Neukroćena hladna ljepotica

Kupa je rijeka mog života. Dok sam bila mala na kupalište su me vodili roditelji ( znate ono - subota ili nedjelja, pa mama spoha i. natrpa paradajza i paprike, pa komadinu lubenice, pa Naru, pa svašta nešta i uživancija u plićaku ); kasnije sam jedva čekala da sama krenem tijekom ljetnih praznika na Kupu. Ručnik, neku knjigu, karte kao najčešći rekvizit i vamos, pravac na vodu. Ili pored vode, uslijed izazova bele. Kupa je uglavnom prilično niskog vodostaja i prilično topla, nema baš nekog osvježenja, ali - daj šta daš, nije da možeš birati.

Kad sam prvi put došla u Primišlje, ostala sam zabezeknuta divljom, nedirnutom ljepotom Mrežnice. Nema toga nigdje. Smaragdnozelena voda koja se u nizu malih, pa sve većih sedrenih barijera i kaskada uz moćni huk vrtoglavo i divlje spušta dalje, na svoj put prema Karlovcu. Toliko je čista da je bez straha možete zagrabiti rukom i popiti ako ste žedni. Toliko je hladna da ostaješ bez zraka ako naglo uđeš u njeno zelenilo ( ja se doslovno močim sa po dva prsta na ruci, a noge mi poplave ko šljive ako duže stojim u vodi ). Na temperaturi od recimo tridesetak stupnjeva zraka voda možda ima nekih desetak, dvanaest stupnjeva, ako ne i manje.
Takav mir nigdje ne možeš doživjeti. Vrlo malo ljudi zna za ovo mjesto, nema meteža i posrtanja preko ljudi i ručnika. Samo huk rijeke, pjev ptica i prekrasne boje neba i vode i okolnih stijena. Sjedneš i upijaš njenu nezemaljsku ljepotu i mir, koji pročišćuju sve ono loše i teretno što si ponio u sebi dolazeći u njen hladni zagrljaj. U kolovozu procvjetaju i ciklame, ispunjavajući zrak u šumarcima koji je okružuju svojim opojnim slatkastim mirisom, tkajući najljepši prirodni tepih svojim skromnim a opet tako zavodljivim cvjetovima.
Žao mi je jedino što odnedavno raftingaši, uglavnom stranci, dolaze tamo, trgajući njenu sedru i nanoseći joj bol. Ne znam kako su do te lokacije došli organizatori psihodeličnog festivala Momento Demento, koji se održava već dvije ili tri godine u toj nedirnutoj ljepoti.

Ja volim doći rano ujutro, sjesti i slušati njenu tišinu i riku njenih moćnih slapova. Slušati vječnost, koja tamo obitava od postanka svijeta. Slušati i upijati njenu čistoću i ljepotu. Slušati mir, koji me obuzme čim je ugledam kako se zeleni obavijena tamnosivim stijenjem kanjona.
Nema nigdje takve ljepote.