Bolnička priča treća

Prije točno dva mjeseca, nekako u ovo vrijeme, konačno sam se na intenzivnoj probudila potpuno svjesna gdje sam.

Budila sam se i ranije, ali bi brzo potonula u sigurnost sna. Ono što je meni najfascinantnije je činjenica da me nije budio bol, nego tlakomjer koji mi je svako toliko pritiskao nadlakticu. Bola uopće nije bilo, a ja sam se danima psihički pripremala za bol koji ću morati istrpjeti nakon zahvata. Sjećam se da mi je nakon buđenja ta misao neprekidno razvlačila lice u osmijeh – pa je li moguće da nema bola? Je li moguće da je nestao i onaj stravični bol koji sam trpjela do zahvata?

Dodirnula sam trbuh i napipala nešto što je izgledalo poput debelog flastera, bilo je zalijepljeno od kuka do kuka. Napipala sam i drenove; e to je zaboljelo. Bila sam tako silno žedna. Zamolila sam sestru samo malo vode, vrlo blago mi je rekla da još ne smijem piti. Ali mi je zato dohvatila toaletnu torbu u kojoj su bile naočale, mobitel i nikotinski flaster. Uspjela sam nekako nataknuti naočale i nazvati juniora. Nemam pojma što sam mu rekla niti koliko smo razgovarali, ali bilo je tako dobro čuti njegov glas.Naravno da sam nazvala i ispaćenog životnog supatnika,tek toliko da se čujemo i da zna da sam budna, svjesna, bez bolova.

Tek kasno uvečer dobila sam par gutljaja vode sa tabletom za spavanje. Ni ne znaš koiliko te gutljaji vode mogu razveseliti dok ne osjetiš takvu žeđ. Spavala sam, i dalje bez bolova, tek povremeno su me budili glasovi žena koje su dovozili na intenzivnu tijekom noći i tlakomjer koji se svako toliko napuhavao.

Ujutro su sestre konačno maknule tlakomjer i cjevčice iz mog nosa, prebrisale me vlažnim maramicama i obukle mi spavaćicu. Ustajala nisam jer mi se užasno vrtilo, pa su zaključile da je bolje da i dalje ležim.
Na mjesto dosadnog tlakomjera zalijepila sam nikotinski flaster, kad već ne mogu ništa piti ni jesti da barem pušim na ruku.
Uskoro su dvije sestre sa odjela došle po mene. Došlo je vrijeme da ostavim iza sebe intenzivnu njegu i krenem u pustolovinu oporavka.

Obzirom da u onim nekim prvim pisanjima nisam spomenula, evo sada ću – hvala sestrama koje na intenzivnoj njezi tako savjesno rade svoj posao. Intenzivna je bila doslovno pretrpana cijeli dan i cijelu noć dok sam boravila tamo, a one su samo klizile od kreveta do kreveta i činile sve što treba za svaku od nas, ne stajući ni za trenutak.

Zato hvala još jednom, od sveg srca. Trebalo bi svakoga dovesti na intenzivnu ili bolnički odjel, da vidi kako krvavo i teško medicinske sestre zarade svoje plaće.