U neko doba se Marcia trgnula iz sna i pogledala na svoj swatch sat. Bilo je 15:10! Morala se malo osvježit i otići po svoje nećake koji će je u 15:30 čekati ispred škole. Nakon deset minuta izletjela je iz kupaonice, zgrabila ključeve i svog ljubimca te otrčala iz stana. Jurila je kroz poznate ulice Londona i uskoro stigla do njihove škole upravo u trenutku kada su izlazili . Monica je bila dobro raspoložena, ali je uz Charlesa koji je isijavao pozitivnu energiju čak opasnu po život, izgledala nekako mrzovoljno. No Monicino lice je poprimilo jedan tako veseli sjaj kada je ugledala veselu, čupavu Hannibalovu glavu kako viri iz auta. Sjeli su u auto. Charles je veselo prepričavao događaje i njegove doživljaje teti, dok je Monica odsutno gledala kroz prozor češkajući Hannibalovu glavu koja se ugodno smjestila u njezinom krilu.
Stigli su kući i Charles i Monica su predali teti popis stvari koje su im potrebne, uglavnom knjige i Monnieina uniforma. Marcia je popise odložila na stol i Hannibalu sipala vode u zdjelicu. Ponovno joj se zavrtilo pa je sjela. Odlučila je što prije posjetiti liječnika.
Monica je sjela na improvizirani krevet u svojoj novoj sobi i pogledala u neraspakirane stvari na podu. Ubrzo se na vratima pojavio Charles.
- I..kako je prošao prvi dan? - upitao ju je.
- Valjda dobro! - odovori mu ona.
- Pa kako valjda! Kako ti se čine ljudi koje si upoznala, škola kao zgrada, profesori...bilošto....bilokakav dojam.... - navaljivao je Charles.
- Bilo je dobro! Ok? Samo dobro.
- Ne sviđa ti se baš, ha?
- Lijepo je, Charlie, zaista je, ali....to nije Burdon. Teško mi je pomislit da....- i zaplače. Charles je njezno zagrli i sam pusti suzu iako si je obećao da više neće plakati.
- Sve će biti u redu, vidjet ćeš. - govorio je, ali ni sam nije bio siguran u svoje riječi. - Sada se smiri i reci mi zašto je bilo samo dobro, a ne odlično.
- Pa...ovako! Svi su nekako pretjerano simpatični. Čim sam ušla u razred preplavili su me ljudi, svi su mi se predstavljali i ponašali se kao da im je stalo ko sam ja....
- Pa nije li to dobro? - prekine je Charles.
- Da li ti mene uopće slušaš. Ponašali su se KAO da im je stalo. Nikako se nisam mogla oteti dojmu da sve to rade kako bi mene kao nekog novog pridobili na svojoj strani, znaš onu....od viška glava ne boli. Recimo da mi se u cijelom mom razredu pet učenika čini normalnima. Ako i toliko. Onda.....sve se vrti oko natjecanja. Kvragu! Svi pokušavaju biti najbolji, a ne ono što jesu. Bolesno. Charles da li ti mene uopće slušaš? – upita odjednom Monica.
- Ma slušam…- odsutno reče Charles.
- Ponovi što sam zadnje rekla…..
- Dobro, dobro uhvatila si me. Nisam baš najpažljivije slušao.
- Nisi uopće slušao, da skratimo! – nasmije se i zavrti glavom. – Ali osjećam da se tebe nešto ili NETKO posebno dojmilo. Ha?
- Ma sve je bilo O.K.
- Ma naravno, slučajno si onako sjajio kada si izašao iz škole. Sasvim slučajno. Veselio si se povratku kući. Nekoga si upoznao……..i sviđa ti se…….zar ne? – pogledala ga je pogledom “ja znam sve”.
- Tebi se baš neke svari ne mogu sakriti?
- Ne ako si ti u pitanju! Pa poznajem te 14 godina i možda sam te dvaput vidjela tako veselog, a s obzirom na situaciju mora biti nešto veliko. Cura je sigurno predivna….. – održala je svoj kratki monolog Monica pa prepusti Charlesu govorništvo.
- Pa……zove se Mya Smith, svira klavir i najljepša je cura koju sam ikad vidio. – počeo je, ali ga je Monica nemilosrdno prekinula.
- Molim te! To kažeš za svaku drugu curu!
- Nije istina! I bez prekidanja molim te, mislim ako želiš čuti priču do kraja. I ona zaista je djevojka koja bi očarala mnoge. Ima dugu svijetlo – smeđu kosu i velike plave oči. Drži se graciozno i ima predivan, ali zaista predivan osmjeh.
- Vjerujem…- sarkastičnim glasom se ubaci Monica.
- Monnie! Zelis li čuti ili ne?
- Dobro, dobro! Sorry! Samo nastavi, ne obaziri se na mene pubertetliju ti ozbiljni mladi gospodine. – I počne se smijat.
- To je to! Nema više nastavka, kad ne želiš slušat nego se smiješ.
- Ja bar znam što si rekao ti ne znaš ni o čem sam ja prije govorila, jer su te obuzela maštanja o njoj, misterioznoj djevojci predivnog osmjeha. – zadnje je rekla onako teatralnim glasom. I počela se smijati.
- Ne mogu vjerovati koliko si ti dijete! – puhne i ode iz sobe.
- Pa ja i jesam dijete! – smijala se.
- Charles je legao na krevet I razmišljao o svom prvom danu. Sutradan je bio nekakav praznik, ali ni on sam nije bio siguran kakav. Trebao mu je njegov klavir, želio je svirati. Ustao se i krenuo prema dnevnom boravku. Jedva se prisilio da prođe pokraj otvorenih vrata Monicine sobe.
- Charlie! – začuo je glas svoje sestre.
- Da….. - odazvao se iako se dvoumio na trenutak.
- Kako se zove onaj dečko koji te vodio u učionicu?
- A to tebe zanima! Pa sada mi je jasno! Zove se Andrew. Još nešto?
- Možda poslije! Hvala!
Charles se spuštao stepenicama i pogledom tražio tetu. Vidio je jedino Hannibala kako spava na kauču. Spustio se i ugledao je kako prebire po fotografijama u svom studiju.
- Teto? – zazove je Charles.
- Oh, Charlie! Mogu li ti kako pomoći?
- Pa recimo! Kada bi mogli otići do Burdona, da uzmemo svoje stvari? Treba mi sintisajzer.
- Pa….ne znam! Nazvat ću onog prijevoznika za seobu pa ti i Monnie mozete otići s njim do Burdona i pokazat mu što želite da se preseli ovdje. Ja zaista imam puno posla. Da li slažeš sa tim? – sve je to govorila prebirući po svojim fotografijama iz fascikle AFRIKA.
- Može, ali se moram dogovoriti sa Monnie! Svejedno ga ti nazovi.
Charles je krenuo prema katu, a Marcia je otisla do šanka na kojem je ostavila torbu. Otvorila ju je i tražila vizitku tog prijevoznika.
Post je objavljen 17.08.2006. u 22:16 sati.