Koji dobar dan :)

Ajme koji dobar dan danas, bez obzira na kijamet od vremena.

Imala sam za obaviti neke stvarčice u bolnici, neophodne za uspješno završiti medicinsku priču do kraja, pa sam se vozila sanitetom. I tu sam se baš ugodno iznenadila; vozač je bio vrlo ljubazan, uzeo mi iz ruku moje jastuke i torbu i pomogao mi da se smjestim. Jednako je tako pomogao ući u vozilo starijem čovjeku, težem invalidu. Razvezao nas kud je trebalo i dao mi broj službenog telefona da se mogu javiti kad budem gotova.

U bolnici me dočekala moja draga, toliko pažljiva onkologinja i uspješno smo obavile što je trebalo ( o tome ću drugi put, pa ne mogu sve odjednom ispucat ). Vozač je stigao ubrzo nakon poziva, i jednako kao i u Brezju pomogao mi da se ukrcam, kisnući zajedno sa mnom jer se nebo nad Zagrebom otvorilo a ja još uvijek nisam baš brza. Pokupili smo i mog suputnika i krenuli prema Petrinji. Kako to obično biva, porazgovarali smo onako usputno tijekom vožnje, i on mi je onako usputno rekao da sutra on i njegova stara ( tako ju je nazvao, šta da radim ) slave pedeset godina braka; i ne samo to, vjenčali su se na njen rođendan. Kaže da je bilo užasno hladno i da je bilo snijega do pasa.

Nismo još puno razgovarali. Ostali svatko sa svojim mislima. Ja sam pokušavala zamisliti kako je izgledala ta davna, zimska svadba prije pedeset godina po teškoj studeni i snijegu. Pa mi je palo na pamet da će njih dvoje sutra možda biti i sami na svom zlatnom piru; spomenuo je da su djeca rasuta svijetom i nisam imala srca pitati ga hoće li sutra napraviti kakav dernek dostojan pedeset godina zajedničkog života. I onda je meni počelo kopati po glavi imam li doma nešto, bilo što da mu simbolično poklonim za sutrašnji dan. Jedino što sam bila sigurna da imam jest jedna obična bombonjera, doista sa finim bombonima ali i nije baš nešto posebno. A tako sam ga htjela barem malo razveseliti.
Kad smo stigli u Brezje, zamolila sam vozača da samo malo pričeka pred vratima. Ušla u kuću što sam brže mogla, uzela bombonjeru i dala je mom današnjem suputniku. Rekla – nije puno, ali od srca je, da se barem malo posladite vi i supruga, i sretna vam sutrašnja godišnjica. Nasmiješio se i zahvalio, nije se čovjek ni nadao da će dobiti bombonjeru za pedesetu godišnjicu braka; pa tko to još daruje? ( Nisam imala šampanjca ni vina, što da radim. )
A vozač? E pa vozač je dobio knjižicu na dar, i silno me razveselio jer je rekao – pazi sad - da čita moju skromnu stranicu.

I neću sad nikakve komentare tipa – ajme divna si, vakanaka si. Idemo po jedno srce za sutrašnje slavljenike, supružnike koji su pedeset godina proveli zajedno, i za još jednog ljubaznog čovjeka koji tako dobro radi svoj posao, pa čini i više nego što treba za bolesne ljude koje vozi.
Htjela sam samo po tko zna koji put ponoviti da je tako dobar osjećaj biti čovjek drugom čovjeku.

( ja u pingvin izdanju )