Znate onaj osjećaj koji dođe odjedanput, niotkuda, kada shvatite da netko novi zaokuplja vašu pažnju iako ste mislili da to neće biti moguće još duži period vrimena?
Znam ja. :D
...Gledam te dok hodaš, djevojčica si noći.
S usnama od svile, bedrima od zlata..
Momačka je pjesma pod prozorom tvojim, kome ćeš večeras odškrinuti vrata?
...Kad se sjetim boja i mirisa ljeta, moje vrele sobe u julsko predvečer...
Da mi je znati kuda odoše ... Dani odoše...
Šta da kažen.
Sritna sam(bila).
Jutros kroz prozor odškrinut tiho se pjesma provukla...
Taj lopov stari nađe put i vrijeme kad da doskita...
Pitate se kako
?
Kod mene je to očito lako i jednostavno.
***
Rijetko mi se dogodi da mi se neko svidi na prvu u svakom pogledu.
Ako mi se i svidi, ne mora značiti da mi je napet. Ako mi je i napet, ne mora značiti da bi ga ikad poželila kraj sebe.
Stvarno, kod mene se to rijetko dogodi na prvu da mi se neko svidi ono baš od-do.
Ali,to rijetko, ipak se dogodilo ovaj put.
I taj tren i zauvjek, samo ti, ti si mi u mislima....
Kad dijeliš s nekim slične misli, i sve ti se čini kao da ste rođeni pod istom zvijezdom.
Obožavate iste stvari. Kofrčite se na Crvenu Jabuku.
Dijelite ista mišljenja o svemu.
Krade ti riči iz usta.
Kaže stihove koji te taknu baš tamo, u srce, kao šta bi to rijetko ko znao.
Obožavate se međusobno, mada se ni ne poznajete osobno.
A, onda ga vidiš.
S leđa prepoznaš. Poludiš od želje da što prije dođeš do njega i da se okrene.
A kad se okrene, zaljubiš se odmah, isti tren. U njegove oči.
Pratiš njegove pokrete preko oka, dok šetate prema kafiću.
Fascinira te njegova pojava.
Ustrtariš se od same činjenice da ćete za koji tren morati siditi jedno kraj drugoga i morat ćeš ga gledati u oči...
Ma nije to toliki problem, koliko onaj kad shvatiš da će se on potrudit tu istu večer da te totalno obori s nogu.
Bojiš se.
A, onda te on tako lako i elegantno poljubi.
Ljubite se cilu večer, spavate skupa.
Volite se.
I tako sve sljedećih predivnih deset dana.
I onda...
Paf.
Gotovo, jednom riječju.
Ali...sama sam kriva. Nisam smila zagrist *jabuku*.
I kad nisi tu kraj mene, da znaš da me boliš...
Zašto?
Previše je stvari između vas i jednostavno nema smisla gurati dalje nešto šta nema ni smisla ni budućnosti.
Bila sam mu spremna sve dati, kao i on meni.
I ja se sad samo pitam...
Šta je dovoljno za tu prokletu ljubav?
Nisam tužna, što me i najviše od svega čudi.
Ni sama neznam šta mi je.
Ali nešto definitivno je.
Imam za trista godina mrtvog mraka u sebi...
Sreća do mojih dlanova uredno ne dolazi.
A, vrijeme nezgodno skroz.
I ljudi ljigavi.
Bojim se da ne postoji voz koji smo čekali,
moja ljubavi...
Baš se osjećan isprazno.
Definitivno mi triba inspiracije za život...
:'(
...Jabuko... Bila si predivna...
00:23 ,
Komentiraj { 4 }
Print