Žena kojoj sam čitao

Ljubav uvijek nekako pronađe najmanju pukotinu, uvuče se u život i traje sve dok onaj kojeg je pronašla diše. To tako naprosto mora biti. Pritom ne govorim o nekim površnim vezama; govorim o ljubavi, jednoj i jedinoj, koja uzdrma iz temelja i ostaje zauvijek urezana u sjećanje, čak i kada godinama ne vidiš drugo ljudsko biće koje je iz temelja promijenilo tvoj svjetonazor, tvoj način razmišljanja, tvoje snove. Ljubav po svemu sudeći mora boliti, inače nije ljubav.

Jednu vrlo neobičnu ljubavnu priču, ispletenu u svojevrsni triler zbog iznimno teške glavne teme, iznjedrio je svojim pisanjem Bernhard Schlink, u knjizi "Žena kojoj sam čitao".
Michael, šesnaestogodišnjak koji tek počinje stasati u mladića, slučajno upoznaje Hannu, tridesetšestogodišnju ženu s kojom se upušta u ljubavnu vezu. Gotovo svakodnevno se viđaju, i on joj čita svoje lektire, ne razmišljajući previše o tome zašto ona inzistira da joj čita. Nakon što su se jednog dana susreli na kupalištu, ona netragom nestaje; on svu krivnju duboko u sebi svaljuje isključivo na sebe, ni ne sluteći da je Hanna ostavila neizbrisiv trag u njegovom srcu.
Nakon osam godina, kao student prava, Michael sa kolegama i profesorom nazoči suđenju čuvaricama koncentracionog logora Auschwitz, i među optuženicama ugleda i Hannu. Svakodnevno prisustvuje suđenju, gdje na Hannu svaljuju najveći dio krivnje tvrdeći da je baš ona napisala izvještaj o smrti zatočenika. Michael zna da je Hanna analfabet, da ne zna čitati i pisati, i bori se sa svojom savješću - ustati i reći da nepismena žena nije mogla snositi najveći dio krivnje ili ne. Ipak ne progovori. Hannu osuđuju na dugogodišnju zatvorsku kaznu.
Michael završava pravo, ženi se, ali njegova opsjednutost Hannom ne prestaje. Razvodi se. Počinje čitati knjige, snimajući svoje čitanje na audio kasete, i slati joj u zatvor. Hanna ih sluša, istovremeno prateći slova u knjigama koje je podigla u zatvorskoj knjižnici i tako nauči čitati i pisati. Nekoliko dana prije isteka kazne upraviteljica zatvora Michaela poziva na razgovor jer on jedini kontaktira s Hannom, pa on poduzima sve da se ona što normalnije uključi u život - pronalazi joj stan i zaposlenje. Na dan izlaska iz zatvora Hanna se ubije. Njena posljednja želja je da njenu ušteđevinu pokloni preživjeloj ženi i svjedokinji na suđenju. Michael u razgovoru sa kćerkom svjedokinje odlučuje novac pokloniti židovskoj organizaciji koja se zalaže za borbu protiv nepismenosti.

Pitam vas - kako je moguće voljeti nekoga sa mračnom prošlošću? Kako je moguće ludo voljeti bilo koga? Odgovor je vrlo jednostavan - srce ne bira. Duša naprosto prepozna srodnu dušu, bez obzira na okolnosti u kojima je susreće. Ništa drugo nije važno. Ljubav je naprosto ljubav.

( film je vrlo dojmljiv, možda još više zbog impresivne glumačke ekipe - Kate Winslet koja je za ulogu Hanne dobila Oscara, Ralph Fiennes u ulozi nešto starijeg Michaela i David Kross kao Michael u mladim danima )