.
E da, bile su sa jabukama, malo limuna, sladilom i mrvicu voćnog šećera (to da može i Mala jesti).

Ohrabrena uspjehom krećem u nove radne pobjede. Za par dana ćemo ponoviti postupak. Jeee..

I još nešto, veseli me što ću sutra imati osjećaj da je ponedjeljak, a u petak će biti krasno iznenađenje: Gle već je petak!