...tko sam zapravo ja :)

Obzirom da uz onaj regularni, nedavni rođendan komotno mogu obilježavati i dva datuma kada mi je život doslovno iznova darovan, kada su me ruke nevidljive ljudskom oku obavile i grijale dok sam obitavala negdje na pola puta između stvarnosti i ništavila, uzimam si za pravo izreći nešto što većina možda naslućuje, a puno vas se u to i uvjerilo.

Uz vas će rubom ponora hodati vrlo malo ljudi. Zapravo samo oni kojima je uistinu stalo do vas, do onoga što vi jeste. Samo će oni smoći snage da vas nazovu, da vam vrate nadu i vjeru da će sve biti kako treba. Samo će oni pitati treba li vam što.

Nemojte se razočarati kada shvatite da ima tako puno onih koje ste rado susretali, razgovarali s njima i bili ubijeđeni da bi za vas učinili puno toga...a nisu. Nisu oni zbog toga manje ljudi; naprosto ne funkcioniraju na vaš način. I ne mogu vas razočarati oni, nego očekivanja koja ste imali misleći da ih dobro poznajete.
U trenutcima kada vam život doslovno visi o niti naprosto niste u stanju razmišljati o tome. Kasnije se sve iskristalizira. Kao da razvučete tamne zastore i pustite sunčevu svjetlost da vam miluje lice.

Zato čuvajte ljude kojima je stalo do vas kao najveće dragocjenosti. Svaki pogled na njih i svaka riječ koju vam upute ispuniće vas i ganućem, i radošću, i zahvalnošću. Oni drugi rasplinuće se poput balona od sapunice pred čovječnošću kojom ste bili obgrljeni u najtežim danima svog života.

„Imam mali krug velikih ljudi
S kojima sanjam, za koje se trudim
Uz koje znam
Tko sam zapravo ja“
( Ivan Dečak je u samo četiri stiha majstorski stavio sve što sam prethodno napisala; a fotka...e to sam ja, negdje između ova dva darovana datuma )