Priča o Crnoj gazeli

Život zna donijeti puno teških trenutaka, da naprosto ne znaš kako dalje i možeš li smoći snage za to. Za takve trenutke postoje ovakve nevjerojatne životne priče; kad ih pročitaš vidiš da je samo nebo granica onima koji vjeruju u sebe i hrabro ispruže ruku da dohvate snove.

Wilma Rudolph bila je dvadeseto dijete u siromašnoj afroameričkoj obitelji u Clarksvilleu, država Tennessee. Prije navršenih pet godina oboljela je od dječje paralize; liječničke prognoze bile su da nikada neće prohodati. Njena majka, kućna pomoćnica u bogataškim kućama bijelaca, na svoj je jedini slobodni dan u tjednu, noseći Wilmu na rukama, pune dvije godine prevaljivala autobusom 90 milja do klinike u Nashvilleu, jer u njima bližoj, lokalnoj bolnici crncima nije bilo pristupa. Kasnije je i sama nastavila s Wilmom raditi kod kuće, a kraj Wilme se uvijek našao netko od brojnih sestara i braće; izmjenjivali bi se masirajući njezinu oduzetu lijevu nogu. Sa šest godina Wilma je dobila metalnu protezu. Majka joj je stalno govorila da će prohodati, i tako je i bilo; Wilma je prohodala u dobi od osam godina. Prvo je igrala košarku, a onda se počela baviti trčanjem. Kao srednjoškolka, u dobi od 16 godina, Wilma se kvalificirala za Olimpijadu u Melbourneu i kao najmlađi član američke ekipe, u štafeti osvojila brončanu medalju. Sa 18 je na Državnom sveučilištu Tennesseeja upisala studij psihologije i osnovnog obrazovanja.
A onda je došla Olimpijada u Rimu 1960. Crna gazela, kako su je mediji prozvali, osvojila je tri zlatne medalje - na 100 i 200 metara i u štafeti 4x100 metara, rušeći dotadašnje svjetske rekorde. Po povratku u rodni Clarksville, olimpijska je pobjednica na paradu u njezinu čast pristala pod jednim uvjetom – da ona ne bude segregirana. Bio je to prvi rasno integrirani događaj u njenom rodnom gradu.
Jednom je prilikom izjavila : “Kad sam prolazila kroz to najslavnije razdoblje mojeg života, znala sam često Boga pitati zašto sam ovdje i koja je svrha mojeg postojanja. To sigurno nisu mogla biti samo ona tri zlata. Moralo je, za moj život, biti i nekog drugog razloga.”

I bilo ga je. Pokazati sebi i svijetu što možeš učiniti svojom upornošću, uz podršku svoje obitelji. Pobijediti hendikep koji bi nekog drugog ostavio prikovanog za krevet. Rušiti rasizam i segregaciju. Osnovati vlastitu zakladu za pomoć mladim atletičarima. Koliko je upornosti, hrabrosti i snage trebalo Crnoj gazeli da se izdigne iznad siromaštva, teške bolesti i predrasuda društva u kojemu je živjela. I uistinu joj je samo nebo postalo granica.
Sjetite se njene priče kada vam bude teško. Ništa nije neostvarivo i nemoguće; samo treba hrabro zakoračiti u svoje snove koji se čine tako daleki.

( photo by Britannica )