12. poglavlje
Charles je pogledao prema svojoj sestri kako bi vidio njenu reakciju. Reakcija je bila potpuno suprotna. Lice joj se ozarilo i činilo se da nema sretnije osobe na planetu od nje u tom trenutku. Charlesu je bilo drago, ali nije se mogao osjećati jednako. Previše je uspomena ponovno izvirilo na površinu samo s jednim pogledom na ploču i ime njihovog sada već bivšeg gradića. Nije se usudio ni pomisliti na kuću i erupciju sjećanja koja će ona pobuditi. Sada su već vidjeli prvu kuću malog gradića.Brat i sestra Montgomery točno su znali tko tu živi i kako kuća izgleda iznutra. Znali su sve o stanovnicima prve kuće pa tako i svih ostalih kuća tog gradića. Poznavali su dušu Burdona.
Ulazili su u ulilcu koja im je bila toliko poznata. Ulazili su u ulicu gdje se nalazila njihova kuća, ulicu u kojoj su proveli tolike sate igrajući se, ulicu kroz koju su toliko puta prošli. Kamion se zaustavio i Charles i Monica su izašli. Monica je iz svog ruksaka izvadila ogroman privjesak u obliku bijele zvijezde na kom je visio ključ njihove kuće. Duboko je udahnula, stavila ključ u ključanicu i okrenula ga. Brava je škljocala i vrata su se ubrzo otvorila. Pred njima se ukazao njima jako dobro poznat dnevni boravak. Osjerili su poznati miris lavande koji je ispunjavao kuću. Osjećali su se sretno i žalosno u istom trenutku. Bili su sretni što su ponovno kući, ali i žalosni zbog toga. U kući su bili samo oni, nije bilo njihovih roditelja. Ušli su. Monica je ostavila stvari na podu i otrčala van.
- - Monnie! – viknuo je Charles. – gdje ideš?
- Kod Sam! Ne znam kada ću se vratiti! Ići ćemo možda vani!! – vikala je Monica u trku.
- Oooo, ludo dijete! – Charles je zavrtio glavom i nasmijao se. Krenuo je prema svojoj sobi i svom sintisajzeru. Od kraja nastave razmišlja samo o improvizaciji i svemu što se dogodilo. Nije mogao shvatiti zašto se ne može opustiti i pokušati nešto novo. Bio je previše ograničen orginalnu skladbu. Napokon je sjeo za svoj sintisajzer i zasvirao. Svirao je skladbe koje je milijun puta prije toga odsvirao, ali svejedno su mu uvijek pružale novo zadovljstvo. Možda i isto, nije znao, ali je znao da je uživao u njima svaki put kada bi svirao. Svirao je dugo. Uživao je. Istinski je uživao. Nije se mogao odvojiti od sintisajzera. U glavi je imao osmišljenu melodiju, ali je nikako nije mogao odsvirati. To ga je 'ubijalo'. Mučio se i trudio, ali nikako nije uspijevao. Na kraju ga je to toliko iživciralo da je odlučio napraviti stanku i malko prestati svirati. Odlučio je da će izaći van, naći se sa starim društvom i malo se zezati i navečer će se vratiti i ponovno pokušati. Otišao je na donji kat i podigao slušalicu. Utipkao je broj telefona svog najboljeg prijatelja Josepha. On je mrzio svoje ime i inzistirao je da ga zovu Joe ili Joey ili bilo kako drugačije samo da nije Joseph. Mama mu je bila opsjednuta imenima koja zvuče učeno i veliko. U slušalici je tulilo i Charles je čekao da mu se prijatelj javi.
- Halo? – napokon je rekao umoran muški glas kojeg je Charles prepoznao kao Joeov.
- Halo! Charlie ovdje...........
- O pa kako si? – nestao je odjednom umor iz mladićeva glasa i pretvorio se u veselje. – Kako to da se javljaš?
- E pa ne znam ni sam.....mislim.....pa što će meni jedan Joseph u životu. – reče Charles glumeći uvrijeđenost. – Samo sam htio javiti da sam ponovno u gradu.....barem do sutra....pa predlažem da odemo negdje da se malo družimo.
- Naravno prijatelju! Ipak nismo se vidjeli od subote, a i u budućnosti se nećemo vidjeti baš puno. Možda. Osim naravno ako se ja ne odlučim na faks u Londonu ili se tvoja sada gospodska londonska guzica odluči vratiti kod nas seljaka u Burdon... – nasmije se Joe nakon svog kratkog monologa.
- Znaš da ja ne odlučujem o tome, uostalom moramo malo i popričat. Zar ne? Sada su neke stvari drugačije. Vidimo se u deset.
- Čovječe to je za samo deset minuta. Na starom mjestu?
- Uvijek! Vidimo se! – Chares je poklopio. Staro mjesto. To je u Charlesu budilo mnogo uspomena. Mnogo se stvari tamo dogodilo. To staro mjesto označavalo je napuštenu tvornicu zatvoreno još sedamdesetih zbog premalo posla i lošeg stanja u kojem je nalazila. Bio je to veliki prostor štoviše ogroman za deset hedonistički nastrojenih srednjoškolaca. Družili su se u jednoj sobi koja se prije koristila za odmor radnika. Tamo su se nalazila dva kauča, već ofucana, mali stolić i vješalica na zidu. Bilo je to savršeno mjesto za druženje, daleko od nepoželjih očiju, a opet blizu njihovih kuća. Neki su dečki iz društva se voljeli penjati po tvornici i riskirati puno, ali neki poput Charlesa su ostajali na čvrstom tlu i nadali se da njihovi prijatelji neće napraviti neku glupost. Charles nije odlazio u takve pothvate najviše zbog prstiju koje je morao paziti ako je želio nastaviti svirati klavir. Sada se Charles trgnuo iz razmišljanja, jer se sjetio da za samo pet minuta mora biti u tvornici. Nije znao da li će stići, ali postojala je mogućnost.
Izletio je iz kuće i uzeo svoju najdražu jaknu. Savršenu za to doba godine, početak proljeća. Još je bilo nekako hladno, ali opet toplije od zime. Krenuo je putem kojim je mnogo puta prije toga prošao. Stigao je nakon deset minuta i Joe ga je već čekao.
- Kasniš! To ti je tako kada postavljaš nemoguće rokove. – nasmijao se Joe. – rekao sam ostatku da dođu što prije mogu. Svi su oduševljeni što si ovdje.
- Super! Čekamo ih ovdje ili .....?
- Ne budi lud! Hladno je vani ukoliko nisi primjetio. Smrznuo sam se ovih pet minuta što sam te čekao. – rekao je Joe i krenuo u tvornicu. Joe je bio crnac, visok i dobro razvijen. Bio je mlada košarkaška nada 'Burdon High Schoola'. Uvijek je bio za akciju, a što se škole tiče nikom nije bilo jasno kako je prolazio. Matematika mu je najgore išla i tu je u pomoć priskakao Charles pomažući mu i dopuštajući mu da prepisuje na testovima. Joeu iako je košarka jako dobro išla nikad mu nije predstavljala sve na svijetu. Njega su oduvijek više zanimale cure, druženja i zezancija.
Ušli su u tu sobicu koju su nazivali 'SJEDIŠTE' ili 'STOŽER'. Skinuli su jakne i sjeli su na kauč. Pričali su. Charles je pričao o Londonu, novoj školi, novom stanu i naravno o Myi, a Joe je njemu pričao novosti o ljudima koje Charles poznaje i s kojima se prije preseljenja stalno družio. Uskoro je i ostatak društva banuo. Svi su se pozdravili sa Charlesom i na licima im se vidjelo oduševljenje. Družili su se. Opet je ista banda bila na okupu. Napokon, oko dva ujutro Charlesa je savladao umor. Pozdravio se s društvom i krenuo kući. Kada je stigao, Monica je već bila u krevetu i spavala. Otuširao se i uvukao u svoju sobu. Ubrzo je zaspao.
11. poglavlje
- Monnie? Imam jednu veselu vijest za tebe....bar mislim da je vesela. Monnie?
- U kupaonici sam. Sad ću doć! Čekaj! - čuo se prigušen Monicin glas, a zatim su se otvorila vrata i Monica je izašla. - Što je? Jesi li se smirio malo? Samo sam se bila zezala.
- Ma dobro sam. Priznajem da sam malo pretjerao, ali zaista znaš dignut tlak.
- Vidi se da se ne ispričavaš prečesto, jer isprika ti baš i nije neka. - gurne ga blago Monica. - Nego što si me trebao? Kakva vijest?
- Meni treba moj sintisajzer pa će nam teta osigurati prijevoz do Burdona. Tamo bi trebali spavat jedan dan i sutra se vratiti ovdje, u London. Ja sam pomislio da bih tebe mogao povesti. Vjerovatno želiš vidjeti svoje prijatelje, pošto ih sada vise nećeš sretati tako često. Ali ako ti ne želiš....
- Ne budi glup! Pa naravno da želim! Joooj! Jedva čekam javiti Sam da dolazim. Ne treba gubiti vrijeme, moram se odmah spremati, ali ipak prvo nazvati Sam. - Monica poskoči, poljubi brata i otrči dolje. Charles zavrti glavom i nasmije se, ode u svoju sobu. Uzeo je ruksak i spremio pidžamu i neseser. Presvukao se i smatrao se spremnim.
Monica je podigla slušalicu utipkavala broj 623-54..... Čulo se beep, beep. Sa svakim novim zvukom Monicino je uzbuđenje raslo! Napokon. Netko se javio.
- Halo? - rekao je umorni glas s druge strane.
- Dobar dan! Ovdje Monica, je li Sam kod kuće? - izgovorila je sve u jednom dahu, osjećajući kasnije kako ne može doći do zraka.
- Molim? - rekao je zbunjeni glas s druge strane.
- Ah, oprostite! Ovdje Monica, je li Sam kod kuće? - sporije je ponovila Monica.
- O, Monica pa to si ti. Kako si? Kako je u Londonu? - bila je to Samina majka Jenna.
- Dobro sam! London je zaista lijep grad. Kako ste vi?
- Dobro sam, malo sam umorna jer sam se tek vratila sa posla. Evo sad ću ti dati Sam. Već mi trga slušalicu iz ruku. - Monica je čula nekakvo šuškanje za koje je pretpostavljala da je zvuk Saminog nastrpljivog preuzimanja slušalice.
- Monnie!!! Pa kako si mi, mislim nije puno prošlo otkako smo se čuli, mislim jedan dan , ali svejedno. - Sam počela je ubrzano disati i počela se boriti lagano za zrak.
- Smiri se Sam!
- Jooj! Samo sam uzbuđena što te čujem. Bilo bi mi draže da te vidim, ali i čuti te je dobro.
- Baš zbog toga te i zovem.... - Monica je pričekala trenutak kako bi napetost porasla i kako bi njezine riječi bile snažnije. - dolazim u Burdon.
- Aaaaaa! - Sam je počela vrištati s druge strane. Monica je čula kako je roditelji pitaju što joj je i kako im ona objašnjava kako njena najbolje prijateljica dolazi u posjet. - Ne mogu vjerovat. Nisam te vidjela od subote, od.....znaš.
- Znam........od sprovoda. - žalosno ju je nadopunila Monica. - Ali sada trenutno ne želim o tome razmišljati. Doći ću još danas, ali nisam sigurna kada točno. Charlie to organizira pa onda znaš kako će to biti. Ali kada stignem u Burdon tvoja su vrata prva na koja ću pokucati.
- Ne moraš kucati! Popravili smo zvonce! - veselo reče Sam.
- Super! - reče Monica, ali se osjećala nekako čudno. Prvi put je nešto što se tiče njene najbolje prijateljice doznala naknadno. - Ja sad moram ići se spremit, ali pričat ćemo večeras. Ciao!
- Ciao! - uzvrati Samantha. Veza se prekinula. Monica je sjela i razmišljala. Nedostajao joj je Burdon i njen prijašnji život. Najviše od svega roditelji. Činilo joj se kao da više ne može biti tako bezbrižna kao prije. Nekako je izgubila taj dječiji osjećaj sigurnosti.
- Monica! - glas njenog brata trgnuo ju je iz razmišljanja. - Pa ti se nisi još ni počela spremati! Pa ne mogu vjerovati! Krećemo za pola sata kako bi u Burdonu bili prije mraka.
- Evo, evo! Brzo ću ja! - odgovori Monica i krene prema katu.
- Poznavajući tebe bit ćeš spremna pola sat prekasno, ali dobro! Potrudi se da se spremiš brzo s obzirom na svoje mogućnosti!
Charles je sjeo na kauč i upalio televiziju. Zadnji ju je put gledao u Burdonu ne tako davno. Upalio je na BBC čisto da vidi novosti. Ništa posebno, ponovni ratovi u Iraku, potresi, tisuće mrtvih, poplave, glad i siromaštvo. Uvijek nešto se loše odvija u ovom svijetu. Bar se tako čini! Zapitao se zašto se nikad ništa lijepo ne objavljuje na vijestim, ali prije nego što si je uspio odgovoriti Monica se počela spuštati i nešto mu pričati. Napravio je gestu da je preumoran da je sluša i ona je ušutjela. Stavila je slušalice na uši i pustila glazbu da je obuzme. Charles je čuo zvuk jazza iz slušalica svoje sestre. Odmah je prepoznao glas Elle Fitzgerald, Monniene najdraže jazz pjevačice. Charlesa nikad nije zanimao jazz ili soul ili bilošto što je njegova sestra slušala, ali uz nju je mnogo toga o tome naučio ili bio prisiljen naučiti. Monica je izašla iz stana. Zatim se javila Marcia:
- Djeco, gdje ćete? Prijevoznik će doći za 15tak minuta.
- Nema veze! Pričekat ćemo vani, Monnie je strašno nestrpljiva! - lagano se nasmiješio Charles i izašao. Monica ga je već čekala pred otvorenim vratima lifta. Charles ju je pogledao. Tek je tada shvatio da njegova mala sestrica postaje djevojka i to jedna vrlo privlačna djevojka. Činilo mu se kao da je izgubio jedan dio njenog odrastanja. Sada je pred njime stajala jedna gotovo formirana djevojka koja je znala što želi i što misli. Sada mu je postajala prijateljica ne više mala naporna sestrica na koju je uvijek morao paziti.
- Ideš li Charlie?! - nestrpljivo je zapitala Monica.
- Idem, idem! Nije kao da ćemo zakasniti! - zavrtio je glavom i ušao u lift.
Vožnja liftom je prošla u tišini, pretežno zato što je Monica slušala mp3 i pomalo se durila zbog bratovog ušutkavanja pogledom par minuta prije. Napokon su se spustili. Izašli su na ulicu koja je bial okupana suncem što je bilo čudno s obzirom na godišnje doba i glasa na kakvom je bilo vrijeme u Engleskoj. Sjeli su na ulaz u zgradu i čekali svoj prijevoz do njihovog pravog doma. Opet će se morati suočiti sa stvarnošću. Ovako kada su u Londonu, četiri sata udaljeni od Burdona, sve im se čini tako daleko i nestvarno. Sjedili su na suncu i nakon petnaestak minuta čekanja pojavio se veliki kamion. Na njemu je žarkim, crvenim slovima pisalo "Bergerdom, moving agency"! Kamion se zaustavio i vrata su se otvorila.
- Charles i Monica Montgomery? - upitala je muška glava koja je izronila iz kabine kamiona.
- Da. - odgovoriše Charles i Monica u isto vrijeme.
- Oh, onda dobro! Već sam se uplašio da sam pogriješio ulicu. Upadajte! - nasmijao se nepoznati čovjek. Charles je prvi ušao,a za njim je ušla i Monica.
- Ja sam Artie! - rekao je čovjek i pružio ruku Charlesu.
- Ja sam Charlie, ali to već znate! - čovjek se nasmijao i krenuo. Neko su se vrijeme vozili u tišini, ali je Charles započeo razgovor sa Artiem. Puno je toga doznao od njega. Artie je bio pametan čovjek koji je kao student prekinuo školovanje jer mu se otac razbolio i trebao je cijelodnevnu njegu, a uz to i skupe lijekove pa se nije mogla plaćati i školarina. Artie je morao paziti na oca, ali i na mlađeg brata koji je tada još uvijek bio osnovna škola. Nakon očeve smrti nije nastavio školovanje jer se morao zaposliti kako bi uzdržavati brata i plaćati mu školu. Charles je uživao u razgovoru s Artiem da mu se putovanje od četiri sata činilo puno kraće, ali je u jednom trenutku vidio mali drveni natpis uz cestu " Dobrodošli u Burdon!". Srce mu se stisnulo....
10. poglavlje
U neko doba se Marcia trgnula iz sna i pogledala na svoj swatch sat. Bilo je 15:10! Morala se malo osvježit i otići po svoje nećake koji će je u 15:30 čekati ispred škole. Nakon deset minuta izletjela je iz kupaonice, zgrabila ključeve i svog ljubimca te otrčala iz stana. Jurila je kroz poznate ulice Londona i uskoro stigla do njihove škole upravo u trenutku kada su izlazili . Monica je bila dobro raspoložena, ali je uz Charlesa koji je isijavao pozitivnu energiju čak opasnu po život, izgledala nekako mrzovoljno. No Monicino lice je poprimilo jedan tako veseli sjaj kada je ugledala veselu, čupavu Hannibalovu glavu kako viri iz auta. Sjeli su u auto. Charles je veselo prepričavao događaje i njegove doživljaje teti, dok je Monica odsutno gledala kroz prozor češkajući Hannibalovu glavu koja se ugodno smjestila u njezinom krilu.
Stigli su kući i Charles i Monica su predali teti popis stvari koje su im potrebne, uglavnom knjige i Monnieina uniforma. Marcia je popise odložila na stol i Hannibalu sipala vode u zdjelicu. Ponovno joj se zavrtilo pa je sjela. Odlučila je što prije posjetiti liječnika.
Monica je sjela na improvizirani krevet u svojoj novoj sobi i pogledala u neraspakirane stvari na podu. Ubrzo se na vratima pojavio Charles.
- I..kako je prošao prvi dan? - upitao ju je.
- Valjda dobro! - odovori mu ona.
- Pa kako valjda! Kako ti se čine ljudi koje si upoznala, škola kao zgrada, profesori...bilošto....bilokakav dojam.... - navaljivao je Charles.
- Bilo je dobro! Ok? Samo dobro.
- Ne sviđa ti se baš, ha?
- Lijepo je, Charlie, zaista je, ali....to nije Burdon. Teško mi je pomislit da....- i zaplače. Charles je njezno zagrli i sam pusti suzu iako si je obećao da više neće plakati.
- Sve će biti u redu, vidjet ćeš. - govorio je, ali ni sam nije bio siguran u svoje riječi. - Sada se smiri i reci mi zašto je bilo samo dobro, a ne odlično.
- Pa...ovako! Svi su nekako pretjerano simpatični. Čim sam ušla u razred preplavili su me ljudi, svi su mi se predstavljali i ponašali se kao da im je stalo ko sam ja....
- Pa nije li to dobro? - prekine je Charles.
- Da li ti mene uopće slušaš. Ponašali su se KAO da im je stalo. Nikako se nisam mogla oteti dojmu da sve to rade kako bi mene kao nekog novog pridobili na svojoj strani, znaš onu....od viška glava ne boli. Recimo da mi se u cijelom mom razredu pet učenika čini normalnima. Ako i toliko. Onda.....sve se vrti oko natjecanja. Kvragu! Svi pokušavaju biti najbolji, a ne ono što jesu. Bolesno. Charles da li ti mene uopće slušaš? – upita odjednom Monica.
- Ma slušam…- odsutno reče Charles.
- Ponovi što sam zadnje rekla…..
- Dobro, dobro uhvatila si me. Nisam baš najpažljivije slušao.
- Nisi uopće slušao, da skratimo! – nasmije se i zavrti glavom. – Ali osjećam da se tebe nešto ili NETKO posebno dojmilo. Ha?
- Ma sve je bilo O.K.
- Ma naravno, slučajno si onako sjajio kada si izašao iz škole. Sasvim slučajno. Veselio si se povratku kući. Nekoga si upoznao……..i sviđa ti se…….zar ne? – pogledala ga je pogledom “ja znam sve”.
- Tebi se baš neke svari ne mogu sakriti?
- Ne ako si ti u pitanju! Pa poznajem te 14 godina i možda sam te dvaput vidjela tako veselog, a s obzirom na situaciju mora biti nešto veliko. Cura je sigurno predivna….. – održala je svoj kratki monolog Monica pa prepusti Charlesu govorništvo.
- Pa……zove se Mya Smith, svira klavir i najljepša je cura koju sam ikad vidio. – počeo je, ali ga je Monica nemilosrdno prekinula.
- Molim te! To kažeš za svaku drugu curu!
- Nije istina! I bez prekidanja molim te, mislim ako želiš čuti priču do kraja. I ona zaista je djevojka koja bi očarala mnoge. Ima dugu svijetlo – smeđu kosu i velike plave oči. Drži se graciozno i ima predivan, ali zaista predivan osmjeh.
- Vjerujem…- sarkastičnim glasom se ubaci Monica.
- Monnie! Zelis li čuti ili ne?
- Dobro, dobro! Sorry! Samo nastavi, ne obaziri se na mene pubertetliju ti ozbiljni mladi gospodine. – I počne se smijat.
- To je to! Nema više nastavka, kad ne želiš slušat nego se smiješ.
- Ja bar znam što si rekao ti ne znaš ni o čem sam ja prije govorila, jer su te obuzela maštanja o njoj, misterioznoj djevojci predivnog osmjeha. – zadnje je rekla onako teatralnim glasom. I počela se smijati.
- Ne mogu vjerovati koliko si ti dijete! – puhne i ode iz sobe.
- Pa ja i jesam dijete! – smijala se.
- Charles je legao na krevet I razmišljao o svom prvom danu. Sutradan je bio nekakav praznik, ali ni on sam nije bio siguran kakav. Trebao mu je njegov klavir, želio je svirati. Ustao se i krenuo prema dnevnom boravku. Jedva se prisilio da prođe pokraj otvorenih vrata Monicine sobe.
- Charlie! – začuo je glas svoje sestre.
- Da….. - odazvao se iako se dvoumio na trenutak.
- Kako se zove onaj dečko koji te vodio u učionicu?
- A to tebe zanima! Pa sada mi je jasno! Zove se Andrew. Još nešto?
- Možda poslije! Hvala!
Charles se spuštao stepenicama i pogledom tražio tetu. Vidio je jedino Hannibala kako spava na kauču. Spustio se i ugledao je kako prebire po fotografijama u svom studiju.
- Teto? – zazove je Charles.
- Oh, Charlie! Mogu li ti kako pomoći?
- Pa recimo! Kada bi mogli otići do Burdona, da uzmemo svoje stvari? Treba mi sintisajzer.
- Pa….ne znam! Nazvat ću onog prijevoznika za seobu pa ti i Monnie mozete otići s njim do Burdona i pokazat mu što želite da se preseli ovdje. Ja zaista imam puno posla. Da li slažeš sa tim? – sve je to govorila prebirući po svojim fotografijama iz fascikle AFRIKA.
- Može, ali se moram dogovoriti sa Monnie! Svejedno ga ti nazovi.
Charles je krenuo prema katu, a Marcia je otisla do šanka na kojem je ostavila torbu. Otvorila ju je i tražila vizitku tog prijevoznika.
9. poglavlje
Dok su se Charles i Monica divili svojoj novoj školi i upoznavali nove ljude, Marcia je jurila stepenicama prema uredu. Kasnila je. Kasnila je već sada punih dvadeset minuta i znala je da njen šef, Croydon, već ludi. Mogla je zamisliti. Onako crvena lica i očiju suženih, ali ipak dovoljno otvorenih da iz njih udari zraka mržnje i bijesa. Ona je bila najbolji fotograf kojeg je on imao, ali je bila sklona kašnjenju što je Croydona znalo opako izbezumiti. Bio je alergičan na kašnjenje i nerad. Često je davao nemoguće rokove i kada se zadatak ne bi ispunio na vrijeme znao je odbijati i po 50% plaće. Mnogi su novaci baš zbog toga odustali od ovog posla iz "snova". Uz sve to nije bio sklon pohvalama. I kada bi ga se nešo zaista dojmilo rijetko bi dao izravan kompliment, već bjesnomučno pokušavao pronaći neki zaobilazi put do pohvale. Marcia, kao i njene kolege znala prepoznati taj kompliment.
Napokon je stigla do velikih vrata na kojima je pisalo London Photos. To je bio odjel u velikoj novinarskoj tvrtki koji je osiguravao slike za sve članke. Marcia je otvorila vrata i iščekivala kišu uvreda i ljutito lice svoga šefa pred sobom, a umjesto toga je dobila suosjećajne poglede svojih kolega i zatvorena vrata Croydonova ureda. Ljudi su joj prilazili riječima: " Joj! Kako mi je žao! Moja sućut." ili pitanjem " Kako si se tako brzo vratila na posao?". Koračala je uredom žalosno se smiješkajući. Izgledala je kao da je čvrsta i da je ta smrt njene sestre samo jedna prekretnica u njenom životu, jedna žalosna prekretnica, a zapravo ona se svakim suosjećajnim pogledom upućenim njoj sve više i više rušila. Sve se više približavala uredu svoga šefa, ali joj se ured odjednom pred očima okrenuo i nestao. Osjetila je slabost i jednostavno je pala. Ubrzo je ponovno progledala i vidjela iznad sebe glave zabrinutih kolega i svog šefa. Dobila je još tjedan dana dopusta, da se malo odmori.
Izašla je iz zgrade nakon pola sata što su je kolege hladili i neprestano zapitkivali da li je dobro. Sjela je u auto i nesigurno krenula prema kući. Stigla je pred zgradu i ušla u nju. Svratila je do svoje prijateljice Dawn ispričala joj što se dogodilo i preuzela Hannibala koji je tamo bio na čuvanju.
Ušla je u stan, odložila torbicu i ključeve auta i stana na šanku, te odteturala do kauča na koji se samo stropoštala, zaspala je.
U međuvremenu Monica se pokušavala priviknuti na novu okolinu. Amaris je bila uz nju, sva nasmijana i vesela. Monica se nije mogla oteti dojmu da je crna ovca te škole. Svi su učenici nekako bili posebni iako jednoobrazno obučeni. Sve su cure bile lijepe, a dečki su imali neki poseban stav. Atmosfera je bila nekako zategnuta. Osjećalo se rivalstvo u zraku. Monici se činilo da se u ovoj školi vodi stalni rat tko je najljepši, najzgodniji, najbogatiji ili bilošto tako izvanjsko i materijalno. Činilo joj se da se ne cijene prave vrijednosti, da se ne cijeni rad i trud uložen u neki plemenitiji cilj osim izgleda. Pomalo je bila razočarana, ali im je svima odlučila dati priliku da je uvjere u suprotno.
Za to je vrijeme Charles uživao. Upoznao se s svima koji su bili u toj prostoriji i jednostavno su počeli stvarati glazbu. Njihova profesorica je bila mlada glazbenica Londonskog simfonijskog orkestra. Svirala je violu. Preferila je improvizaciju, a ne samo sviranje po notama poput robota. Charlesa se to veoma dojmilo. Način rada je bio takav da je ona odredila neku temu koju bi ona držala, a učenici koje bi izabrala trebali bi malo improvizirat i stvoriti od neke svima poznate skladbe nešto novo i zanimljivo. Nekad bi to zvučalo zaista lijepo i opuštajuće, ali puno češće se događalo da je to zvučalo grozno i jednostavno nemoguće za slušanje. Mya je bila zaljubljenica u glazbu i to velika, a ovakav način sviranja joj nije predstavljao nikakav problem. Jako je dobro svirala, laici bi rekli perfektno. U prvoj improvizaciji ona je bila izabrana od strane profesorice i još troje učenika koji su također bili vješti u takvom načinu sviranja. Charles ju je promatrao dok je svirala. Njene kretnje su bile tako odmjerene i smirene, a opet nekako poistovjećene sa relativno brzom skladbom koju su svirali. Izgledala je božanstveno, uz to je njeno lice krasio osmijeh koji se činio kao da je uvijek tu. Vidjelo se da je glazbi posvetila svaku sekundu svog života i svaku kap znoja. Očarala je Charlesa, a glazba koju su stvorili je bila predivna. Kada je Andrewu koji je sjedio do njega pohvalio stvorenu glazbu ovaj se samo nasmijao i rekao:
- Pa naravno da je predivna, pa njih četvero ti svake subote sviraju po raznim lokalima. Oni su ponos naše škole. Idu po svim mogućim natjecanjima i osvajaju sve moguće nagrade. Zar misliš da ih je slučajno izabrala sada, prvi put, kada ti slušaš! Pa profa se mora malo pohvaliti kako je od njih stvorila velike glazbenike. Iako su oni sami zaslužni za sve ovo. - kod ovog zadnjeg je namignuo pa nastavio. - Vidim da ti je oko zapelo za razrednog anđela, Myu Smith! Čuvaj se, Romeo!
- Ma nije istina....- ali je zastao kada je osjetio profesoričin pogled na sebi. Samo je utonuo u svoju stolicu i nastavio slušati. Kada su završili jedva se suzdržao da ne počne pljeskati.
- Charles Montgomery...hoćeš li nam pružiti tu čast i sjesti za klavir i odsvirati nešto. - rekla je profesorica Kent. Charles je ustao i krenuo prema klavir. Prvi je put osjećao tremu. Sjeo je i pogledao u crno-bijele tipke ispred sebe. Profesorica je zasvirala. Prepoznao je skladbu, ali nije mogao ništa odsvirati. Gledao je u klavir i vidio sve note, čitao ih je. Vidio je glazbu, ali orginalnu. Nije znao šta bi trebao učiniti s njom. U toj skladbi sve se činilo tako savršenim, a i u istom trenutku i tako nesavršenim. Nije vidio što se treba mijenjati, a opet je vidio toliko nepravilnosti. Ostao je zbunjen i ukočen. Nikad nije gledao na klasičnu glazbu na taj način. Profesorica ga nije korila već se samo blago nasmijala i rekla:
- Sasvim je normalno da ne znaš otkuda početi. Vjerovatno znaš ovu skladbu...- pogledala ga je čekajući neki njegov znak odobravanja, on je kimnuo i ona je nastavila. - ali ipak treba vremena i vježbe da osjetiš put kojim trebaš poći. Pomoći će ti ova slavna četvorka. - pokazala je prema Myi i njenim prijateljima.
