utorak, 24.05.2005.
Blues...
Baš danas gledam blog od frendice.
Tek sad mi je dala adresu i to onako nenadano. Naime ja sam u neku ruku egzibicionst pa sam skoro svima rekao koja je adresa mog bloga. Ostali za koje sam znao da imaju blog nisu, i baš sam se razveselio kada mi je rekla.
Ta cura je nešto nevjerojatno. S njom sam prošao dosta toga. Ponekad je naporna, ali kada bolje pogledaš tko nije? Možda smo tu osobinu njoj pripisali jer ju je lakše uočiti sa crvenom kosom (ovo fakat nema smisla kaj sam rekao, no dobro)
Unosila je svjetlo u naše male živote iako njen nije bio baš uvjek med i mljeko. Malo smo ju ignorirali. I sada imam negdje papir gdje ju ja i njena dobra frendica olajavamo (sorry) no ta je faza prošla.
Gledajući njen blog ponovo sam proživio neke trenutke iz svog života. Tužne i radnosne no nadasve nostalgične. Ovi srednjoškolski trenutci se pamte i zaboravljaju.
U depri sam. Fali mi Močvara, fali mi noćno kupanje i sudari u Španjolskoj, fale mi tulumi u crkvi (vjerovali ili ne), fale mi... prošli trenutci našeg života.
Ljepo je gledati unatrag no treban gledati unaprjed.
Moram se konačno primiti mature!
Sa štovanjem, Ribac
(5) -
-
nedjelja, 22.05.2005.
Eurokrem
Još jedna godina.
Još puno plagijata.
Još kaskamo za standardima.
Još, još, još...
Uglanom Grčka je pobjedila. Na koju foru? Cice+guzice+grčki profil.
Moldavija. Legendarana baba sa bubnjem.
Izrael. Zgodna mala žemskinja sa pristojnom pjesmicom koja je visoko ali nije pobjedila, dakle moja predviđaja su točna. Nikad na vrh, ali blizu vrha.
Njemačka. Žena ima sestru blizanku. Muški mozak radi...
Švedska. Mali za kojim je poludilo pola žena i tričetvrt pedera.
Norveška. KISS, RHCP i Queen u kombinaciji. Napad na oči.
Poljska. Neven Ciganović ima brata blizanca.
Velika Britanija. Kako mi ide na živac što oni svake godine imaju direktan plasman, bez obzira na rezultate. A rezultati su uvijek loši.
Kuvajt. Hoću reći Švicarska. Chick rock je ovih godina u modi.
Srbija. Teški plagijat u izgledu boy banda. I još su ispred nas.
Bosna&Hercegovina. Ili bolje da kažem Hrvatska? Plagijat na Abbu ali simpatičan pjesmuljak.
Hrvatska. Seremise faca je ipak pala u drugi plan. Ajde bar neidemo iduće godine na kvalifikacije.
Slovenija. Dobra pjesma. Gdje je zapelo?
Italija. Di su nestali ove godine? A da, izumrli su prošlog tjedna.
Samo neki komentari na neke izvođače. Kakvih je sve bisera bilo, bolje da negovorim. Najviše sam se iznenadio na Srbiju jer su, pazite ovo, plagirali CRKVENU pjesmu. Još joj i znam tekst. Ali su dobro plagirali pa su i ispred nas.
Moj predviđanja jš od vremena Dore su se obistinila. Sljedeće godine idemo bez prednatjecanja. Ali molim vas nemojte me pitati tako će pobjediti u F1 jer nisam toliko precizan prorok.
Zanimljivo je gledat raznorazne lobije. Pa sjevernoeuropski, pa istočnoeuropski, pa balkanski gdje spadamo i mi, pa smo si sve ljepo međusobno podjelili. Jedno mi nije jasno zašto Srbiji 12...
I zašto Feminem nije bolje prošao? Ah, puno misterija ostaje zasad, asvi će ostat nerješeni do idućeg Eurosonga.
Sa štovanjem, Ribac
(1) -
-
subota, 21.05.2005.
Final countdown
Norijada, norijada...
Jedna i jedina koja će mi ostat u sjećanju.
Navodno smo bili dobri. Nije bilo (puno) razbijenih tramvaja i buseva.
Nije bilo brašna. Mislim, bilo ga je ali smo ga mi donirali za Caritas.
Sve je počelo još dan prije...
U četvrtak smo već počeli. Najprije su došle majice. Kričavonaranđaste sa crnim slovima. Iza su statistički podatci (razred, škola, generacija) a sprijeda interna fora koju razumiju svi koji su bili na maturalcu u Španjolskoj:
NO FUMAR(ne puši (moj kurac))
NO TOCAR(ne diraj (moje cice))
NO FLASH(ne slikaj sa flešom (moje tjelo))
(u dvostrukim zagradama si naše slobodne interpretacije)
Sve je počelo u školi gdje smo profesorima pjevali pjesme. Većinu smo strpali u bećarac gdje se jedan stih se posebno ističe:
"Miranička ti si svima digla,
Davala si kad si kome stigla
O-cje-ne
Hop-sa-sa!"
Na Džamiji smo počeli piti, pa smo na kratko otišli u KKZ gdje smo počei piti i gdje smo prisilno promjenili repetoar na radiju, pa smo otišli kod Vlade gdje smo počeli, errr, nastavili piti (tj počeli ispočetka). Vlado imaš prejeben stan! Naravno već se jedna cura urokala, a Markec si je malo popil više tak da je skakao po stanu ko klokan. Rekli smo mu da se sutra nikom ne ispričava jer su njegove isprike duugačke. I nije se ispričavao.
Sljedeći dan je petak. Noriajda službeno počinje.
Najprije smo išli na Sljeme ne Puntjarku na fini ručak. Eeee, gradska deca baš ne znaju hodat po brdima.
Tamo smo i dalje pili (a neki nešto i više... ne brinite se ima još u rinfuzi) dok su se neki i preveć napili pa je došla prijateljca Hitna Pomoć i odvela dvije cure. Kasnije sam čuo na raduju da je primljeno samo četvero pijanih u bolnice. Dakle naša škola je odnjela 50%.
U 4 se kreće na Jarun. Striček ZERT-ovac je jednom tako jako zakočio da su mnogi dobili modrice i popadali na pod. I onda maturanti uništavaju tramvaje.
Na Jarunu se moglo sve prošvercati na sporedne ulaze. Trebalo je paziti jer ipak su se redari vozali u civilu na biciklima.
Elemental, Ramirez, Vatra, Crvena Jabuka, Prljavo Kazalište+one dvi ća vode po ure torture...
Nema prigovora. Dobro obavljen posao.
Sreo sam neke ljude što ih nisam vidio već duuugo vremena. Nostalgija... (pozdrav myeye!)
Društvo se raspalo. U rane sate sam bio doma. Ali je bilo super i nemojte ovo propustiti ako još nemate 18 let.
Sa štovanjem, Ribac
(1) -
-
utorak, 17.05.2005.
Što to bi...
Lepršavo, u zraku, ovdje visi...
Nemoš uhvatit, odeee...
Nema ga...
Oči ne vide, a misli trče za njim...
Adio, arrivedrci, ciao...
Vrti se u krug, glava ne prati...
Oči se sklapaju, dok uši čuju zujanje...
Polako san dođe na kapke...
Bušilica...
Samo da dođe ali...
Ode...
Vratit će se?
Možda da, možda ne, možda da, možda ne...
Tik-tak...
Zvrrrrrrrrrrrrrr!
Teško, ne miče se...
Živo, ali polako...
Ništa...
vidimo se, čujemo se, čitamo se...
Sa štovanjem, Ribac
(1) -
-
subota, 14.05.2005.
Predizborna šutnja... kak ti ga ne!
Malo analize prije izbora.
Kako su lokalni tako ću ja obraditi Zagrebačke kandidate kao svoju domenu djelovanja.
Blog je postao omiljeno predizborno sredstvo. Očito su shvatili da i mi koji se znamo služiti internetom jesmo ljudi, a ne neki poluvampiri kojima modemi vire iz guzice.
Kao najbolji predizborni Blog ističem Tatjanu Holjevac.
OK dizajn joj i nije neki no osvojila me jednostavnim rečenicama koje su pukle direktno u glavu. Nasuprot gospođa Vesna Pusić je (koja ima istu pozadina kao Tajana) u svojim postovima bila pomalo izvještačena. Vesnić, mislim da je netko drugi pisao tvoj Blog. Iako ti je Punch sladak.
U kategoriji najgori plakat obe gospođe padaju na ispitu. Gospoda Bandić i Mikšić ih šišaju iako gospodin Mikšić dobiva ukor za skoro isti plakat kao na predsjedničkim izborima.
Što hrvatskim političarkama nitko ne zna preporučiti čovjeka koji je spretan sa Photoshopom?
Vesnić ima pak presmješne bore i prebjela prva dva zuba nasuprot ostalih, tako da pomalo podsjeća na zeca.
Svejedno je realnija od Tatjane koja ima nestvarno bijele zube, loš make-up, i prezategnutu facu.
Vi koji ste obrađivali te slike sakrijte se u najmanju rupu jer ovo je sramota.
Još ako se sjetite i Jadranke...
Slogan...
Teško. "Izaberite grad", "Za grad", "Vi ste moj koalicijski partner", "Istina je"... Ove godine nije neka berba. No jedan plod je osobito loš.
Gospodine Mikšiću ljeni ste! Mogli ste barem promjeniti pomalo egocentrični slogan "Dobar (i pošten) čovjek. Iapk je ovdje riječ o gradu a ne o vama! Svejedno se činte normalim u svoj ovoj izbornoj zavrzlami.
Najbolju reklamu ima Vesnić. OK muzika, štimung, cure, općenit dojam. Orjentirala se na mlade, pohvalno.
Nasuprot tome gospodin Bandić je bacao na akciju "Darujte krv". Reklama mu je očaj.
Ali zato ima najbolji pristup građanima. Radnici sa šljemovima i prslucima koji djele besplatne novine (SDP-ove naravno) su vrlo inovantna i dobra ideja. Iako ne uzimam prospekte i ostale letke koje drugi uvaljuju, Bandićeve novine su našle put do mojih ruku.
Dobru ideju je imala i Tatjana koja je tko zna gdje iznajmila plavi Double-decker (oliti onaj bus iz Londona ofaraban u plavo)
Što se tiče novi imena istaknuo bih angliziranu Alijansu. Pobogu tričetvrt građana Hrvatske ne zna što znači.
Svaki put prasne u smjeh kada se sjetim Hrvatskih Narodnjaka. Di ste vi bili kada su se imena djelila?
Još samo nekoliko sati do izbora. Hoćete li i vi ispuniti svoju građansku dužnost?
Sa štovanjem, Ribac
(1) -
-
četvrtak, 12.05.2005.
Bez inspiracije
Eto, dođoh sa idejom da napišem nešto bajno ali jednostavno nisam u formi. Matura iscjedi čovjeka do zadnjeg atoma sange.
Dragi maturanti osjećam vašu bol!
Dragi odrasli sad znam da je život pušiona!
Draga djeco uživajte dok možete!
A sada me ispričajte, moram očajavati još par dana nad svojom sudbinom.
Vratit ću se ja...
Sa štovanjem, Ribac
(1) -
-
nedjelja, 08.05.2005.
Tijek trudnoće i poroda
Kada sam radio svoj maturalni rad sve sam radio hladno, činjenično, bez nekih velikih emocionalnih pitanja (osim onog hoće li mi radnja proći?) pa me ovaj mali tekst sa neta prisilio da se zamislim. Možda se i vi zamislite.
Blizanci u maternici razgovaraju:
- Da li vjeruješ u život poslije rođenja?
- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da
se pripremimo na život poslije rođenja.
- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće
izgledao?
- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći
hodati i jesti svojim ustima.
- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati. I jesti svojim
ustima, pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti; poslije rođenja nema života.
- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja.
Nešto posvem drugačije nego ovo što živimo sada.
- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim
toga život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.
- Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u
svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.
- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu, pa gdje bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo
uopće postojali.
- Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.
- Da moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva
i miluje naš svijet. Znaš uvjeren sam da život poslije rođenja zapravo tek
započinje....
Sa štovanjem, Ribac
(0) -
-
četvrtak, 05.05.2005.
Iskočiti iz kože van
Ponekad je čovjeku svega dosta...
Ne živi mu se i samo želi malo da se odmori od života. Tako je i meni sad. nije da ne želim živjeti ili nedaj Bože da se ubijem, nego jednostavno mi dođe da stisnem pauzu na videu svog života.
Ljudi oko mene pričaju o meni, meni se u tom trenu ne priča sa njima o meni, a kad za pol sata pitam, o čemu ste hjeli pričat onda nemože...
E pa je-bem-ti-sve. Nisu svi na okupu, nemogu ti samo ja reći, šta nisi onda htio. Pa nije mi se dalo!!! A radi se o meni. Čovjek zbilja zna biti frustriran kada želi razgovarat o sebi malo kasnije jer nije tog trena raspoložen, a onda kasnije sorry, do sljedećeg puta.
AAAAAAAAAAAAAAAAARGH!
Kada su drugi tužni pokušavam ih razvedriti. Ili kad su ljuti odljutiti. Kad dođem ja u pitanje...
Dosta mi je pravti se fin. Žašto ja ne bih bio đubre?
Ne u onom mom smislu da sipam otrovne, cinične i ironične komentare oko sebe (a to često radim) nego da baš budem đubre. Da ne martim za nikoga oko sebe i da mislim samo na svoje dupe. Drugi to uspješno rade ali žašto meni neide za rukom?
Jebeni altruizam!
Tako se ražalostim na sve to.
To su oni trenutci kada neznaš jel ti se plače, sjedi u mraku, u tišini ili ti se vrišti na sav glas.
Možda je bolje da prestanem, da i vi ne padnete u bed.
Opet sam jebena dobrica koja misli na druge...
Sa faking štovanjem, Ribac
(4) -
-
ponedjeljak, 02.05.2005.
Kad su stvari (nažalost) pravljene da traju
E, a danas priča o drugoj baki.
Prva je med i mljeko, ali druga... Bože me sačuvaj!
Ne bi se ja sjetio uopće pisati o drugoj baki da mi nije - došla u posjet! Zajedno s didom koji me uvijek zajebava i to ne onako za šalu nego za ozbiljno tako da svaki put završimo u svađi.
Uglavnom priča je počela pretprošlo ljeto kada sam optužen kao najteži zločinac.
I to za krađu 200 australskih dolara!
Jedan dan kada su svi otišli na plažu, ja sam ostao u stanu s glavoboljom. Tako ja od dosade ležim, ne mogu zaspati. Šnjofam po sobama, gdje ugledam otvoreni ormar sa super kaubojskim šeširom. Stavljam ga na glavu
U tom trenu uletava u sobu iznebuha omiljeni bratić, koji je također bio prisutan transakciji babinih dolara. Mislim, cjela familija je bila prisutna tako da su svi znali za te dolare.
Brrr... Taj svoje ne da, ali tuđe uzima. Malo glup ali štreber tako da napreduje. Prvo gleda na svoju guzicu. Mlađi od mene i umjesto da bude počašćen što je u starijem društvu, ne, on mora uvjek čačkati mačku. Još mi je prije bio simpatičan. Kao beba. Dok se nije kretao. Ni govorio.
Uglavnom on uletava u sobu sam i pita
"Di su baba i dida?"
"Otišli na kupanje."
"A ti?" (što je čudno jer obožavam more)
"Ma glava me boli, pa sam ostao doma."
"Aha..."
Izletava iz sobe. Ja se vraćam na kauč i gledanju serija, sve dosadne do dosadnijih.
Uskoro se vraća sa frendom koji mu je sličan. Karakterno mislim. Sami za sebe nisu opasni, ali u čoporu se treba pazit. Tako ja poučen dosadašnjim iskustvom kažem
"Odoh u šetnju. Pazi na kuću!"
"OK!"
I to rekoše uglas. Trebalo mi je bit jasno da nešto smrdi.
Vraćam se kojih 20 min poslje. Oni su tamo, i cerekaju se. Uskoro odlaze, a ja napokon zaspim.
Navečer baba pita
"Jesi ti ukrao 200 dolara koje mi je sestra dala?"
Oči mi do poda
"Odkud ti to?"
"Neodstaje mi u kuverti a, Jakov mi rekao da si bio u mojoj sobi."
Điber jedan mali. Nije rekao da je i on bio. I to sam sa frendom koji uvijek smišljaju psine. Njega nije ispitivala, jer sam ja bio odgovoran za kuću. A on je najmlađi unuk i nevinog lica. Iza Mire 3 vraga vire.
Cijelovečernje ispitivanje. I to pred majkom, koja mi je hvala Bogu vjerovala jer doma nikad nije nedostajalo iako znam di su zalihe, zamolila je babu da nazove mog oca koji je radio pa nije bio na moru.
Nije ga nazvala. Iako smo ja i stari bili tada u gadnoj svađi i on mi je vjerovao.
Čak sam joj pokazao stanje u mom novčaniku, a bilo je zavidno. Cijelih 400 kn! I kog vraga bi ja još?
Ali na malog đibera&Co nije nitko sumnjao.
Ni dan danas nije raznašnjeno tko ih je ukrao.
Sa štovanjem, Ribac
(1) -
-
nedjelja, 01.05.2005.
Kad su stvari pravljene da traju
Ponekad je dobro znat da je netko tu negdje tko će te podržati.
Tako i ja ovih dana imam baku koja trpi sve moje gluposti. Naravno mogu se glupirati još danas dok staraca nema.
Najprije u petak kada zbilja nisam znao da će ekipa ići van (bilo je planirano kino). Tako ja jurim i spremam se jer nemam slobodnog vremena za sebe. Gore sa kata derem se baki u prizemlje
"Bakooo!"
"Što je milo?"
"Ajd mi pripremi sendvič za večeru, žurim se!"
"Dobro ali reci kaki?"
"Ma, bilo kaki. Samo majoneza i salama."
Nastavljam svoj urnebesni ples po kući
"E, a nema majoneze više!"
"Onda samo salamu stavi."
A već je unaprijed mislila i sendvič broj 1 je bio zamotan, a bome i salveta me čekala u slučaju da se zasvinjim. Ljubim baku, ali u brzini zaboravljam joj zahvaliti
Vraćam se doma u četiri - pola pet ujutro. Naravno da je čula kada sam ušao. Imala je onaj pogleda na licu:
"Sam sebi radiš sranje, ali te neću cinkat starcima."
U subotu ujutro naravno da sam prespavao svoju mobilnu budilicu i baka me budi jer zna da imam dogovorenu kavicu sa Lidranovcima u 10 na špici (veliki pozdraf, moramo to ponavljati češće)
"Dušo, želiš li kavu?"
"Joj, fala, može, a ako možeš napravi i sendviče onak kak si jučer"
Ja shvaćam da imam 10 min do busa. Munjevito se spremam, što inače radim tek pola sata nakon buđenja. Dolazim u kuhinju, a sve je već spremno. Derem se...
"HVAAALA!"
"A kad se kaniš vratit?"
"Oko podne. Adio!"
... i izlazim van. Anka me već čeka na trgu. Sa kavice se vraćam u pola dva ali ručak je topao.
Ah bako Bog te blagoslovio i poživio!
Sa štovanjem, Ribac
(2) -
-