744

Iza nas je 744 dana od onog jezivog, stravičnog, prosinačkog dana koji je zacrnio nebo prašinom srušenih kuća i zauvijek promijenio naše živote.

Što se učinilo da se barem nešto izmijeni nabolje? Umorni smo od ponavljanja, pa tko nam vjerovao tko ne. Naslušali smo se obećanja, brojki, objašnjenja koja tako šuplje zvuče; izmjena kojekakvih zakona i pravilnika i detektiranje uskih grla zbog kojih sve zapinje. Žute naljepnice nisu se niti za milimetar pomakle sa mjesta. Toliko je još crvenih koje treba ukloniti. Toliko je onih koji po kontejnerima čekaju obnovu ili rušenje pa obnovu.
Koliko je onih koji su odselili u potrazi za boljim životom. Koliko je onih koji su umrli u kontejnerima ili privremenom smještaju po domovima umirovljenika. Koliko je ljudi oboljelo uslijed preživljenog stresa, tuge, očaja.
Zapita li se uopće itko u kojoj su mjeri istraumatizirana naša djeca koja svakodnevno hodaju ruševinama? Odrasle nećemo ni spominjati, već smo rekli da neizbježno obolijevaju. Naravno da naš grad nema psihološko savjetovalište, čak ni ono za djecu i mladež.

Što će nam donijeti smjena pojedinih ministara i državnog tajnika Središnjeg ureda za obnovu? N i š t a. Vrtimo se u začaranom krugu papirologije, hodanja od vrata do vrata, uvijek iznova novih izlaženja na teren kojekakvih eksperata iza kojih se mjesecima čeka rješenje, a ono onda zahtijeva neke nove izlaske na teren i rješenja.

A imali smo krasan grad, i ne odustajemo od njega ni ovakvog izranjavanog i razrušenog. Nemamo rezervni, i nemamo drugi. Samo ovaj, i želimo dočekati da se njime sigurno krećemo i da zablistaju novi krovovi na obnovljenim kućama.

Zar je to previše nakon 744 dana? Postoje li ministri koji iz trenutnih ruševina, nakon pune dvije godine mogu početi stvarati grad?
Dobro pogledajte ove fotografije. Ovo smo mi izgubili, i od ovog ne odustajemo.