Neopisivo

Kad moj najdraži frajer ostaje kod mene na spavanju, a sve u sklopu ozračja sutrašnjeg finala u Moskvi, onda to izgleda ovako. Dolazim s posla mrtva umorna i preznojena. Dočekuje me mali princ sa širokim osmijehom, pusom i pitanjem - jesi li umorna, naravno obučen u navijačku majicu. Kažem da jesam. Njegov je odgovor - onda sjedi i gledaj kako ja pucam slobodne udarce. Manirima najboljeg strijelca uzima loptu i pretvara dvorište u stadion, pucajući u svim raspoloživim pravcima. Lopta završi pod živicom, kreće po nju ali treba moju pomoć, jer su oni žuti puževi golaći izmilili van, kaže - molim te pomozi mi, ja se užasavam puževa bez kućice. Dok kupim puževe kažem mu - Subašić se ne boji puževa. Pogled i odgovor - ja nisam Subašić, ja sam Modrić. ( Tak mi i treba kad uzmem za primjer krivog igrača.)
Jedva ga dobijem da završi pucanje slobodnjaka. Ulazimo u kuću, gdje slijedi izvođenje himne nekih petnajstak puta (još malo zapinje onaj dio - sinje more svijetu reci i dalje, pa Mia Negovetić pjeva i pjeva, a pjeva i on da zapamti to šta još zapinje).
Idemo večerat. Ima i puding od čokolade, hoću stavit krpu preko majice da je ne ufleka. Kaže - bako, Modrić sigurno ne veže krpu oko vrata dok jede puding. Nakon večere još se trebaju pucat penali; na to stavljam veto jer se najeo, pa umjesto toga opet ide izvođenje himne desetak puta. Pere zube i sam se skida, tvrdeći da ja ne znam složit navijačku majicu. Pita gdje ću je stavit, da je ne bi neko uzeo. Reko nema diranja tvoje majice, Boni je čuva.
Legnem kraj njega, to je naš ritual, i jedva uspijevam prebacit temu s nogometa na geparde, o tom nismo dugo razgovarali. Još se malo vrti, daje mi pusu i kaže - idem sad spavat, da mogu sutra bolje izvodit slobodne udarce.

A ja sklopim oči samo na tren, pa se probudim oko ponoći; tek toliko da obučem pidžamu i ušuškam strašnog napadača.
Samo jedna riječ bi bila to - neopisivo.