12. poglavlje
Charles je pogledao prema svojoj sestri kako bi vidio njenu reakciju. Reakcija je bila potpuno suprotna. Lice joj se ozarilo i činilo se da nema sretnije osobe na planetu od nje u tom trenutku. Charlesu je bilo drago, ali nije se mogao osjećati jednako. Previše je uspomena ponovno izvirilo na površinu samo s jednim pogledom na ploču i ime njihovog sada već bivšeg gradića. Nije se usudio ni pomisliti na kuću i erupciju sjećanja koja će ona pobuditi. Sada su već vidjeli prvu kuću malog gradića.Brat i sestra Montgomery točno su znali tko tu živi i kako kuća izgleda iznutra. Znali su sve o stanovnicima prve kuće pa tako i svih ostalih kuća tog gradića. Poznavali su dušu Burdona.
Ulazili su u ulilcu koja im je bila toliko poznata. Ulazili su u ulicu gdje se nalazila njihova kuća, ulicu u kojoj su proveli tolike sate igrajući se, ulicu kroz koju su toliko puta prošli. Kamion se zaustavio i Charles i Monica su izašli. Monica je iz svog ruksaka izvadila ogroman privjesak u obliku bijele zvijezde na kom je visio ključ njihove kuće. Duboko je udahnula, stavila ključ u ključanicu i okrenula ga. Brava je škljocala i vrata su se ubrzo otvorila. Pred njima se ukazao njima jako dobro poznat dnevni boravak. Osjerili su poznati miris lavande koji je ispunjavao kuću. Osjećali su se sretno i žalosno u istom trenutku. Bili su sretni što su ponovno kući, ali i žalosni zbog toga. U kući su bili samo oni, nije bilo njihovih roditelja. Ušli su. Monica je ostavila stvari na podu i otrčala van.
- - Monnie! – viknuo je Charles. – gdje ideš?
- Kod Sam! Ne znam kada ću se vratiti! Ići ćemo možda vani!! – vikala je Monica u trku.
- Oooo, ludo dijete! – Charles je zavrtio glavom i nasmijao se. Krenuo je prema svojoj sobi i svom sintisajzeru. Od kraja nastave razmišlja samo o improvizaciji i svemu što se dogodilo. Nije mogao shvatiti zašto se ne može opustiti i pokušati nešto novo. Bio je previše ograničen orginalnu skladbu. Napokon je sjeo za svoj sintisajzer i zasvirao. Svirao je skladbe koje je milijun puta prije toga odsvirao, ali svejedno su mu uvijek pružale novo zadovljstvo. Možda i isto, nije znao, ali je znao da je uživao u njima svaki put kada bi svirao. Svirao je dugo. Uživao je. Istinski je uživao. Nije se mogao odvojiti od sintisajzera. U glavi je imao osmišljenu melodiju, ali je nikako nije mogao odsvirati. To ga je 'ubijalo'. Mučio se i trudio, ali nikako nije uspijevao. Na kraju ga je to toliko iživciralo da je odlučio napraviti stanku i malko prestati svirati. Odlučio je da će izaći van, naći se sa starim društvom i malo se zezati i navečer će se vratiti i ponovno pokušati. Otišao je na donji kat i podigao slušalicu. Utipkao je broj telefona svog najboljeg prijatelja Josepha. On je mrzio svoje ime i inzistirao je da ga zovu Joe ili Joey ili bilo kako drugačije samo da nije Joseph. Mama mu je bila opsjednuta imenima koja zvuče učeno i veliko. U slušalici je tulilo i Charles je čekao da mu se prijatelj javi.
- Halo? – napokon je rekao umoran muški glas kojeg je Charles prepoznao kao Joeov.
- Halo! Charlie ovdje...........
- O pa kako si? – nestao je odjednom umor iz mladićeva glasa i pretvorio se u veselje. – Kako to da se javljaš?
- E pa ne znam ni sam.....mislim.....pa što će meni jedan Joseph u životu. – reče Charles glumeći uvrijeđenost. – Samo sam htio javiti da sam ponovno u gradu.....barem do sutra....pa predlažem da odemo negdje da se malo družimo.
- Naravno prijatelju! Ipak nismo se vidjeli od subote, a i u budućnosti se nećemo vidjeti baš puno. Možda. Osim naravno ako se ja ne odlučim na faks u Londonu ili se tvoja sada gospodska londonska guzica odluči vratiti kod nas seljaka u Burdon... – nasmije se Joe nakon svog kratkog monologa.
- Znaš da ja ne odlučujem o tome, uostalom moramo malo i popričat. Zar ne? Sada su neke stvari drugačije. Vidimo se u deset.
- Čovječe to je za samo deset minuta. Na starom mjestu?
- Uvijek! Vidimo se! – Chares je poklopio. Staro mjesto. To je u Charlesu budilo mnogo uspomena. Mnogo se stvari tamo dogodilo. To staro mjesto označavalo je napuštenu tvornicu zatvoreno još sedamdesetih zbog premalo posla i lošeg stanja u kojem je nalazila. Bio je to veliki prostor štoviše ogroman za deset hedonistički nastrojenih srednjoškolaca. Družili su se u jednoj sobi koja se prije koristila za odmor radnika. Tamo su se nalazila dva kauča, već ofucana, mali stolić i vješalica na zidu. Bilo je to savršeno mjesto za druženje, daleko od nepoželjih očiju, a opet blizu njihovih kuća. Neki su dečki iz društva se voljeli penjati po tvornici i riskirati puno, ali neki poput Charlesa su ostajali na čvrstom tlu i nadali se da njihovi prijatelji neće napraviti neku glupost. Charles nije odlazio u takve pothvate najviše zbog prstiju koje je morao paziti ako je želio nastaviti svirati klavir. Sada se Charles trgnuo iz razmišljanja, jer se sjetio da za samo pet minuta mora biti u tvornici. Nije znao da li će stići, ali postojala je mogućnost.
Izletio je iz kuće i uzeo svoju najdražu jaknu. Savršenu za to doba godine, početak proljeća. Još je bilo nekako hladno, ali opet toplije od zime. Krenuo je putem kojim je mnogo puta prije toga prošao. Stigao je nakon deset minuta i Joe ga je već čekao.
- Kasniš! To ti je tako kada postavljaš nemoguće rokove. – nasmijao se Joe. – rekao sam ostatku da dođu što prije mogu. Svi su oduševljeni što si ovdje.
- Super! Čekamo ih ovdje ili .....?
- Ne budi lud! Hladno je vani ukoliko nisi primjetio. Smrznuo sam se ovih pet minuta što sam te čekao. – rekao je Joe i krenuo u tvornicu. Joe je bio crnac, visok i dobro razvijen. Bio je mlada košarkaška nada 'Burdon High Schoola'. Uvijek je bio za akciju, a što se škole tiče nikom nije bilo jasno kako je prolazio. Matematika mu je najgore išla i tu je u pomoć priskakao Charles pomažući mu i dopuštajući mu da prepisuje na testovima. Joeu iako je košarka jako dobro išla nikad mu nije predstavljala sve na svijetu. Njega su oduvijek više zanimale cure, druženja i zezancija.
Ušli su u tu sobicu koju su nazivali 'SJEDIŠTE' ili 'STOŽER'. Skinuli su jakne i sjeli su na kauč. Pričali su. Charles je pričao o Londonu, novoj školi, novom stanu i naravno o Myi, a Joe je njemu pričao novosti o ljudima koje Charles poznaje i s kojima se prije preseljenja stalno družio. Uskoro je i ostatak društva banuo. Svi su se pozdravili sa Charlesom i na licima im se vidjelo oduševljenje. Družili su se. Opet je ista banda bila na okupu. Napokon, oko dva ujutro Charlesa je savladao umor. Pozdravio se s društvom i krenuo kući. Kada je stigao, Monica je već bila u krevetu i spavala. Otuširao se i uvukao u svoju sobu. Ubrzo je zaspao.
24.08.2006. u 13:09 |
12 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
kolovoz, 2006 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Priča o 18-ogodišnjem mladiću Charlesu koji se privikava na život bez roditelja. Uz vlastitu borbu za preživljavanje, morao je bio potpora svojoj 14-ogodišnjoj sestri kojoj je u kratkom vremenu postao skrbnik!
Priča će se valjda zvati: "Kada proljeće odnese prah života" jer u proljeće se radnja odvija i njihovi su roditelji poginuli baš u to godišnje doba i odnosi se na još nešto, ali to ćete otkriti na kraju knjige, ako je ikada dovršim.
Brentside High School je stvarna škola u Londonu, baš kao što je i Baker Street stvarna ulica koja se nalazi u središtu Londona. Svi podaci što se tiče mjesta gdje izlaze i sl. što se odnosi na smještaj u Londonu je istinito.
Ljudi su izmišljeni, ali neke njihove karakteristike su možda odraz mojih stvarnih. I sve što se tiče podataka kao podataka je istinito i detaljno istraženo.
¤....¤LINKOVI¤....¤
Slijepi putnik- moj pravi blog
B-File - moja drua knjiga, ako vas zanima
Angie - jako dobro, treba se posjetiti
¤....LJUDI KOJI TAKOĐER PIŠU KNJIŽICE....¤
Beba priča priču
Beba&Ruby - zajedničke snage pletu odličnu knjigu
Summer - završeno
Bebach - završeno
Some books - više knjiga
Teenagerica - završeno
Mishka - njezina je knjiga završena, ali je najavljena nova
Mishkica - ovo je ta najavljena knjiga
Mishikica - njena treća knjiga
Lara
Ashely&Summer
Zvrka
Salior Moon
Lianne - Lee
Angelline 2
Dvije obične cure
Volim te beskrajno
Glavni likovi
Charles Montogomery - samozatajni 18-godišnjak. Visok je 185 cm, ima smeđu razbarušenu kosu i zelene oči. Smatra da postoje važnije stvari od novca i materijalizma zbog čega se strogo protivi odjeći s 'markom' i sl. Bavi se glazbom tj. svira klavir. I njegov sintisajzer sa kompjuterom pomoću kojeg brže zapisuje note je jedina stvar zbog koje mu nije bilo žao dati veću svotu novca.
Okorijeli je vegetarijanac i često se borio za prava životinja. Teško mu je bilo početi novi život nakon smrti roditelja, ali je u novoj školi uskoro stekao prijatelje pa mu je to bilo lakše prebroditi.
Što se glazbe tiče nije previše izbirljiv, ali ipak se najlakše opušta uz dobar rock, ali mu kasnije neke osobe pokažu uzbudljivu crtu i jedne druge vrste glazbe.
Monica Montgomery - slatka 14-godišnjakinja. Visoka je 177 cm, ima smeđu kosu i prodorne zelene oči. Voli zvijezde i odmalena sanja da jednom ode u svemir i ugleda Sunce sa neke manje daljine. Jedno se vrijeme bavila astrologijom, ali nikad je to nije ispunjavalo. Nekako više se baziralo na izmišljanju nego činjnicama.
Bila je strašno povezana sa svojom majkom i nakon smrti roditelja slomila se. U početku se ponašala da je sve u redu, ali nakon nekih stvari koje su joj se dogodile prepustila se.
Njen zaštitni znak je bijela zvijezda. U sobi je imala projektor pomoću kojeg je na stropu svoje sobe stvarala iluziju svemira. Dosta je povučena i s preseljenjem je to došlo još više do izražaja. Teško stječe prijatelje. Najveći prijatelj joj je postao pas njene tete Hannibal i jedan dečko William koji je nećak njene susjede Dawn.
Voli jako jazz kojim ju je tata još davno zarazio. Kada joj pogled nije uperen prema beskrajnom svemiru onda čita biografije svojih najdražih izvođača ili jednostavno proučava jazz.
Marcia Archer - mlada samostalna žena koja je iznenadno dobila skrbništvo nad svojim nećacima, djecom svoje sestre i njenog muža. Neudana je i smatra da i ne mora biti kako bi se osjećala sretnom. Jako puno radi i puno putuje. Nekoć je znala i svoju sestru voditi sa sobom, ali zadnjih par godina su se udaljile. Fotograf je po zanimanju, ali i kao dekorater interijera se odlično snalazi. Njen stan više liči na umjetničko djelo nego na stambeni prostor. Poznata je i time i puno zarađuje. Odlučila je stoga svojim nećacima sve priuštiti samo kako bi osjećali što bolje. Ima psa Hannibal, prema njenom najdražem filmskom liku, Hannibalu Lecteru, poznatom iz filma "Kad jaganci utihnu". Kada je nema kod kuće psa joj čuva njena susjeda Dawn. Jako voli svoje dvoje nećaka, ali ih rijetko viđa jer jako puno putuje. Oduvijek je bila pustolovnog duha i veliki avanturist bez prevelike volje za sjedenjem u školskim klupama.
Likovi koji se također pojavljuju...
Samantha (skraćeno Sam) Brown - Monicina najbolja prijateljica iz Burdona, u početku se svaki dan čula s Monicom, ali zbog preelikog telefonskog računa su prešle na dopisivanjem putem neta, i zvanjem jednom mjesečno
William Johnson - Dawnin nećak i uskoro Monicin najbolji prijatelj, uvijek radi neke neprilike, zbog čega jako brine svoju tetu
Amaris Morreno - Monicina nova prijateljica koju je stekla prvi dan u novoj školi, ima stariju sestru Daralis, jedna je od rijetkih osoba u svojoj školi koja nije opsjednuta izgledom i mišljenjem drugih
Ashely Smith - Amarisina, a uskoro i Monicina jako dobra prijateljica, pjeva u bendu, vesela je djvojka i uvijek vedra, nije zaljubljive prirode i nije ni sama sigurna što želi
Mya Smith - Ashelyina starija sestra, koja ide sa Charlesom u razred, veoma je pametna i staložena djevojka, ne može je se izbaciti iz takta, velika je ljubiteljica jazza
Andrew Crook - Charlesov novi i uskoro najbolji prijatelj, dijeli s Charlesov veliku strast za glazbu, svira saksofon, jako privlačan dečko i mnoge cure je oborio s nogu, ali je u potrazi za onom pravom
gosp. Croydon - Marcien čangrizavi šef, alergičan na kašnjenje i sklon postavljanju nemogućih rokova za predaju određenih članaka i fotografija, inače se ispod te krinke krije suosjećajan čovjek, brižan otac i divan muž
BRENTSIDE HIGH SCHOOL
gosp. Bushby - ravnatelj škole, poznaje sve učenike svoje škole i rado im izlazi u susret, osoba od povjerenja kojoj se čak i učenici često povjeravaju
gđica. Cotton - profesorica engleskog jezika, strastveno predaje, zahtjevna, ali spremna katkad progledati kroz prste, strast joj je Shakespeare
gosp. O'Neill - profesor umjetnosti, irskog porijetla, veoma star, čak se čini kao da je osobno poznavao ljude o kojima predaje (Michelangelo, Da Vinci, van Gogh i sl.)
gosp. York - profesor matematike, čovjek srednjih godina, matematika mu je vrlo uzbudljiva i očekuje od svakoga da ima takav pristup, vrlo strog i ocjene su ovijek niže od onoga što bi trebalo biti realno
gđa. Fletcher - profesorica geografije, muž joj radi u istoj školi i predaje informatiku, ona ne voli svoj posao i često se ne trudi, nije ju briga za znanje njenih učenika
gđica. Jones - profesorica plesa, dugo je bila u vrhu europskog plesa, ali se onda povukla i zaposlila u školi, podučava suvremenom plesu
gosp. Rowles - profesor francuskog, vrlo strog, ima štap kojim rado udara u stol kako bi dobio pozornost SVIH učenika
gđa. Coles - profesorica glazbe, uživa u glazbi i to najviše u klasičnoj, osim što podučava glazbi u školi i održava školski zbor, ona daje privatne satove violine
gosp. Densen - profesor glume, propali glumac koji je imao tek jednu veću ulogu u životu, vrlo ogorčen i neugodan
gđica. Tarr - profesorica znanosti, odabrala nastvničko zvanje jer smatra da je osnova za sve najvažnija, zahtjevna, ali jako dobra profesorica
Arhiva
1.poglavlje
2.poglavlje
3. poglavlje
4. poglavlje
5. poglavlje
6. poglavlje
7. poglavlje
8. poglavlje
9. poglavlje
10. poglavlje
11. poglavlje
12. poglavlje
13. poglavlje
14. poglavlje
15. poglavlje
16. poglavlje
17. poglavlje
18. poglavlje
19. poglavlje
20. poglavlje
21. poglavlje
22. poglavlje
23. poglavlje
