- Monnie? Imam jednu veselu vijest za tebe....bar mislim da je vesela. Monnie?
- U kupaonici sam. Sad ću doć! Čekaj! - čuo se prigušen Monicin glas, a zatim su se otvorila vrata i Monica je izašla. - Što je? Jesi li se smirio malo? Samo sam se bila zezala.
- Ma dobro sam. Priznajem da sam malo pretjerao, ali zaista znaš dignut tlak.
- Vidi se da se ne ispričavaš prečesto, jer isprika ti baš i nije neka. - gurne ga blago Monica. - Nego što si me trebao? Kakva vijest?
- Meni treba moj sintisajzer pa će nam teta osigurati prijevoz do Burdona. Tamo bi trebali spavat jedan dan i sutra se vratiti ovdje, u London. Ja sam pomislio da bih tebe mogao povesti. Vjerovatno želiš vidjeti svoje prijatelje, pošto ih sada vise nećeš sretati tako često. Ali ako ti ne želiš....
- Ne budi glup! Pa naravno da želim! Joooj! Jedva čekam javiti Sam da dolazim. Ne treba gubiti vrijeme, moram se odmah spremati, ali ipak prvo nazvati Sam. - Monica poskoči, poljubi brata i otrči dolje. Charles zavrti glavom i nasmije se, ode u svoju sobu. Uzeo je ruksak i spremio pidžamu i neseser. Presvukao se i smatrao se spremnim.
Monica je podigla slušalicu utipkavala broj 623-54..... Čulo se beep, beep. Sa svakim novim zvukom Monicino je uzbuđenje raslo! Napokon. Netko se javio.
- Halo? - rekao je umorni glas s druge strane.
- Dobar dan! Ovdje Monica, je li Sam kod kuće? - izgovorila je sve u jednom dahu, osjećajući kasnije kako ne može doći do zraka.
- Molim? - rekao je zbunjeni glas s druge strane.
- Ah, oprostite! Ovdje Monica, je li Sam kod kuće? - sporije je ponovila Monica.
- O, Monica pa to si ti. Kako si? Kako je u Londonu? - bila je to Samina majka Jenna.
- Dobro sam! London je zaista lijep grad. Kako ste vi?
- Dobro sam, malo sam umorna jer sam se tek vratila sa posla. Evo sad ću ti dati Sam. Već mi trga slušalicu iz ruku. - Monica je čula nekakvo šuškanje za koje je pretpostavljala da je zvuk Saminog nastrpljivog preuzimanja slušalice.
- Monnie!!! Pa kako si mi, mislim nije puno prošlo otkako smo se čuli, mislim jedan dan , ali svejedno. - Sam počela je ubrzano disati i počela se boriti lagano za zrak.
- Smiri se Sam!
- Jooj! Samo sam uzbuđena što te čujem. Bilo bi mi draže da te vidim, ali i čuti te je dobro.
- Baš zbog toga te i zovem.... - Monica je pričekala trenutak kako bi napetost porasla i kako bi njezine riječi bile snažnije. - dolazim u Burdon.
- Aaaaaa! - Sam je počela vrištati s druge strane. Monica je čula kako je roditelji pitaju što joj je i kako im ona objašnjava kako njena najbolje prijateljica dolazi u posjet. - Ne mogu vjerovat. Nisam te vidjela od subote, od.....znaš.
- Znam........od sprovoda. - žalosno ju je nadopunila Monica. - Ali sada trenutno ne želim o tome razmišljati. Doći ću još danas, ali nisam sigurna kada točno. Charlie to organizira pa onda znaš kako će to biti. Ali kada stignem u Burdon tvoja su vrata prva na koja ću pokucati.
- Ne moraš kucati! Popravili smo zvonce! - veselo reče Sam.
- Super! - reče Monica, ali se osjećala nekako čudno. Prvi put je nešto što se tiče njene najbolje prijateljice doznala naknadno. - Ja sad moram ići se spremit, ali pričat ćemo večeras. Ciao!
- Ciao! - uzvrati Samantha. Veza se prekinula. Monica je sjela i razmišljala. Nedostajao joj je Burdon i njen prijašnji život. Najviše od svega roditelji. Činilo joj se kao da više ne može biti tako bezbrižna kao prije. Nekako je izgubila taj dječiji osjećaj sigurnosti.
- Monica! - glas njenog brata trgnuo ju je iz razmišljanja. - Pa ti se nisi još ni počela spremati! Pa ne mogu vjerovati! Krećemo za pola sata kako bi u Burdonu bili prije mraka.
- Evo, evo! Brzo ću ja! - odgovori Monica i krene prema katu.
- Poznavajući tebe bit ćeš spremna pola sat prekasno, ali dobro! Potrudi se da se spremiš brzo s obzirom na svoje mogućnosti!
Charles je sjeo na kauč i upalio televiziju. Zadnji ju je put gledao u Burdonu ne tako davno. Upalio je na BBC čisto da vidi novosti. Ništa posebno, ponovni ratovi u Iraku, potresi, tisuće mrtvih, poplave, glad i siromaštvo. Uvijek nešto se loše odvija u ovom svijetu. Bar se tako čini! Zapitao se zašto se nikad ništa lijepo ne objavljuje na vijestim, ali prije nego što si je uspio odgovoriti Monica se počela spuštati i nešto mu pričati. Napravio je gestu da je preumoran da je sluša i ona je ušutjela. Stavila je slušalice na uši i pustila glazbu da je obuzme. Charles je čuo zvuk jazza iz slušalica svoje sestre. Odmah je prepoznao glas Elle Fitzgerald, Monniene najdraže jazz pjevačice. Charlesa nikad nije zanimao jazz ili soul ili bilošto što je njegova sestra slušala, ali uz nju je mnogo toga o tome naučio ili bio prisiljen naučiti. Monica je izašla iz stana. Zatim se javila Marcia:
- Djeco, gdje ćete? Prijevoznik će doći za 15tak minuta.
- Nema veze! Pričekat ćemo vani, Monnie je strašno nestrpljiva! - lagano se nasmiješio Charles i izašao. Monica ga je već čekala pred otvorenim vratima lifta. Charles ju je pogledao. Tek je tada shvatio da njegova mala sestrica postaje djevojka i to jedna vrlo privlačna djevojka. Činilo mu se kao da je izgubio jedan dio njenog odrastanja. Sada je pred njime stajala jedna gotovo formirana djevojka koja je znala što želi i što misli. Sada mu je postajala prijateljica ne više mala naporna sestrica na koju je uvijek morao paziti.
- Ideš li Charlie?! - nestrpljivo je zapitala Monica.
- Idem, idem! Nije kao da ćemo zakasniti! - zavrtio je glavom i ušao u lift.
Vožnja liftom je prošla u tišini, pretežno zato što je Monica slušala mp3 i pomalo se durila zbog bratovog ušutkavanja pogledom par minuta prije. Napokon su se spustili. Izašli su na ulicu koja je bial okupana suncem što je bilo čudno s obzirom na godišnje doba i glasa na kakvom je bilo vrijeme u Engleskoj. Sjeli su na ulaz u zgradu i čekali svoj prijevoz do njihovog pravog doma. Opet će se morati suočiti sa stvarnošću. Ovako kada su u Londonu, četiri sata udaljeni od Burdona, sve im se čini tako daleko i nestvarno. Sjedili su na suncu i nakon petnaestak minuta čekanja pojavio se veliki kamion. Na njemu je žarkim, crvenim slovima pisalo "Bergerdom, moving agency"! Kamion se zaustavio i vrata su se otvorila.
- Charles i Monica Montgomery? - upitala je muška glava koja je izronila iz kabine kamiona.
- Da. - odgovoriše Charles i Monica u isto vrijeme.
- Oh, onda dobro! Već sam se uplašio da sam pogriješio ulicu. Upadajte! - nasmijao se nepoznati čovjek. Charles je prvi ušao,a za njim je ušla i Monica.
- Ja sam Artie! - rekao je čovjek i pružio ruku Charlesu.
- Ja sam Charlie, ali to već znate! - čovjek se nasmijao i krenuo. Neko su se vrijeme vozili u tišini, ali je Charles započeo razgovor sa Artiem. Puno je toga doznao od njega. Artie je bio pametan čovjek koji je kao student prekinuo školovanje jer mu se otac razbolio i trebao je cijelodnevnu njegu, a uz to i skupe lijekove pa se nije mogla plaćati i školarina. Artie je morao paziti na oca, ali i na mlađeg brata koji je tada još uvijek bio osnovna škola. Nakon očeve smrti nije nastavio školovanje jer se morao zaposliti kako bi uzdržavati brata i plaćati mu školu. Charles je uživao u razgovoru s Artiem da mu se putovanje od četiri sata činilo puno kraće, ali je u jednom trenutku vidio mali drveni natpis uz cestu " Dobrodošli u Burdon!". Srce mu se stisnulo....
Post je objavljen 19.08.2006. u 21:37 sati.