Hešteg samotoči

Palo mi je na pamet da nisam napisala ni slova, nijednom, o jednom volšebnom svatovskom običaju koji je oduvijek bio mast hev u Petrinji.

Buklija je bila obligatna, jednako ko i skupljanje svatova i potpis kod matičara il u crkvi. Običaj je nalago da poslje dirljivog obreda vjenčanja svatovi prođu mladenkinom i mladencovom ulicom, koje su u svrhu svečanog defilea obilovale alkoholom. Znači svaka kuća iznijela bi drveni štokrl, ovlaš prekriven sa heklanim il veženim deknom ( za neupućene miljeić il mali stolnjak ) i na štokrl natrpala male čašice za pripadajuće alkoholne napitke. Od krucijalne važnosti je napomenut da je svaka kuća iznosila svoju felu alkohola; znači jedna kuća recimo šljivku i višnjevaču, druga Badelov konjak i orahovac, treća travaricu i amaro, četvrta vinjak...uglavnom široki asortiman alkoholnih pripravaka. Obzirom da se pred svakom kućom moralo stat i popit, jel možete vi zamislit na šta su kićeni svatovi ličili iza minimalno pedesetak buklija? Rijetko je iko osim ispaćenih mladenaca pogađo na vrata od restorana il sale za vjenčanja. Znam za neke svatove u kojima su se gosti isporavljali od buklije negdje do pred ples sa mladom, a i onda su štrikali nogama ko metiljave krave. Znači četrnajst promila u sali u zraku, konobari posrću dok dvore.

Kad se moj brat ženio, moja je ispaćena roditeljica zadužila muža od svoje sestrične da ostane dežurat i iznese bukliju u dogovoreno vrijeme. Mi dotrubili sa friško povjenčanim mladencima, buklija po peesu čeka pred ogradom, al on malo van struje. Bilo mu vruće ( srpanj mjesec, jebiga ) pa dok je sve iznio i posložio po dobivenom nalogu ožednio i popio pivu, dvije. Pa mu bilo dosadno čekat, pa bubno još pivu, dvije. Pa kad je čuo trubež dobio tremu jer nije znao jel dostojan ukazanog povjerenja i bubno je još jednu pivu. Uglavnom zatekli smo ga kak se drži za ogradu i točit nije mogo, jedva ga je odvojilo od ograde. Nije bio baš ni za pričat, neznatno mu se pleo jezik i jedva se malo dobio tek poslje večere.
A kad se ženio moj junior, došlo je do teške zabune. Meni ni na kraj pameti nije bilo da bi povorka mogla krenut na drugu stranu a ne kroz Brezje; skužila sam prekasno i baš mi je bilo krivo. Još mi je bilo krivlje kad su mi susjede rekle da su iznijele bukliju i crvale se vani na tridesetdevet stupnjeva ( života mi, toliko je bilo taj dan ), a onda malo popile same kad su skužile da od svatovske povorke nema ni p.

Ja bi recimo bukliju isto proglasila nematerijalnom kulturnom baštinom. Ne mora to Unesko ovjerit i potpisat, al da se zna da to tak mora bit i da ne mogu majci svatovi proć bez da se u okićenu salu ulazi sa spomenutih četrnajst promila.
Samo mladence poštedit, ako zbog ničeg drugog da izgledaju kak treba na snimci i na fotkama. A to snimanje isto treba zabranit, al o tom ću nekom drugom zgodom, da ne bacim sjenu na posebnost buklije.