Charles je pogledao prema svojoj sestri kako bi vidio njenu reakciju. Reakcija je bila potpuno suprotna. Lice joj se ozarilo i činilo se da nema sretnije osobe na planetu od nje u tom trenutku. Charlesu je bilo drago, ali nije se mogao osjećati jednako. Previše je uspomena ponovno izvirilo na površinu samo s jednim pogledom na ploču i ime njihovog sada već bivšeg gradića. Nije se usudio ni pomisliti na kuću i erupciju sjećanja koja će ona pobuditi. Sada su već vidjeli prvu kuću malog gradića.Brat i sestra Montgomery točno su znali tko tu živi i kako kuća izgleda iznutra. Znali su sve o stanovnicima prve kuće pa tako i svih ostalih kuća tog gradića. Poznavali su dušu Burdona.
Ulazili su u ulilcu koja im je bila toliko poznata. Ulazili su u ulicu gdje se nalazila njihova kuća, ulicu u kojoj su proveli tolike sate igrajući se, ulicu kroz koju su toliko puta prošli. Kamion se zaustavio i Charles i Monica su izašli. Monica je iz svog ruksaka izvadila ogroman privjesak u obliku bijele zvijezde na kom je visio ključ njihove kuće. Duboko je udahnula, stavila ključ u ključanicu i okrenula ga. Brava je škljocala i vrata su se ubrzo otvorila. Pred njima se ukazao njima jako dobro poznat dnevni boravak. Osjerili su poznati miris lavande koji je ispunjavao kuću. Osjećali su se sretno i žalosno u istom trenutku. Bili su sretni što su ponovno kući, ali i žalosni zbog toga. U kući su bili samo oni, nije bilo njihovih roditelja. Ušli su. Monica je ostavila stvari na podu i otrčala van.
- - Monnie! – viknuo je Charles. – gdje ideš?
- Kod Sam! Ne znam kada ću se vratiti! Ići ćemo možda vani!! – vikala je Monica u trku.
- Oooo, ludo dijete! – Charles je zavrtio glavom i nasmijao se. Krenuo je prema svojoj sobi i svom sintisajzeru. Od kraja nastave razmišlja samo o improvizaciji i svemu što se dogodilo. Nije mogao shvatiti zašto se ne može opustiti i pokušati nešto novo. Bio je previše ograničen orginalnu skladbu. Napokon je sjeo za svoj sintisajzer i zasvirao. Svirao je skladbe koje je milijun puta prije toga odsvirao, ali svejedno su mu uvijek pružale novo zadovljstvo. Možda i isto, nije znao, ali je znao da je uživao u njima svaki put kada bi svirao. Svirao je dugo. Uživao je. Istinski je uživao. Nije se mogao odvojiti od sintisajzera. U glavi je imao osmišljenu melodiju, ali je nikako nije mogao odsvirati. To ga je 'ubijalo'. Mučio se i trudio, ali nikako nije uspijevao. Na kraju ga je to toliko iživciralo da je odlučio napraviti stanku i malko prestati svirati. Odlučio je da će izaći van, naći se sa starim društvom i malo se zezati i navečer će se vratiti i ponovno pokušati. Otišao je na donji kat i podigao slušalicu. Utipkao je broj telefona svog najboljeg prijatelja Josepha. On je mrzio svoje ime i inzistirao je da ga zovu Joe ili Joey ili bilo kako drugačije samo da nije Joseph. Mama mu je bila opsjednuta imenima koja zvuče učeno i veliko. U slušalici je tulilo i Charles je čekao da mu se prijatelj javi.
- Halo? – napokon je rekao umoran muški glas kojeg je Charles prepoznao kao Joeov.
- Halo! Charlie ovdje...........
- O pa kako si? – nestao je odjednom umor iz mladićeva glasa i pretvorio se u veselje. – Kako to da se javljaš?
- E pa ne znam ni sam.....mislim.....pa što će meni jedan Joseph u životu. – reče Charles glumeći uvrijeđenost. – Samo sam htio javiti da sam ponovno u gradu.....barem do sutra....pa predlažem da odemo negdje da se malo družimo.
- Naravno prijatelju! Ipak nismo se vidjeli od subote, a i u budućnosti se nećemo vidjeti baš puno. Možda. Osim naravno ako se ja ne odlučim na faks u Londonu ili se tvoja sada gospodska londonska guzica odluči vratiti kod nas seljaka u Burdon... – nasmije se Joe nakon svog kratkog monologa.
- Znaš da ja ne odlučujem o tome, uostalom moramo malo i popričat. Zar ne? Sada su neke stvari drugačije. Vidimo se u deset.
- Čovječe to je za samo deset minuta. Na starom mjestu?
- Uvijek! Vidimo se! – Chares je poklopio. Staro mjesto. To je u Charlesu budilo mnogo uspomena. Mnogo se stvari tamo dogodilo. To staro mjesto označavalo je napuštenu tvornicu zatvoreno još sedamdesetih zbog premalo posla i lošeg stanja u kojem je nalazila. Bio je to veliki prostor štoviše ogroman za deset hedonistički nastrojenih srednjoškolaca. Družili su se u jednoj sobi koja se prije koristila za odmor radnika. Tamo su se nalazila dva kauča, već ofucana, mali stolić i vješalica na zidu. Bilo je to savršeno mjesto za druženje, daleko od nepoželjih očiju, a opet blizu njihovih kuća. Neki su dečki iz društva se voljeli penjati po tvornici i riskirati puno, ali neki poput Charlesa su ostajali na čvrstom tlu i nadali se da njihovi prijatelji neće napraviti neku glupost. Charles nije odlazio u takve pothvate najviše zbog prstiju koje je morao paziti ako je želio nastaviti svirati klavir. Sada se Charles trgnuo iz razmišljanja, jer se sjetio da za samo pet minuta mora biti u tvornici. Nije znao da li će stići, ali postojala je mogućnost.
Izletio je iz kuće i uzeo svoju najdražu jaknu. Savršenu za to doba godine, početak proljeća. Još je bilo nekako hladno, ali opet toplije od zime. Krenuo je putem kojim je mnogo puta prije toga prošao. Stigao je nakon deset minuta i Joe ga je već čekao.
- Kasniš! To ti je tako kada postavljaš nemoguće rokove. – nasmijao se Joe. – rekao sam ostatku da dođu što prije mogu. Svi su oduševljeni što si ovdje.
- Super! Čekamo ih ovdje ili .....?
- Ne budi lud! Hladno je vani ukoliko nisi primjetio. Smrznuo sam se ovih pet minuta što sam te čekao. – rekao je Joe i krenuo u tvornicu. Joe je bio crnac, visok i dobro razvijen. Bio je mlada košarkaška nada 'Burdon High Schoola'. Uvijek je bio za akciju, a što se škole tiče nikom nije bilo jasno kako je prolazio. Matematika mu je najgore išla i tu je u pomoć priskakao Charles pomažući mu i dopuštajući mu da prepisuje na testovima. Joeu iako je košarka jako dobro išla nikad mu nije predstavljala sve na svijetu. Njega su oduvijek više zanimale cure, druženja i zezancija.
Ušli su u tu sobicu koju su nazivali 'SJEDIŠTE' ili 'STOŽER'. Skinuli su jakne i sjeli su na kauč. Pričali su. Charles je pričao o Londonu, novoj školi, novom stanu i naravno o Myi, a Joe je njemu pričao novosti o ljudima koje Charles poznaje i s kojima se prije preseljenja stalno družio. Uskoro je i ostatak društva banuo. Svi su se pozdravili sa Charlesom i na licima im se vidjelo oduševljenje. Družili su se. Opet je ista banda bila na okupu. Napokon, oko dva ujutro Charlesa je savladao umor. Pozdravio se s društvom i krenuo kući. Kada je stigao, Monica je već bila u krevetu i spavala. Otuširao se i uvukao u svoju sobu. Ubrzo je zaspao.
Post je objavljen 24.08.2006. u 13:09 sati.