Lektira 3

Ajmo opet malo lektirnih skazanja i prikazanja. Valja se ponekad prisjetit čime su nas maltretirali u ranoj mladosti, dok nije bilo Gugla i mogućnosti da se lektira prepiše s nekih tamo stranica koje se time bave.

Ovaj put počeću bez velikih ljubavnih uzdisaja. Neka ovo poglavlje otvori Don Kihot.
Kodno ime: Bljedoliki jahač. Čega se i taj njegov konj naduro, a sve u svrhu dokazivanja hrabrosti i koječega drugog. Zapravo je trebalo možda napisat drugu knjigu o traumama i strahovima jadnog Rosinanta, kojeg je njegov vlasnik kad ga prebaci tjero u nemoguće misije.
Al pustimo sad Rosinanta, Don Kihot je tema romana. Negdje sam pročitala da je ideja djela kak srčanost i plemenitost čine ljude junacima. Taj koji je postavio tu tezu luđi je od samog Don Kihota. Ideja djela je – nemojte čitat knjige o vitezovima i njihovim podvizima, jer ćete prošvikat do te mjere da ćete jurišat na vjetrenjače misleć da napadate divove. Vitezom ga je proglasio neki gostioničar, nije imo ko drugi obavit taj svečani čin. Obzirom da je moro imat i ljepoticu čiju čast će putem branit, odabro je djevojku u koju je nekad bio zaljubljen i nadjeo joj ime Dulcineja od Tobosa. Šta sve taj nije probavo, usput se nadobivajuć batina sam takvih. Branio je Dulcinejinu čast pred trgovcima, pa ga zbacio konj i još ga sluga nabatino. Napadajuć vjetrenjače letio je prosto zrakom skupa s jadnim Rosinantom. Napo stado ovaca misleć da je to silna vojska, pa ga pastiri gađali kamenjem i izbili mu par zuba. Naganjo po polju povorku koja je nosila mrtvaca. Kad je konačno vidio onu koju je zvao Dulcineja učinila mu se grozno ružnom, pa je proširio piču da ju je začaro zli čarobnjak. Ma nema šta nije radio, a sve da dokaže svoju srčanost. Da nije bilo njegovog vjernog štitonoše, Sanča Panse, ubilo bi ga odma nakon dvadesetpet stranica. Tak da...ne čitajte viteške romane, bježite od toga ko vrag od tamjana.

Velikih ljubavnih uzdisaja mora bit, to već znate. Pa nek ovaj put uzdiše France Prešeren.
Kodno ime: Žilorezni detektiv 2 ( prvi je Petrarca, tog se valjda sjećate ). I Slovenac se, poput svog talijanskog prethodnika zatelebačio u sedamnajstgodišnju Juliju do te mjere da je piso ko mahnit o svojoj čežnji i ljubavi, i nasto je Sonetni vijenac. Ovaj je išo tak daleko da početna slova čitana odozgo prema dolje daju ime i prezime njegove voljene. Ja sad ne znam jesu takvi frajeri danas izumrla vrsta, al kad to sve pročitam sve mi slabo dolazi od tolke ljubavi. Nigdje nisam uspjela naletit na podatak jel i on iz grmlja i tuđih bašči vrebo Juliju, al pretpostavljam da je. Pa moro ju je vidjet da ima za čim patit i onda pisat do koje doba noći, jel tako? Obzirom da je Julija bila bogatunka, sigurno je i on ko Petrarca vrebo riskirajuć ugrize pasa i kupljenje krpelja po živicama i svaštanešta. A sve samo da je vidi. Ljubav je zbilja i nagrada i kazna onome ko tak ludo voli.