::ribafish - čovjek krnje jetre::

srijeda, 28.10.2015.

Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu: No. 51 – MS Grill

MS Grill
Draškovićeva 57



Cijena: Ćevapi 30 kn, kajmak 10, Tangerina 15 (bio sam prije na pivkanu, soriiii)
Ćevapi oblik: Mogli bi biti veći
Ćevapi okus: Ishlapio do Branimirove
Luk količina, okus: Presitno narezan, malo, ukusan i svjež
Lepinja: Gnjecava, neotporna, kao HSLS na izborima

Jednom sam stopirao s Raba u Zagreb. Po odvratnoj kiši je stala Stojka, a unutra poznanici iz birtije – „Učo, hoćeš s nama, ali imamo ti dva problema...“

A: ne staje ti svatko od točke a do točke b u desetoj minuti stopiranja
B: nema toga što Ribafish ne može pregrmiti da nakon dva mjeseca šljake u otočnoj školi ne bi što prije stigo doć pit sa škvadrom.

Uđem i pitam, kakvi crni problemi, a lik će: „Mi ti svi pušimo ko Turci, a i imamo ti samo jednu kazetu Mitra Mirića koja se ne da ugasiti ni zaustaviti.“ Pih, pali pilu, Zagreb nas čeka!

Negdje kod Karlovca sam zamolio Harija da stane, i onda sam polako došao do kuće jednostavnijim putem – koji mi nije spržio moždinu. Svaka čast ljudima koji uživaju u narodnjacima, ja to nemrem. Uglavnom, kad sam sinoć sjeo na uredno mjesto odmah do osvjetljenog Branimir centra i gladan naručio veliku porciju, krenula je ta pjesma, bluz me vratio negdje na Grmeč i čuvanje stada, a ćevapi izgubili svaki okus. Riješen da pobjegnem zauvijek, pojeo sam ih relativno brzo i pokušao ipak dat suvisli zaključak.



Ćevapi nisu neukusni, ali su bezlični. Prozračni su i sočno masni. Kajmak je skup ali pošten, i porcijom i okusom, dovoljno slan i kremast. Lepinja je užas. Bliže reinkarniranoj palačinki bez jaja nego pecivu, kruhu, samo da pruža ikakav otpor. Gnjecava i tužna, najlošiji dio obroka. U centru su grada, rade do kasno, sve je fino i pristojno, ali Mitar crni Mirić... Neće se ponoviti.

Ocjena: 4,5

Ako vam se čitaju starije recenzije: Test ćevapa 48-50

Oznake: ćevap, somun, Ribafish, foodporn

ponedjeljak, 26.10.2015.

Bris uretre, zbogom svijete – kako okrenuti novi list

Danas se ljudi varaju i šaraju. Postoji deset posto sretnih veza velikih ljudi koji ne trebaju ništa sa strane i stvarno vole jedni druge. Postoje veze koje se pune sitnim prijevarama, većina to radi iza leđa, a druga strana trpi kao i političare u ovoj državi – dok ne pukne. Ljudi stalno varaju jer su im mediji i elektronika pružili mogućnost da svojim fotkama sisa i penisa pozovu na dejt i ljude koje u životu ne bi zvali na isti da su ih pogledali u oči ili prozborili s njima makar jednu rečenicu. Nekad su te starci oženili za malu od mesara s 16 godina, ona nije smjela pisnuti, svijet je bio mračan, ulickali biste se za misu, ljutili na sudbu što niste s malom od mlinara, i krepali sa 40, osim ako vas nije poslalo u rat... Danas imamo slobodu izbora i barimo, škicamo, upucavamo se s namjerom da nađemo savršen seks i isto takvog partnera, dok neki jednostavno skupljaju skalpove...

Ja sam Ribafish i jako volim seks. Toliko ga volim da često ispadnem glup jer sam preškrt da ga plaćam, pa uvijek prođem skuplje. Nemam mozak alfa mužjaka koji će ženi koja nije zgodna reći da je prelijepa, niti nekoj dami limitiranih vijuga priznati kako je divno dugo razgovarati s njom. Loše lažem, ne želim špijunku, svađalicu niti posesivku, samo normalnu seksualku koja će se veseliti životu i od svakog dana napraviti tulum, pjevati pod tušem, otvoriti prozor u autu, smijati se, inicirati seks, zagrliti kad je teško... Pa u toj potrazi profulam, kao i one, i dogodi se da ostanem sam i nikakav. I površan, i opet sklon podgrijavanju tih nekih bivših veza, svjestan da ću iste sekunde nakon što zalegnem dahćući nakon sat vremena gombanja po krevetu – poželjeti da sam opet sam.

Kako se isplesti iz toga? Kako postići da se ne vratiš na staro i loše, pogotovo jer znaš da i bivše isto tako osim tebe imaju još puno bivših, pa je to jedna mala seksualna četa od stotinjak tisuća Hrvata koji u principu svake večeri jedno drugom predigranom pusom prenose nečiju malu slatku bakteriju ili virus. Zamišljam tijek misli te amebe ili euglene - „Ujebote, evo me opet kod Ribafisha, opa, jeo je ćevape...“ Ima li glupljeg pitanja od onog jesi li se štitio minutu prije nego što ćete se poševiti, s nadom da vam zvuk mobitela neće pokvariti zabavu? Naravno da sam se štitio, a ti? Pa nisam luda da se ne štitim, odgovori ona, i eto ti razmjene euglena - putuj beba!

Bilo bi divno kad bismo se stvarno nevini ženili s trinaest, čekali na seks do osamnaeste i ne se varali do smrti. Ali to se neće dogoditi, bez obzira na Markićke i slične fundamentaliste. Do sljedeće globalne, prirodne ili ljudskom rukom izazvane katastrofe, Zemljom će vladati kaosić i tome se jednostavno treba prilagoditi. Seksate li se sa zaštitom ili bez nje, s novim partnerom imate otprilike 50% šanse da pokupite nešto što ne biste htjeli. A kako mi je stvarno dosta površnosti i nedorečenih veza i odnosa, odlučio sam se na jedan nesvakidašnji potez – odoh na bris uretre.

Većina žena sad ima upitnik nad glavom, većina se muškaraca s grimasom primila za pišu... Bris uretre je postupak uzimanja uzoraka iz one cjevčice otkud piškimo i on boli. Jako boli. Barem je boljelo kad sam bio prvi put na istom. Doktorica, uputnica, naručivanje, dolazak tog dana... Simpatični lik me pušta unutra, kaže da se skinem, meni neugodno, ali stvarno neugodno, molim boga samo da prođe što prije i da nestanem. Naravno, frajer će, stavljajući gumenu rukavicu i čeprkajući po limenom escajgu u metalnoj posudi (kao kod čika zube, aaargh, zašto nije od gume, nečeg...) - ma jeste vi onaj koji piše recenzije o ćevapima? Cijenim followere, ALI NE DOK MI ČEPRKAJU BOBI ŠTAPIĆEM PO PENISU, pa nešto šeretski odgovaram dok imam osjećaj da mi dimnjačarskom četkom lik kopa od anusa do eustahijeve trube. Nikad neću zaboravit zvuk tunkanja, ćunf, ćunf, ćunf, užas... Plačem i dižem se, a lik me vraća nazad dlanom. „Čekajte, sad ide ovaj štapić kojeg guram malo dublje, to će boliti...“ Pa ovo je već bolilo, faaaak, stvarno može i jače od ovog...

Ponižen i posramljen, punas dva dana potpisujem da više u ovom životu – ne ševim. Sve dok nisam dobio rezultate i skužio da moram popit samo kuru antibiotika i da sam čist. Pa liježem s novim curama uz klasično pitanje – imaš kaj? Nemam. Super, ni ja, skidaj se...

Koliki moron danas moraš biti da nekome vjeruješ? Ja priznajem da jesam, zato i dalje nisam uhljebljen, nego pošteno rintam i skupljam za kredit, stan, sve... I tako sam jednostavno puknuo, sjeo u clija i pojavio se na vratima Poliklinike LabPlus u Dubravi, čuo reklamu na Stojedinici i rekao – okrećem novi list, ona koja želi Ribinog penisa, od sad će morati doći s čituljom – diplomom da je čista. Jer ću i ja biti čist. Sekundu kasnije sam na drugom kraju grada jer sam se sjetio osjećaja štapića u penisu, ali se već tri dana kasnije hrabro vraćam. Dvije sestre me primaju, smiju se, meljemo o pivama i NE ZNAJU TKO SAM. Vadim pet epruveta krvi, jer hoću biti sto posto čist pa sam uzeo test na sve, sveeee, konačno ulazim u prostoriju uretrušu, a tamo one dvije iste sestre, zaključavaju vrata i kažu da se skinem! Ne, nisu mi se ispunile najljepše maštarije ikad, i dalje smo se smijali, a ja sam puno manje plakao nego na prvom iskustvu, jer je medicina uznapredovala i sad postoje štapići koji ne bole toliko. Čak nisam morao ni leć, ima neki ginekološki poluležaj, bilo bi dobro igrat plejku u tom položaju. Loše sam duhovit, moja alatkica se stisnula kao oko od jastoga, ali svega par sekundi neugodice i obucite se - gotovi smo...

Pozdravljam se, zahvaljujem, mrvu šepuckam, i osjećam gotovo izlječen, iako još ne znam od čega. Bivših? Točno to. Nema više nazad, prestar sam da se osvrćem. Čekam rezultate i apstiniram, riješen da ću nekih mjesec dana biti bez seksa, a onda krenuti ispočetka. Jednom sam, kasnih devedesetih, pobrao od bivše cure nekakve gljivice i proslijedio ih na dvije adrese dok to nisam skužio. Jer sam joj vjerovao. E pa mislim da je s tim gotovo. Odsad idem i na kavu s nalazima, ljudi, počnite od sebe i pustite da se alfa mužjaci i droljice zaražavaju međusobno. Treba mijenjati sebe, pa će i svijet krenuti u tom smjeru. I tko će mi slat lascivne poruke, ne bu se dobro proveo... Ajd pivili!

Oznake: virus, seks, prijevara

utorak, 20.10.2015.

Malci bez Grua? Nije to to - mala filmska kritika...

Malci / Minions, SAD, 2015., animirani, 91 minuta
Režija: Kyle Balda, Pierre Coffin
Glasovi: Sandra Bullock, Jon Hamm, Michael Keaton, Allison Janney, Steve Coogan, Jennifer Saunders, Geoffrey Rush, Steve Carell, Pierre Coffin, Katy Mixon

Moja povijest gutanja crtića seže do Kalimera, Kamička i Muharka, Uška i Zubka, te nevjerojatnog Nu zajec, pagadi… Zagrebačka škola sinkronizacije nastavak je djetinjstva digla na viši nivo, za razliku od beogradskih i sarajevskih fušanja koja su zvučala kao da Nikitović, Popović ili Kovinjalo snimaju glasove Vale Gatoru i Krezumici kao po nekoj kazni uživo iz crnog debelog podruma. Čekalo se 19.15 dok se još govorilo 7.15, mrzilo se „Nekih tajni ima što ne govore se svima“ jer zbog njih četvrtkom nije bilo crtića, glumili smo gripe da bi ostali gledati crtaće, „Mali program“ i tekst čitao Dejan Đurović, prevod i obrada Kosta i Nada Carina… počeli smo čak i sport pratit (Čelik : Galenika u jedan popodne!?) kako bi u poluvremenu dočekali Mariolina ili Gusztava.

Kad su starci kupili prvi video, počeo sam umjesto crtića gledati žene, no tad je ionako počela era japanaca, himenova, snorkijevaca i općenito sam se malo ohladio. Priča o praćenju crtičkih remek-djela nastavlja se u listopadu 2005. kad na svijet dolazi partner i suvlasnik kolumne, gospodin Rokatanski Ribolovljev Mlađi, s kojim krećem u nove avanture. U počecima čovječuljak i nije pokazivao znake kritiziranja i omamljeno je buljio u Teletabise, i užas zvan Tomica i vlakovi od kojeg sam imao noćne more – kao da Edo Peročević ima glavu na svakoj lokomotivi i urla saperloooot…

Potpuna zaluđenost je ipak uslijedila s „Carsima“, u rangu droge, a od tada je svaki dugometražni crtić u hrvatskim kinima bio naš. Crtiće dijelimo na Pixarove i ostale (ja) te na one koji su super (Rok). No, jedan negativac dobra srca uskoro je postao naš heroj – Roku jer crtić ima radnju, puno duha i slatke epizodne junake, a meni jer sam se nekako poistovjetio s debelim ćelavim likom koji mora skrbiti o hrpi nemoguće dječurlije. Gru je bio zakon, prvi dio malo više, drugi jer su nam bili dragi junaci, a onda je došao red i na „Malce“.

Zgodno je kad epizodni likovi dobiju priliku zaigrati i glavnu ulogu. Fraiseru je to uspješno pošlo za rukom, Krameru nije, a „Malci“ iliti „Minioni“ balansiraju negdje na zlatnoj sredini. Rijetko tko se nije otprve zaljubio u žuta kinder jaja u plavim trapericama s Grunfovim naočalama na tintari. Slatki, blesavi, malkice preagresivni (ako u krevetu s klincem prepričavaš udarce i padove iz filma), ali definitivno smiješni. Jezik kojim komuniciraju je neki talijanski za debile, ali u prva dva nastavka je to bilo dobro iznivelirano. Sada nije. Malci jednostavno previše pričaju, a talijanski je smiješan samo prvih desetak minuta dok traže svog novog gospodara. Tu nastaje drugi problem. Do sada je Gru imao sjajnu rolu pokvarenog negativca koji se pretvara u dobricu, a za protivnike je imao stvarno dostojne likove. No, Grua sada gotovo i nema, a zlikovac godine je mršavica špičastog nosa Scarlet Overkill, koja svako malo podiže haljinu u predjelu cica, što je prvi put smiješno, ali sljedećih par – nije. Nije čak ni seksi kao ona iz Nebesa, u rijetkim trenucima dok je još mlada unutar pet najljepših ljubavnih minuta u povijesti crtića, nabijem vas na Mufasu… Nisu ti Amerikanci upoznali naše Rvat’ce, ova je lipov čaj za njih…

Animacija je predivna, Malci slatki poput ćevapa od kurkume, sve je zgodno zamišljeno poput vrhunskog crtića koji bi trebao trajati 15 minuta, a traje puno duže. Malac Kevin je rođeni vođa koji vodi svoj napaćeni narod iz letargije, pomaže mu tupavi i infantilni Stuart, kao i Bob koji je još dijete u duši. Nešto kao Tri amigosa ili O brother… Ne mogu se oteti dojmu da su se scenaristi malo iscrpili i nisu baš bili voljni raditi brzo, kasno i na silu, pa je Rok mudro zaključio –film je super, ali su prva dva bila bolja jer si znao koga ne voliš i za koga navijaš. Za ovu tetu ne znaš je li dobra ili loša.

„Ali, sine, zabavio se jesi?“
„Da, baš je bilo super. Kupiš mi Slush Puppy?“

Ponekad se učinim samome sebi drčnim ciničnim djedicom koji sjedi na kamenom zidiću ispred crkve i sere po vladi, životu i onoj maloj iz pošte, ali ljudi iz Illuminationa bi stvarno mogli zaposliti neke Balkance koji bi im pisali skečeve, jer su im crtići i dalje zakon, ali kao da ih neki zločesti puritanski cenzor skrati za pola sata. Previše klišea, previše izlizanih fora, kao onaj kamen na Stadunu na koji morate skočit, skinut majicu i ne opast… Svejedno, želite li zadovoljno dijete, i sat i pol odmora bez pokretanja moždanih vijuga, svakako pogledajte „Malce“, makar ćete se osjećati izbombardirano kao sisata plavuša tijekom feragosta na nudističkoj plaži u Makarskoj… Bananaaaaaaa!

(OČESINSKA OCJENA: TATA 5, SIN 8 – PROSJEK 6,5)


Uglavnom, Rok i ja pišemo recenzije na portalu Nemilosrdni gadovi, pa bih bio počašćen da nas pratite :)

Oznake: Ribafish, film, kritika

ponedjeljak, 12.10.2015.

Top 5 najglupljih pijanstava u životu

Dakle, sad kad se ozbiljno bavim mišlju da pošteno stanem na loptu, eto nekih dogodovština kad sam ispao poprilično kreten, a u svrhu toga da biste vi pili pametnije. Na čučavcu se čuči, a na greškama – uči!

5. Seks sa zgodnim Talijanom
Korčula, vela Luka, trideset i neki rođendan, izašao sam na pola sata pet kilometara od svoje uvale samo na bevandicu kod rođe, s cliom, naravno. Stvar se ubrzo otima kontroli kad krenemo sukati koktelčiće, a kulminira kad smijenimo barmena i ja radim koktele s likvijem. Trpam deterdžent u tri čaše, i pazim na svoju, ali na kraju popijem tri od četiri i jedva pred zoru dobauljam do auta na rivi. Shvaćam da nemrem vozit i zatvorim oči. U sljedećem trenutku, sve je lijepo, sunce kao da zalazi, miriši nekakva svježina, a u desnicom stišćem nešto tvrdo pored sebe. Pogledam desno, a tamo sjedi prekrasan Talijan, sve u loknicama, gelu, pravilno kvarcan. Tada on zausti: „Ciao, io sono Gianluigi!“ Ja da ću nešto reć, ali o užasa, shvatim da ga držim za pozamašnog stalagmitnog pišu. Užasnut otvaram oči i shvaćam da mi sunce već par sati tuče kroz zatvoreni prozor u primozak i da grčevito držim ručnu kočnicu... Ribino odlučno ne koktelima ikad više...

4. Ilički maraton
Nakon što su Frut i Meki smislili pravila da se ide pješke od broja 524 do spomenika Banu na Trgu, i da se u svakoj lijevoj birtiji pije žesta, a u desnoj pivkan, prošlo je dobrih 15 godina dok par ludih Istrijana to nije i provelo u djelo. Stariji 10 godina od Vatre, koji je pet godina stariji od svih ostalih, odlučujem odglumiti ozljedu kod Črnomerca, ali bilo je skroz zabavno. Kod današnje Pivane slijedi mrak, a ukupno 33 birtije kasnije i nakon puno vremena ležanja na vlastitom krevetu, nakon težeg blackouta shvaćam da su ulazna vrata otvorena, cipele u hodniku, hlače u kupaoni, gaće na gležnju, a ja klečim pred krevetom, dok je na njemu samo torzo. U ruksaku su stvari koje ne pripadaju meni, potkošulje, ukradena pepeljara i slika s kipom Gospe, a zgodna konobarica iz 31. birtije nikad nije bila moja. Ono najgore, neka viša sila me kaznila, i imao sam sedmodnevni mamurluk, razbio sam clia, dijete me ugrizlo, izgubio sam novčanik i prekinuo s curom. Tako da se za sljedeće izdanje javljam kao trener...

3. Klinička smrt
Vrsi, more, idila s bandom sa zbora. Dvije i neka, opako se satiremo kod, i oko kuće i plaže, Jose Generala, ali nema mjesta za spavanje, pa se tadašnja djevojka i ja smještamo u šatoru za masažu na plaži. Ona legne na onaj ležaj za masiranje na visinu jedan metar, ja na pod u vreću. Trešteni, kakvi bi ikako mogli biti u Vrsiman! Naravno, ne nosim podmetač, i otkotrljam se s iglica na beton i zaležim ruku i nogu. Budim se onako utrnut, 4 ujutro, otvaram oči, ne osjećam pol tijela i ugledam bolnički ležaj iznad sebe! Sav očajan urlam „sestroo, sestro pao sam, zovite doktora“, i budim bivšu i pola sela. Da, i danas sam zvijezda u istom, bože sramote...

2. Napad na ambasadu
Tallin, Estonija, 2010., Zeljo i ja se napili u Budimpešti, utrčali u avion, prošvercali pive na let, zalutali u Helsinkiju, došli u Estoniju na dan borbe protiv alkohola kad se ništa ne toči, i općenito – satrali se i izgubili. Zeljo se probudio s kamenčićem veličine ojačeg šljunka jer se prepao frajera koji je pišao iza njega, pa ga je uzeo za samoobranu, a ja skužim na sebi totalno rasparane gaće. Naime, kako mi je Zeljo sipao alkohol u pivu, tako sam ja zalutao negdje oko tri ujutro, i pokušao preskočiti ogradu, uvjeren da je upravo u toj kući naš hostel. Par ugriza dobermana kasnije, i to onih koji su čuvali Bugarsku ambasadu, uspijevam preskočiti ogradetinu s pola samterica na istoj. Testisi preživjeli, ponos ne, jer nisam imao rezervne sljedećih 2000 kilometara autom, hvala Joso i Anita.

1. Total alarm
Planica, svjetsko prvenstvo u skijaškim letovima 2006., šačica Hrvata u Renault četvorci, svi sretni, a mene krenulo, pa s nekakvim bugarskim šalom uspijevam ući u vip ložu. Ima rakije, pive, kerozina, svega, svi sretni, ali naravno - moram pretjerat. Neka teta mi je dodala bocu fante s žutom tekućinom – nedicom. Tri gutljaja kasnije – kraj. Cijela vip loža urla sa mnom „Bugari junaci“, baš sam si frajer, ali kreten ne zna stat, a kamoli pronaći WC. Pa stanem nasred snježne livade, netaknute jer snijeg sipa zadnjih 4 sata. Kako piškim pred cca 870 ljudi koji idu prema Kranjskoj Gori, tako se i ljuljam, sve dok ne padnem nosom u snijeg. Ovi moji konji pišaju od smijeha, a 60-godišnja Austrijanka nakon pola minute dotrči do mene i svom snagom me podigne uhvativši me za rever jakne. Ja se uspravljam na koljena, i dalje piškim, i ne znajuć di sam, pošteno zašlatam bakicu uz karakteristični osmijeh. Baka me pogleda, pogleda 200 ljudi koji doslovno umiru, i gurne me nazad u snijeg uz riječi koje su me još dugo pratile kao nadimak „Total alarm...“

Eto ljudi, pazite što i kako pijete, više uživajte u cugi, a manje radite kretena od sebe, nadam se da nećete ispadati ovako blesavi u životu. Ljubi vas Ribafish.

A sada izazivam svojih deset najdražih alkosa da podijele svoja iskustva, vrijeme sad!

Oznake: Ribafish, alkohol, pivo, vino, tulum, humor

utorak, 06.10.2015.

Najbolje tijesto za pizzu u povijesti!

Dobro, nije baš pizza, ali je nadjevena pogača, konkretno - agrifocaccia!




U Bulldogu nisam nikad visio jer mi je bio skup, kao što to i priliči mjestu namijenjenom strancima u strogom centru metropole. Jednom sam tamo vodio Dina nakon što nam je nabavio krvavi, ali sjajno plaćeni fush, ubili smo par tamnih Leffeova dok smo mislili da je to pivski plafon, a mi neopisive face s pogledom na cijelu Bogovićevu nakon godina provedenih ispred kioska s konzervama u Tkalči... Jednom sam u Bulldogu bio na Meritinoj promociji, par puta lokao sa stranim navijačima na njihov račun, i nisam ni znao da je postao i restoran, sve dok nisam čuo da imaju najskuplji hamburger u gradu. Igrom slučaja, kako se nekome nije sviđao moj test zagrebačkih hamburgera - nikad ga nisam probao, ali sam svojim posvuduškim, pardon, istraživačko novinarskim instinktom nedavno došao i do važne informacije: u restoranu Bulldog petkom i subotom se može isprobati poseban talijanski specijalitet – agrifocaccia.



Agrifocaccia se na području Verone, Parme i Rima izrađuje po posebnoj recepturi lokalnih kuhara s agroturizma San Bruno della Certosa. Za njezinu se izradu koristi brašno iz Italije koje kombinira razne vrste žitarica i nastaje u tradicionalnom mlinu, a čiji kilogram stoji 35 kuna. Samo tijesto se priprema s pivskim kvascem u više faza i njegova izrada traje gotovo 48 sati. Prvi se dan priprema dio tijesta koji „odmara“ 24 sata, a drugi dan se dodaju ostali sastojci, vrlo precizno i u određeno vrijeme, tijesto se potom oblikuje u pogaču i diže drugi put. Takvo bogato, mekano tijesto spremno je da se sjedini s okusima u pomno spravljenom nadjevu.





Trenutno postoji par vrsta koje stoje od 90 do 150 kuna, Margarita (mozzarela, rajčica umak), Margarita (mozzarela, rajčica umak), Mozzarella buffala, pečena marinirana cherry rajčica, Dimljena slanina, pecorino sir, Tuna steak, karamelizirani luk, Argentinski ribeye steak, rikula, salsa, karamelizirani luk, Margarita, argentinski ribeye steak, rikula...




Kad pomisliš da je puno dati toliko love za pizzu, prvi dojam seksi napuhnute buce s talijanskim tananim pršutom i komadima bivolje mozzarele te lagano natjeraju da se sjetiš da je život samo jedan i previše vrijedan da jedeš loše parče suhe i žilave pizze s nadomjestkom svega. Drugi bonus je kad je primite u ruku, onako lagane korice i sve flafaste, a treći i najbitniji je prvi zagriz. Kao da si skinuo djevičanstvo nekoj netom punoljetnoj vili, plemeniti hrsk, puvanje ekstradjevičanske korice skrivenog planinskog jezera... Ajme majko... Oni koji me bolje znaju reći će bam da sam u vječnoj potrazi za najboljim kruhom, tijestom, poderanim gaćama, pogačama, ali ovo još nisam doživio. Pet centimetara divote, mekoće i okusa, obrubljeno idealno tvrdom opnom. Drage lepinje u Bicku i Batku, žao mi je, imamo promjenu na ljestvici...




Kompletan dojam je sjajan, mozzarela je miljama od ove antistresne loptice koju imamo u dućanima, iako bih ja tu dodao i maslina, i kapara, i motra, pa čak i mrvu hrena, ali to su tek moje sitne perverzije. Uglavnom, ako se želite kvalitetno počastiti uz solidan izbor piva (hvala sjajnom konobaru na otvorenosti i potpunoj edukaciji), definitivno posjetite Bulldog. A sad me narajcao i hamburger kad ga je šef sale tako nahvalio... Život je lijep kad se veseliš dobrim stvarima, zar ne? I da, Roku je bila premasna jer je prelivena s vrhunskim maslinjakom. Ah, i ja sam jeo samo hrenovke i mesne doručke u toj dobi, shvatit će - pomfrit im je izvrstan!





Uglavnom, u ovom osebujnom talijanskom specijalitetu možete u Bogovićevoj 6 uživati samo petkom i subotom i to rezervacijom na tel. 01 4002 077 - tijesto se, naime, može koristiti samo jednu večer, nakon čega gubi svoja svojstva hrskavost i kvalitetu. Dakle, vidimo se, dobar tek!

Oznake: Ribafish, Bulldog, Agrifocaccia, Zagreb, špica

subota, 03.10.2015.

Smrt bowlinga u Zagrebu - pravi trenutak za novi početak!

Bowling Klub Nomad, aktualni prvak države, polako se priprema za novu sezonu. No, Zagreb je ostao bez sve četiri bowlingane u kojima se igralo zadnjih pet godina. Pitao sam predsjednika kluba Sašu Petkovića u kojoj su fazi šampioni, a u kojoj hrvatski bowling.



Kakvo je stanje sa stazama u Zagrebu?
Situacija je takva da smo se vratili 1O-ak godina unazad umjesto da idemo naprijed. Bowling centri se otvaraju i još brže zatvaraju. Trenutno se u Zagrebu ne trenira i ne igra bowling.



Koje su šanse da se to u dogledno vrijeme popravi?
Staze iz Green Golda sele u novi prostor i nadamo se da će do Nove godine profunkcionirati. Interesenata za otvaranje novih centara uvijek ima, ali teško je naći adekvatan i cijenom prihvatljiv prostor.

Gdje se sve može bowlati u Hrvatskoj i na koliko staza?
Sada radi 8 staza u Varaždinu i 16 u Osijeku te postoje još po 4 u Cerni i Vukovaru, ali ne znam njihovo stanje.



Koje su nam susjedne alternative?
Na manje od sat vremena od Zagreba nalaze se Ptuj i Sevnica u Sloveniji, a nisu daleko ni Maribor i Ljubljana. U Sloveniji skoro svako mjesto ima bowling staze. Novost je da se bowling širi i Bosnom i Hercegovinom pa ga tako možete igrati i u Bihaću, Cazinu, Banja Luci...

Što to znači za prvenstvo Hrvatske 2015/2016?
Prvenstva, kupovi i liga će se igrati i dalje u centrima koji rade – Varaždin i Osijek. Zagrebački klubovi su sad u težoj situaciji zbog manjka treninga i većih financijskih izdataka, no preživjeli smo takvu situaciju od 2003. do 2009. pa ćemo i sada. Broj registriranih igrača opet će pasti sa 150 na manje od 100, i to prvenstveno mladih koji sada nemaju niti minimalne uvjete za bavljenje ovim sportom u Zagrebu.

Što kažete na odluku da se (ne) bowla u Japanu na Olimpijskim igrama?
Veliki uspjeh za bowling je da se našao u finalnom izboru za dodatne sportove, no pomalo je razočaravajuće da niti ovog puta nije prošao. Marketing OI usmjeren je prema mlađoj populaciji, a bowlingaši najbolje rezultate postižu između 30. i 40. godine tako da ćemo u Japanu uz očekivane sportove baseball i karate - gledati i surfanje, skateboard i slobodno penjanje.

Koji su zadaci za Nomade u ovoj sezoni?
Osnovni zadatak je očuvati članstvo, organizirati ponešto treninga i nastupiti na svim natjecanjima u organizaciji bowling sekcije. Uz to posjetiti i nekoliko prijateljskih turnira te propagirati ljepotu ovog sporta gdje god stignemo.

Kako vam se može pridružiti, ili vas barem sponzorirati?
Pridružiti nam se može svatko putem kontakta na našoj web stranici. Teško je organizirati kvalitetnija klubska okupljanja dok nema bowling staza u gradu, no mi nećemo odustati od bowlinga. A ako netko misli da nam može pomoći na bilo koji način - mi ćemo ga dočekati raširenih ruku te ćemo pokušati naći zajednički interes u cijeloj priči po imenu bowling.


Dakle, u Zagrebu nema njuha za bowling zato jer bi svatko tko krene u posao s bowlinganama htio u godinu dana zaraditi milijun eura, što nažalost nije realno. Volim bowling, sport, ekipu, druženje nakon tekmi, šačicu divnih entuzijasta s kojima godinama dijelim staze i kugle, i to je stvarno sjajan sport za ljude nakon tridesete. Kao najslabija karika Nomada, u biti sam njegova ponosna maskota koja ima skalpove par velikana ovog sporta, i nadam se da će ova poruka doći do nekoga tko ima novca, vizije i ljubavi prema sportu i zabavi, što u biti bowling i jest.

Vidimo se u Varaždinu, Osijeku i Sloveniji, a vi pogledajte kako su Nomadi proslavili drugi naslov prvaka za redom!

Slunj rules, Nomadi, šampioni!









Vezani članci:
Hrvatska ima prvakinju Mediterana!
https://blog.dnevnik.hr/ribafish/2015/04/1631940264/bowling-hrvatska-ima-prvakinju-mediterana.html

Bowling on the river – kako ove godine nisam osvojio turnir
https://blog.dnevnik.hr/ribafish/2015/01/1631912146/bowling-on-the-river-kako-ove-godine-nisam-osvojio-turnir.html


Sve informacije na: http://www.bk-nomad.hr/

Oznake: Bowling, nomad, Zagreb, Ribafish

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv