Ponekad je čovjeku svega dosta...
Ne živi mu se i samo želi malo da se odmori od života. Tako je i meni sad. nije da ne želim živjeti ili nedaj Bože da se ubijem, nego jednostavno mi dođe da stisnem pauzu na videu svog života.
Ljudi oko mene pričaju o meni, meni se u tom trenu ne priča sa njima o meni, a kad za pol sata pitam, o čemu ste hjeli pričat onda nemože...
E pa je-bem-ti-sve. Nisu svi na okupu, nemogu ti samo ja reći, šta nisi onda htio. Pa nije mi se dalo!!! A radi se o meni. Čovjek zbilja zna biti frustriran kada želi razgovarat o sebi malo kasnije jer nije tog trena raspoložen, a onda kasnije sorry, do sljedećeg puta.
AAAAAAAAAAAAAAAAARGH!
Kada su drugi tužni pokušavam ih razvedriti. Ili kad su ljuti odljutiti. Kad dođem ja u pitanje...
Dosta mi je pravti se fin. Žašto ja ne bih bio đubre?
Ne u onom mom smislu da sipam otrovne, cinične i ironične komentare oko sebe (a to često radim) nego da baš budem đubre. Da ne martim za nikoga oko sebe i da mislim samo na svoje dupe. Drugi to uspješno rade ali žašto meni neide za rukom?
Jebeni altruizam!
Tako se ražalostim na sve to.
To su oni trenutci kada neznaš jel ti se plače, sjedi u mraku, u tišini ili ti se vrišti na sav glas.
Možda je bolje da prestanem, da i vi ne padnete u bed.
Opet sam jebena dobrica koja misli na druge...
Sa faking štovanjem, Ribac
Post je objavljen 05.05.2005. u 22:16 sati.