Lomljava

Danas je međunarodni dan smijeha, pa je najprikladnije obilježit ga čime drugim nego smijehom. Onim koji tjera suze na oči.

Meni osobno, jedna od najsmješnijih scena domaćeg filma je ona iz filma „Majstori“. Tko nije gledao, glavni akteri su Keka i Baja, bračni par; Keka na godišnjicu braka dočekuje ispaćenog supruga sa frizurom, u novoj haljini, sa pohanim mesom i zelenom salatom. On sjeda za stol i jede, nema blage veze da im je godišnjica i tu se kvari bojler, onaj mali kuhinjski. Hvata se telefona i zove se Ilija, majstor za sve, koji stiže šest sekundi iza poziva. Ilija je zaljubljen u Keku pa joj uručuje buketić cvijeća, a onda ulazi u kuhinju i nastaje lom. Naime, Ilija je traljav da traljaviji ne može bit, pa se popikne na stolac i ruši sve pred sobom – stolac, stolnjak i tanjure sa pohanjem i zdjelu sa salatom, pa diže stol iz kojeg ispada i ladica. Uz isprike, dok se diže, sruši prvo Keku a onda i ispaćenog supruga na pod.
Ja to vraćam barem dvadeset puta, gledam ispočetka i plačem od smijeha. Toliko je dobro odglumljeno da to nije normalno.

Sličnu scenu sam preživjela osobno ja, u jednom restoranu, sa svojih šesnajstak godinica. Imala sam ludu sreću pa me niko nije prepozno jer sam se dan ranije ošišala na kratko pa me niko nije identificiro, a sve se desilo na terasi restorana u ljetno doba oko pola deset navečer pa mi je na ruku išla i mrakača.

Naime, na spomenutu terasu sam došla na spojak sa jednim tipom koji mi se duže vremena uvaljivo, friško ošišana i u suknji ( šta je bilo ravno mogućnosti da se svemirski brod istovremeno spusti tamo na terasu ). Nije uopće bilo slobodnih stolova pa sam sjela za jedini slobodan stol, koji konobar još nije stigo ni raskrčit – to tanjura i kostiju od mesa, zdjelica od salate, čaša, flaša od pive i Radenske...staklovinja i keramike ko stvoreno za ono šta će uslijedit. Jer on je kasnio. A ja sam alergična na kašnjenje. Još sam alergičnija ako sam žedna, i ako sjedim za zakrčenim stolom a konobara niotkud.
Eto njega za petnajstak minuta. Prvo me uopće nije skužio jer sam dužinu kose izmijenila bez najave, pa je skoro prošo kraj mene, šta je rezultiralo pogoršanjem alergije. E kad sam ga povukla za ruku, prvo je sjeo pa je postavio dva kriva pitanja; prvo – zašto sam se ošišala jer mi ko ljepše stoji duga kosa, a drugo – jel nisam mogla nać stol bez rabljenog suđa. Došlo je do težeg verbalnog delikta, jer ja kad sam alergična znam bit i malo neugodna. Nije on iza ta dva pitanja stigo puno pričat; ja sam rekla šta sam imala za reć i ustala da odem sa terase. Usljed napada alergije i nošenja suknje zapela sam ko zna čime za jebeni damastni stolnjak, i dok sam ja ko slavodobitnik Sinjske alke odlazila sa terase čula se meni iza leđa lomljava spomenutog andrlja, koje se sa stola slamazdralo na pod.

Ako vas zanima jel se javio – je. Za par dana me uspio locirat u disku na Kupi ( tad još nije bilo mobitela ni zivkanja ). Dalje neću ić u dubioze, uživajte u mentalnoj slici suđa koje se krši sa stola.

( screenshot iz filma "Majstori" )