Još uvjek se traži mlađahna Pekinezerica...


Dakle kad čujete da netko poklanja mladu curu
Pekinške pasmine, sjetite se mene...
Kod mene sve uobičajeno.Jutrom se rano budim,


i veseo i vedar odlazim na posao.
Žuži mi više nema, i život je odjednom mnogo
jednostavniji. Kurčubić doduše izgleda kao da
mu je pura kruh ukrala, ali proći će ga.
Ner brinem ja za njega, znam da je to samo dio
folklora, dio njegove predstave, jer sam vidio
kako ispod oka škica malu u restoranu...


A mala je vražičak, vesela i cvrkutava od rana jutra...
Dečki iz birca su čujem ozbiljno zabrinuti za mene.
Kažu, Franc već dugo ne ide na ribičiju, da nije bolestan??
Ili da nije počel solirati, i sam poskrivečki odlaziti???


Kaj got. Nisam. Jednostavno previše obaveza si zadam,
i ne stignem na sve strane. A Nedjeljom volim biti doma
sa svojima. I tako prolaze dani...
Drago mi je kaj čujem da se bude na sve strane
zabranilo pušiti. Nisam grintavac, ni sitničar, jer dobro
razumijem zadrte pušače jer sam i sam 30 godina
derao 2-3 kutije dnevno, ali volio bih da me barem netko
posluša i da odluči prestati pušiti...


Ljudi moji hrana ima drugačiji okus, svijet ima drugačiji miris,
stan je puno svježiji, i duže ostaje čist...ma dajte prestanite
pušiti, radi sebe, ako već ne radi drugih...
Dolazi vrijeme kada ćemo imati pune stolove, vrijeme
darivanja...darujte si za početak Nove Godine
slobodu, bez ovisnosti pušenja....

Dragi moji blogovci, neka vam bude BISTRO...