|
|
| < | listopad, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Za one minute kada želim svoje misli pretočiti u riječi, i da one negdje ostanu zabilježene,za sjećanje :)
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Odmalena sam se vidjela u kreativnim stvarima, crtanju, modeliranjem i slaganjem raznih prizora.
Danas se najviše pronalazim u pisanju, makar i crtanje dalje volim.
Imam neke završene radove ali još nisu izdani, nadam se da to bude uskoro.
22 su mi godine, imam svoje stavove i ne dozvoljavam nikome da mi ih pokuša srušiti, ne pijem( nikad se nisam napila!), ne pušim( nikad nisam!) i naravno ne drogiram se, ne volim ostajati do dugo u noć vani.
Kad se sve to zbroji, ne znam u koji postotak populacije spadam, ali važno mi je da sam svoja i da živim po svojim načelima...e da, zaboravila sam napomenuti ne slušam narodnjake!!
A volim životinje, imam tri najslađa kunića na svijetu :), prirodu također,jednom želim obići svijet, obožavam čokoladu
Cijenim pozivitne, vesele lude sa svojim stavovima
Zanimljiva vjenčanica :)
-Mislim da bi bilo luudo pojaviti se u ovako nečemu na svom vjenčanju ( tko zna, možda tako i bude)
Muca
Mrvac
njihove bebe Izi i Elly
Ispričavam se što me dugo nije bilo, nadam se da nećete zamjeriti.
Otvaram raspravu na sljedeću temu:
Ima li itko od vas neku poštapalicu, riječ ili dvije koje prečesto koristi u
svom govoru ili zna li ikog takvog?
Ideja mi nije tek tako pala na um, ima to svoju priču sa današnjim datumom.
Došla ja na faks sa velikim entuzijaznom i željom da progutam svo znanje ovoga svijeta pa da se kasnije mogu njime razbacivati i ostavljati ljude zatečenima. Malo klafranja prije samog predavanja, a moja neutaživa želja za znanjem sve više bukti.
Ulazimo mi tako svi redom, ko mali pačići prvačići, posjedamo u klupe i s nestrpljenjem očekujemo da prvi slide krene.
Došo naš profesor i započne priču. Dok je govorio nešto me stalno probadalo u uhu, dok nisam pronašla izvor tome što me mučilo.
Naime profesor je nakon svakih nekoliko riječi ponavljao ZNAČI.
I tako se to ponavljalo i ponavljalo. Nakon nekih pola sata počela sam brojati koliko je puta spomenuo tu riječ. Do kraja predavanja, svi su mu se smijali (premda od to nije skužio) a ja sam nabrojala preko 400 puta tu famoznu riječ ZNAČI. I naravno da se uopće nisam mogla koncentrirati na ono što govori kad sam se stalno pribojavala te strašne riječi ZNAČI, tako dosadno da mi je malo falilo da se ustanem i lijepo ga zamolim ako je moguće da smanji korištenje te riječi.
Ne znam kako ću se moći koncentrirati na nekom od sljedećih predavanja. Za to će trebati jako puno koncentracije.
Nekad davno i sama sam imala riječ koja se učestalo pojavljivala u mom riječniku, a kad su me ljudi na to upozorili, ja sam se trudila to što više izbjegavati. Nisam imala pojma da to toliko iznova spominjem. I sada jako rijetko koristim tu riječ.
Zato mislim da bi svakome kome uočimo da ima tako neku omiljenu riječ a da ona izluđuje onog tko ga sluša trebali reći, jer najčešće ta osoba nije ni svjesna te riječi koju izgovara.
Šta vi mislite?
Pitajte nekog tko vas dobro poznaje i tko često boravi u vašem društvu prepoznaje li i kod vas neku poštapalicu!
Sigurno će biti ponekog iznenađenja!
Pozdrav
Jesam li vam ikada rekla koliko volim životinje, a naročito zecove?
Nisam?!
Pa sram me bilo...
Doma ih imam tri, mama Muca ( koja se najprije zvala Mucko, ali je preimenovana kada sam shvatila da imam curicu 
) i njene dvije bebe imenima Izi i Ely. Kada ih netko vidi zajedno, nikada ih ne bi povezao kao obitelj, jer je Muca siva, sa bijelom njuškicom i šapicom, dok su bebe obje bijele ( to su nasljedile od tate ). Ta moja mala čudovišta izvor su smijeha i veselja, jer samo promatrajući ih kako skaču, jure po sobi i međusobno si daju puse, ne može čovjeka ostaviti ravnodušnim. Dok su bebe još bile male ( nemojte se čuditi što ih još uvijek zovem bebama, a već su ko mama velike, ali one će za mene uvijek biti bebe 
),vodila sam ih u košarici po gradu i to za vrijeme Uskrsa. Možete li uopće zamisliti koje su one bile atrakcija?
Nije bilo osobe koja se ne bi okrenula i osmjehnula. Da, da... Takav učinak one uvijek imaju na mene. Stalno iznova im se divim i veselim. Ely se više da maziti i davati puse, dok Izi uglavnom stoji sa stane i klima glavom lijevo desno, kao da je pijana. Jedno su se vrijeme malo tukle i morala sam ih odvojiti pa je svaka bila u svom kavezu, ali sada se opet vole i tako su slatke kad obje navale na zrnje koje im usipam u zdjelicu. Često ih uslikam fotićem da sada imam već poveću zbirku njihovih slikica.
Ali ne smijem zaboraviti Mucu, koja je bila moja prva zečica, i koja mi je posebno draga. On nje sam zadobila stotine manjih i večih ozljeda, jer kada se njoj ne druži bolje se ne naći na njenom putu. Opaka je tada! No svejedno volim to maloslatko sivo čudovište. Ona je više kao pesek. Redovito me grebe šapicama dok večeram ne bih li joj proslijedila komadić kruha ili nešto slatko, kada se želi mziti skoči mi na krevet i kopa po posteljini dok ne obratim zažnju na nju. Divna je, i svakog koga prihvati mora je voljeti, jer imam tako posebnu svojevoljnu osobnost.
Baš sam vas ugnjavila. Zato sam se potrudila, a trebalo mi je dosta vremena da to složim, i napravila malu pričicu. Tu ima i slikica njihovog tate Mrvca, i mog psa Nere ( koji oboje žive sa sestrom i mojim rodietljima) te zečića Čupka moje drage prijateljice. Nadam se da će vam se svidjeti i da ćete se bar malo nasmijati.
P.S. Stavila bih i muziku u pozadinu ali ne znam još kako!
Pusa svima 
Priča malenog Čupka!!
Unatoč tome što sam sinoć kihala i suzila kao luda, potrošila brdo maramica i izgledala kao da nisam deset noći spavala, danas sam cijelo prijepodne provela vani. Naime svi simptomi prehlade ili lako moguće alergije su se povukli, pa sam odlučila proboraviti malo u prirodi.
Išli smo ( pri tome mislim na mamu, moje dvije male sestre i njihovu prijateljicu, i naravno mene) u berbu kestenja na Sljeme. Najprije lagano koračali već utabanim stazama sa tek ponekom lokvom vode od kiše prije nekoliko dana, a onda sam ja odlučila uspeti se na padinu, uvjerena kako nećemo pronaći dobar ulaz. Sama sebi sam se iznenadila kako sam se spretno uspela, pridržavajući se za korijenje dok nisam stigla do mjesta gdje se uspon smanjivao, ali sam ugledala novi problem. Gusto načičkane borove, oštrih iglica, i ono drveće već sasušenih grana ali jednako neugodnih za prolaženje. Ostatak ekipe uspeo se malo dalje od mene pa su me dozivali, a ja sam se probijala prateći njihove glasove. Jedva sam živa izašla iz te pikave blokade, a kosu su mi krasile grančice i suho lišće i ponešto paučine što se našlo na putu. Tada je započela potraga za kestenima. Do nekih je bilo lako doći, gotovo da si nagazio na njih, dok je druge trebalo iščupati iz njihovih dobro zaštićenih kućica. Još sada osjećam bol u prstima od njihova napada.
No uglavnom skupili smo podosta toga, nismo još izvagali da budemo sigurni ali natrpane torbe na leđima rekle su nam dovoljno.
Čak smo se odmorili na jednom panju prekrivenim mahovinom, a ja sam razmišljala kako bi bilo lijepo ostati ovdje i pisati.
Mir i tišina, prekrasan svježi zrak, i toplo sunce čija se svjetlost probija niz krošnje, tek povremeno šuštanje lišća i glas pokojeg sakupljača... divno... mašta bi me natjerala da provedem sate pišući, zastavši samo kako bi upila tu ljepotu koja me okružuje i koja bi me potakla na pisanje još nekoliko stranica.
Sad se idem baciti na klopanje 
, šetnja me potpuno iscrpila i treba napiniti baterije, a vama koji čitate savjetujem da se pokrenete, izađite malo van, provedite par sati u prirodi. Osjećat ćete se preporođeno, bit ćete spremni na svaki novi životni zadatak 
Ja volim pisati, jako to volim… nekada nemam inspiraciju, nekada imam želju nekako se izraziti, reći svoje osjećaje, što me smeta ili usrećuje, ali dok razmišljam kako to napisati prođe me volja, prođe taj osjećaj. Neko vrijeme sam vodila dnevnik, zapravo svako malo ga ponovno započinjem, ali nisam redovita, pa mi ljudi kažu, pa ne moraš pisati svakodnevno, pišeš kada imaš nešto za reći, nešto za zabilježiti.
Ja imam često tu želju, ali nekako premalo vremena ( tako to bar mislim) pa kad mi se i odlučila napisati nešto u dnevnik, oslanjala bi se na mnoštvo stvari koje su se dogodilo u međuvremenu a dovele do sadašnjeg raspoloženja, i onda bi napisala po dvije stranice na kompu. I onda bi prošlo nekoliko mjeseci kada bi se opet odlučila nešto napisati, pa bi se opet morala osvrtati na prošle događaje, i onda, kada se skupi previše toga što bi željela odjednom zapisati, ne napišem ništa. Poanta ovog je činjenica da ne mogu redovito pisati.
Zato sam DANAS odlučila da ću svakodnevno nešto napisati. Stranicu-dvije onoga što mi se mota po glavi.
Neće baš sve biti objavljeno u blogu jer, tko bi to sve čitao!!
Mislim da bih vam već toliko išla na živce da me više uopće ne bi čitali, ali jednostavno moram pisati. Ostati u formi!
Naime, ja se zaista želim baviti pisanjem jednog dana, zato si ne mogu dozvoliti lijenost i uspavanost. Kako sportaš mora vježbati svaki dan ako želi biti vrhunski sportaš, tako i ja moram pisati ako želim biti uspješna spisateljica, a želim . Zato od sada pa nadalje, ma kako umorna bila, ili imala premalo vremena a previše obaveza, odvojiti ću barem sat vremena SVAKOG DANA da malo udaram prstićima po tipkama… znam da sigurno neću uvijek biti jednako raspoloženja pa će se to itekako odraziti na ono što pišem, i da neće svaki tekst biti bestseller, ali PISATI moram. Kako se ono kaže, VJEŽBOM DO SAVRŠENSTVA!!
Volim pisati pa za to moram uložiti vrijeme i onda kada mi se ne da 
! To je moja ODLUKA!! Nadam se da ću dobiti podršku od onih čije mi je mišljenje najvažnije, jer ja bih i njih podržala u ostvarenju njihova cilja.
