31.12.2005., subota
Grand finale
Eto, došao je i taj zadnji dan u godini, Silvestrovo. Usprkos godišnjem, posljednjih dana sam se naradila – sa mamom sam obilazila dućane u potrazi za novim televizorom, i još nekim zakašnjelim poklončičima. Potraga je bila uspješna – mama je kupila veliki Samsungov flat screen TV s 29-inčnim ekranom, vrlo povoljno, na akciji, na tri čeka s istim popustom kao da plaća gotovinom. Moram se i pohvaliti : sama sam pospajala sve kablove i utičnice, antene, SCART-ove i slično (eto, trebala sam poslušati Jazzie pa nabaviti i DVD, kada već tako uspješno spajam i konektiram, hehehe). Malo mi je pripomogao mamin susjed D.,uglavnom što se fizikalčenja tiče – ipak ima ta kutijetina 50-ak kilograma. Nisam ja baš sitna, krhka i lomna...ali nisam ni Veli Jože. Ona dizalica iz luke, mislim. Nije riječ o Nazorovom literarnom junaku. Od ove šljake, kojoj je prethodilo pražnjenje i razmještanje cijele jedne police prepune knjiga (jer veći TV traži i veći prostor, pa sam neke knjigice morala preseliti i kod sebe u stan), a sve skupa je bilo obavijeno brdima prašine, ruke su mi izgledale kao u rudara pred mirovinu – suhe, ispucale, sa crnilom zavučenim ispod noktiju i u svim naborima koje mogu zamisliti. A ja sam užasno osjetljivih ruku, jer ih na poslu maltretiram učestalim pranjem i nošenjem rukavica. Pa sam neko vrijeme samo sjedila i tužno gledala u njih i razmišljala koja će me manikirka primiti ovako, bez prethodne narudžbe i u predpraznično doba. Nijedna, naravno! Pa sam se sjurila do grada, do parfumerije i nabavila Alessandrov aromaterapijski piling za manikuru sa uljem ruže i intenzivnu kremu za ruke. Iscaltala sam neplaniranih 300-ak kuna, no učinak je stvarno bio zapanjujući – jedino me malo smetalo što sam morala spavati sa pamučnim rukavicama, a Silky se kao za vraga cijelu noć gurao meni oko ruku – ujutro kada sam skinula rukavice (koje su izvana bile krcate mačjih dlaka) koža ruku je bila kao nova – glatka, meka, bez tragova štrapaciranja kojima su bile izvrgnute! A za kraj godine, danas još jedno «iznenađenje» - moj asistent je danas došao do mene kući i rekao mi, zadnjoj jer su to izgleda već svi osim mene znali, da odlazi iz firme, raditi kod jednog privatnika u prigrad. Sretno mu bilo! Kao, bojao se što ću ja reći. A što bih – svatko ide tamo gdje mu je bolje. Ili barem vjeruje da će mu biti bolje. Nitko nije nezamijenjiv – ni on, ni ja. Ja imam novu, mladu asistenticu koja ga je ionako mijenjala kada bi zbog studija bio odsutan (ide u višu školu), pa će sada cura raditi sa mnom full time. A mala je vrlo OK – mlada, rado i spremno uči, vrijedna. Definitvno nisam na gubitku. Osim što sam malo razočarana jer sam posljednja saznala, a trebala sam biti prva. No, što je tu je... Kraju je došao i «Big Brother». Pobijedio je Hamdija, što je npr.na internetskim forumima izazvalu buru proturječnih komentara. Ja nisam ksenofob, nemam problema s time što je pobjednik Rom, kao što mi ne bi smetalo da je pobijedio bilo tko drugi. No, ne mogu razumijeti koliko je ljudi ovaj show doživljavalo (pre)ozbiljno i pridavalo mu kojekakva druga značenja osim onog što doista je – prilično prizemna zabava za mase, bez ikakvih posebnih vrijednosti, čak i podosta nezabavna. Prava zabava za mnoge nastupa večeras – tulume i terevenke za doček Nove Godine mnogi planiraju mjesecima. Moje društvo i ja smo nešto dogovarali, no na kraju je sve ispalo jedno veliko – ništa! Što me nije baš pretjerano razočaralo, jer godinama sam za dočeke radila, bila dežurna i odavno mi je jasno da je to samo jedna noć, kao i sve druge, ni kraća ni dulja. Prijateljica koja živi u jednom mjestu pored Umaga me nagovara da dođem do nje, ona sprema feštu za veće društvo. Ne znam, nisam još odlučila, ovisi o vremenu. Godina nam je za kraj pripremila ledeno iznenađenje – prethodnih je dana sniježilo i u Rijeci, a prigrad je okovan snijegom. Danas je bio lijep sunčan dan, no hladno je jako (kod mene na balkonu maloprije je bilo -3 0C). No, to nije razlog da se noćas ljudi ne provesele negdje u dobrom društvu ako to žele, pa i na otvorenom – ionako će većinu grijati alkohol, daleko učinkovitije nego ljubav. Stoga, dragi blogeri i ostali namjernici, gdje god bili, želim vam toplu i veselu feštu, sretnu Novu Godinu i cijelu nadolazeću 2006.godinicu! Pijte, papajte, plešite, skačite, ljubite, uživajte...radite sve ono što vam padne na pamet! Pusaa :* |
27.12.2005., utorak
Postbožićno vrijeme
Kažu da je vrijeme nakon praznika teško, mučno i depresivno. Doduše, ipak ovo još nije poslije praznika – ipak smo mi u nekom interpraznikumu, da ga tako nazovem, jer predstoji nam još Silvestrovo i Nova Godina. Ma koliko se neki zaklinjali da su to umjetni, novokomponirani, komunistički praznici, do kojih nitko u svijetu ne drži, i da je Božić ono jedino i pravo, istina je malo drugačija. Nova Godina je u nas još uvijek vrlo bitan praznik, a i sama činjenica da je mnogima daleko bitnije gdje će dočekati Novu Godinu i na koji način, od toga gdje će biti za Božić, govori ovoj tezi u prilog.Ja se još nisam odlučila gdje ću dočekati Novu 2006. Sa mojim društvom, sa kojim inače feštam i bančim, planirali smo otići negdje na snijeg, po mogućnosti u neku planinsku kućicu na osami, samo nas desetak. Odnosno, oni su lijepo isplanirali da ja budem glavni organizator – pronađem mjesto, po mogućnosti pristupačne cijene i sve dogovorim i organiziram. No, meni su iskrsle nepredviđene obaveze, pa sam se zahvalila na toj časti i predložila da ostali to obave. A oni to, naravno – nisu! Tako da ništa od snijega! Naravno, imamo na zalihi nekoliko rezervnih planova, no nije to to! No, postoji još mogućnost da nam priroda sve nadoknadi – najavljuju val zahlađenja i hrpu snijega – doduše u unutrašnjosti, kod nas samo treba očekivati kišu do guše, naročito u petak i subotu. Ipak, možda zasniježi i na priobalju... A ja sam od danas na godišnjem. Što znači da ujutro spavam dok se spontano ne probudim, najvjerojatnije oko podneva. Ili dok Silky odluči prestati tolerirati moje spavanje, što, nadam se neće biti tako brzo, jer sam mu upravo napunila zdjelicu hranom. Nakon toga me čeka shopping s majkom – ne,ne...nećemo kupovati hranu ni poklone, to smo sve riješili – «otišao» joj je televizor, mora nabaviti novi. Pravi me posao čeka kada joj ga dostave – treba spojiti satelitsku antenu, običnu antenu, VCR... Prijatelji moji (oni na koje se to odnosi će se prepoznati), očekujte uskoro moj cry for help, hehehehe... E,da...pitate se kako ne spominjem Božić, ni opisujem kako sam ga provela? Bilo je lijepo, kuća puna dragih ljudi, smijeha i veselja. Naravno, i dobre papice i kapljice, no to je sporedno. Bitan je bio duh zajedništva, ljubav, spokoj i zadovoljstvo, sreća koja nas je svih prožimala. Ništa veliko i epohalno se nije desilo, nikakve riječi koje će se pamtiti godinama nisu izrečene...a opet, bilo je prekrasno. Kao i u mnogim domovima širom svijeta. Nekada, jednostavno nisu potrebne riječi za nešto opisati...znam da ste razumijeli. I, da ne zaboravim : hvala svima na božićnim čestitkama! |
23.12.2005., petak
Dan od bakalara
Eto, Badnjak samo što nije zakucao na vrata. Danas sam odradila zadnji radni dan u 2005.godini – sada sam na godišnjem, do iza Kraljeva.Isključila sam se iz gužve i gungule oko sebe (trebalo mi je sat vremena za onih par kilometara od posla do kuće), odspavala si poslijepodne, pa sam bila kod mame pomoći joj oguliti kožu s bakalara (koji se već od srijede navečer namakao na balkonu) i odvojiti meso od kostiju – pitam se zašto za takve i slične poslove koje imaju veze sa noževima i mesarijom svi tako rado angažiraju mene!?! Večer sam provela slažući na pladanj suho voće, orahe, lješnjake, bademe...sutra spavam do kasnoga, a poslije idem kod mame, na bakalar (na gulaš, s krumpirima) koji ona priprema najbolje na svijetu. Skupiti će se par dobrih prijatelja, kititi ćemo bor (umjetni, kao i lani), a ako budemo od volje, možda i na polnoćku svratimo. Idući su dani namijenjeni uživanju i odmaranju. Vjerojatno, i malom odmoru od bloga. Blogeri dragi i ostali namjernici, sve vam najljepše od srca želim – neka vam ovaj Božić bude baš onakav kakvog ste uvijek sanjali! Uživajte, budite sa onima koje volite, zaboravite na sve brige i tuge. Pusaa :* Riječanka |
20.12.2005., utorak
Uff..koji naporni dani!
Vikend mi je bio poprilično «težak» - najprije sam u petak navečer morala otići na jedan dosadni poslovni domjenak na kojem sam se predugo zadržala, pa sam se u subotu ujutro jedva digla i na kraju zakasnila pola sata na subotnju kavu sa mojim curama, za što sam pobrala jezikovu juhu. Cure su sve nekako neurotične, napala ih groznica kupovanja poklona. Ja sam, za razliku od njih, totalno cool – pokupovala sam masu stvarčica koje se meni sviđaju, pa ću ih pokloniti prijateljima (nisam još odlučila što ide kome, ali rješiti ću i to, na sveopće zadovoljstvo...iako kažu da kada nešto kupuješ, treba misliti na osobu kojoj poklanjaš. Ja gledam najprije poklon – on me mora privući – a ako je privukao mene, sigurna sam da će se mojim prijateljima svidjeti. Tako je bilo nebrojeno puta do sada...) – od CD-a, parfema, preko šalova i pašmina, do egzotičnih kuharica. S mamom sam igrala na sigurno – kupila sam joj Lancomeov «Tresor» (dosadilo mi je kupovati YSL-ov «Opium», njezin desetljećima omiljeni parfem, ima ih još 2-3 nova, čini mi se) i finu, pravu pašminu prošaranu svilenim vlaknima blijedoljubičasto-plavičaste boje.A sebi sam kupila Thierry Muglerov «Alien»... No, pravi me «poklon» dočekao u subotu navečer kada sam došla kod mame – ustanovila sam da mi je na starom kompu crkao modem! Pa sam u nedjelju organizirala popravak – jedan je prijatelj donio modem, pa smo ga pokušali instalirati. Nije išlo, pa nam je drugi davao savjete telefonski iz Zagreba. Bezuspješno! Na kraju je došao treći, koji nas je «pokopao» - zaključio je da nam softverski interni modem koji smo pokušali instalirati nije kompatibilan sa strojem koji je prestar (10 godina) i preslab, i da je u biti krepucnula matična ploča, te da komp mogu jedino sahraniti. Pa smo na brzinu organizirali karmine – našlo se vina, piva, kole, kave, grickalica, kolača...na kraju se fešta potegnula do kasno u noć. Bitno je da se društvo skupi – svaki razlog slavlju može biti dobar ako je društvo dobro! A bilo je. Na kraju sam ostala spavati kod mame. Ujutro sam otišla ravno od majke na posao, radila sam do kasna. Nakon posla sam otišla u shopping za blagdane – kupila sam puricu, bakalar, suho voće, čak i sušene brusnice – ove godine ću puricu nadjenuti nadjevom od pileće jetrice i pršuta a uz to ću napraviti i umak od brusnica. Kako nisam ama baš ništa jela cijeli dan, odnosno, popila sam samo dvije kave, u jednom trenu sam se u jednom hipermegamakromarketu skoro srušila od naleta mučnine – želudac mi je krenuo sam sebe probavljati, izgleda. Gužva je bila velika, svi krcatih kolica, na blagajni sam čekala cijelu vječnost. Ipak, preznojavanju hladnim znojem i mučnini usprkos, preživjela sam! Pa sam otišla odnijeti neke stvarčice (koje mi je naručila) prijateljici M.i sa vrata zavapila : «Daj mi, molim te, nešto jesti, bilo što..makar suhog kruha!!!» Ova se odvalila od smijeha, i napravila mi večeru – tagliatelle sa umakom od vrhnja i gorgonzole. Doista je brzo to skuhala, čak mi je na brzinu i salatu oprala i pripremila. Kada sam malo došla k sebi, i popila čašu pive, mogla sam se i šaliti na svoj račun. Naime, M.je ustvrdila da imam velike šanse da postanem sveučilišna profesorica jednog dana – već sam postala toliko rastresena da sam zaboravila jesti, iduće je da ću zaboraviti gdje stanujem... Kada sam došla doma, imala sam mini fitness večer – tru puta sam morala stvari iz auta na drugi kat odnijeti! Baksa mineralne, par litara mlijeka, pa sve ostalo...skupilo se! Na kraju, nisam imala više snage otići u podrum po lampice kojima sam imala namjeru ukrasiti voltu koja iz kuhinje vodi u predsoblje. Sutra ću to. A i nije mi baš najbolje...i dalje imam neku laganu mučninu, a dok sam spremala ormarić sa parfemima, skoro sam se ispovraćala kada sam osjetila miris mog, nekada omiljenog «Pure Poisona»...ne, nisam trudna, provjereno! No, izgleda da me napala vojska nekih virusa. Fuj, smradovi jedni!!! No, toliko snage da upalim televizor (na kojem je upravo bio naš Kemo!) i nazovem broj 060 9000 i doniram 5 kuna akciji «A bebe?» za renoviranje Centra za kontrolnu dijabetesa u trudnoći, ipak sam smogla! Doduše, nije mi baš padalo na pamet da razgovaram sa nekim celebrityjem koji je dežurao pored telefona, no vrijedi i ovako. Bitno je da se lova skupi! Idem sada pod tuš, pa u krpe. No, nije današnji dan bio bez svoje svrhe – ako mi je suđeno da mi se zgadi shopping, danas sam bila jako blizu tome... Nadam se da se to ipak neće desiti, hehehehe. |
15.12.2005., četvrtak
Merry...
Mic po mic, i ova godina kaplje prema svome kraju. Ove godine ću preskočiti rezimiranja i podvlačenja crta – nisam si prošle godine u ovo doba zadala nikakve posebne ciljeve koje moram ostvariti, pa nema straha da ću sama u svojim očima ispasti gubitnica jer ih nisam ostvarila. Ja sam više osoba od usputnih ciljeva – nešto ostvarim ili učinim, pa malo stanem i razmislim kuda dalje, pa kada odlučim i stignem tamo, onda planiram sljedeću etapu...i tako naprijed.A ne volim se ni puno osvrtati iza sebe i analizirati svoja (ne)djela. To me je, sjećam se, u prvom razredu gimnazije skoro koštalo jedinice iz matematike na polugodištu. Imali smo pomalo otkačenu staru profesoricu koja je voljela pismene kontrolne. Da stvar bude bolja, ja sam voljela matematiku, naročito jednadžbe sa dvije i tri nepoznanice, one velike operacije razlaganja i razrješavanja x,y,z i na kraju izračunavanje, ubacivanje brojki. E, tu sam ja znala zaštekati! Kada bi trebalo ubaciti npr.brojku 15, negdje u idućem redu ja bih putem izgubila jedinicu, pa bi se broj pretvorio u 5, i naravno, rezultat bi shodno tome bio netočan. Pa sam tako skupila jedno tri-četiri jedinice. A kada bi me profesorica zvala na ploču, svako malo bi morala na mene graknuti...skoncentriraj se malo! Meni se nikada dok sam pisala kontrolni nije dalo kontrolirati, gledala sam samo da što prije predam papir...na kraju polugodišta, kako su mi usmeni odgovori, odnosno zadaci na ploči bili jako dobri, a pismeni katastrofalni, morala sam odgovarati za dovoljan. I tako, došla ja jedne subote ujutro, skupa sa nekolicinom supatnika, odgovarati za dvojku. Uspješno sam odgovorila, profica mi je krenula zaključiti dvojku, kada se skoro onesvijestila – imala sam zaključene sve druge ocjene, mahom petice. - Pa, sa koliko ćete proći polugodište, ako vam zaključim dvojku?- pitala me. - S odličnim, čini mi se... – nekako sam protisnula, što je bilo točno (ocjene su se tada tako izračunavale, da sam ja dvojci usprkos imala prosjek iznad 4,5). - Pa to je strašno! E, nećete vi meni u drugom polugodištu tako, a ne! – baš je bila ljuta – od početka ću vas imati na oku, nećete se tako igrati! Sada je meni jasno s kim imam posla, naučiti ću ja vas redu! U ponedjeljak želim da vaša mama dođe kod mene na razgovor! – I što da kažem...žena nije bila u krivu. Zaključila mi je dovoljan, mama je došla kod nje za dva dana, i tada joj je rekla da sam previše zaigrana i da će me ona opičiti bez pardona oko uha ako me opet ulovi da sam brzopleta. A moja se majka oduševljeno složila s njom. Tako je i bilo – do kraja školske godine, a i cijele iduće, stalno me mrko gledala kada bih se javila predati kontrolni, a ja sam se natjerala da prekontroliram napisano...i nekoliko puta našla sasvim stupidne pogreške. Na kraju te godine imala sam vrlodobar iz matematike (malo me dvojčica sa polugodišta povukla na dno), a na kraju iduće odličan. Bila sam odlična na kraju svih godina srednje škole i poslije oslobođena polaganja mature. Ostalo je povijest... Profesorica je već godinama pokojna, a ja sam joj zahvalna – naučila me, osim matematike, i strpljenju, i potrebi da se ponekad ipak malo zakočim i pogledam unatrag, što mi je bilo oduvijek mrsko. A što je nekada, ma koliko mi to voljeli ili ne, neminovno potrebno učiniti. Laka joj zemlja... Tako sam ja danas, umjesto analiziranja godine, odspavala malo poslijepodne, a onda sam krenula dekorirati stan. Dan prije, u utorak, sam prije posla skočila do rasadnika kupiti božićne zvijezde. Imali su veliki izbor, svih veličina i boja, pa sam ih nekoliko kupila – za ordinaciju, za mene kući, za mamu, za prijatelje...doista nisu bile skupe; najmanje su bile 18 kuna, srednje 29, a najveće – kakvu sam kupila mami – 39 kuna. Mamina se sastoji u tri božićne zvijezde zasađene zajedno, dvije ružičaste i jedne crvene, prekrasna je, gusta i intenzivnih boja. Kupila sam i posudu u koju sam je stavila, jarko crvenu. Sličnu, manju sam uzela i za sebe. Općenito, ove godine imam uglavnom crvene dekoracije – crvene svijeće i svijećnjake, crveni vijenčić na vratima. Skuhala sam si i crveni čaj (od trešnje i banane), stavila u player crveni CD sa božićnim pjesmama...hmmm, kada se sjetim, imam čak i crvenu (no, hajde..i bordo je crvena, zar ne?) posteljinu trenutno na krevetu. Dobro, hajde...završiti ću ovu moju crvenu priču ...ne, neću zapaliti crveni Marlboro crvenim upaljačem, jer kada pušim, pušim obično bijeli, hehehehe. Idem pomalo na spavanje, jer me sutra čeka jako naporan dan – najprije radi do 18 sati, cijeli dan, a navečer imam feštu u jednom ribljem restoranu, koju organizira jedna farmaceutska kuća. Pročitala sam danas negdje u novinama online, da će Hrvati za ove praznike nadebljati se za 15.000 tona, što je prosječno oko 3-4 kg po glavi stanovnika. A ja ne volim biti prosječna...volim uvijek postići nešto malo više. Kako je krenulo, uopće ne sumnjam da ću uspjeti, hehehehe... |
11.12.2005., nedjelja
Fešte su počele !
Danas sam generalno slomljena! Jučer – u biti sinoć, noćas – imali smo (ekipa s posla) u jednom restoranu u okolici grada novogodišnju feštu. Skupilo nas se dvadesetak, i bilo je lomljave do jutarnjih sati. Jeli smo, pili, plesali, družili se do 5 sati ujutro. Prije nego netko grakne kako mi u zdravstvu trošimo tuđe novce – feštu smo platili sami, došlo je 170 kuna po osobi. I bilo je svega – od pršuta i sira, preko njoka i fuža sa srnetinom, pečenja od nekoliko vrsta mesa sa prilozima i salatom, do kolača i kave. I tekućica nije falilo – od aperitiva, preko vina do digestiva. Ja sam se, po mom dobrom običaju snašla, pa sam se uvalila kolegi i prijatelju ginekologu da on vozi, tako da ne moram brinuti o «0.0 zakonu», no malo sam se zeznula jer je moj prijatelj R.ostao do samog kraja i neumorno plesao, nije se nikako dao kući. Što se plesa tiče, ja sam prije 10-ak dana malo «tvrđe» doskočila na pod, bosa, sa barske stolice (popela sam se na nju da nešto stavim na najgornju policu kuhinjskog ormarića, a bila sam prelijena da iz sobnog ormara izvučem male ljestve koje služe toj svrsi) – i slomila četvrti prst na desnom stopalu. Vidjela sam pri tome nekoliko novih, dosada neviđenih galaksija, a prst mi izgeda, kako moja majčica kaže, kao plavičasti jastučić. Svo ovo vrijeme hodam uglavnom u tenisicama i niskoj, udobnoj obući. Jučer sam uspjela staviti cipele sa nešto višom petom i pojasićem oko gležnja, lijepe, zaokruženog vrha, nove...uspjela sam hodati bez većih bolova (iako sam prst «osjećala» cijelo vrijeme), no odlučila sam da se neću upuštati u nikakvo plesanje, no way. U toj nakani sam gotovo pa uspjela – pola večeri sam lijepo sjedila, zabavljala se gledajući egzibicije ostalih na plesnom podiju, pijuckala, razgovarala sa ljudima...kada me moja prijateljica Marina (a tko će te zaje****, nego prijatelj..hvala ti, draga!), u suradnji sa još nekolicinom urotnika spopala – što je, da ne bi možda tu sjedila kao Buddha, ustaj plesati – i doslovce odvukla na plesni podij. Nekako je išlo, petnaestak minuta, a onda me se dočepao I., naš fizioterapeut. Lik em bilda, em pleše u nekom klubu latino plesova, em ima opaku kondiciju. Sve moje jadikovke nisu urodile plodom (moj prssstttt!!!...ovaj mi mrtav hladan rekao : nema problema, doći ćete kod nas na terapiju!); lik me zavitlao kao kauboj laso! Uglavnom, osjećala sam se kao Jane Fonda u onom kultnom filmu «I konje ubijaju, zar ne?». A danas – ne znam je li me bole više kičma, ramena ili kukovi! Začudo, prst me ne boli! Valjda zato jer mi nije nitko stao na nogu. Imala sam namjeru spavati do poslijepodneva, no probudila sam se već oko 11 sati, zbog već spomenutih bolova u cijelom tijelu. Kako je dan bio prekrasan, buran, oprala sam perilicu šarenog rublja i stavila je sušiti, usisala stan i oprala balkon (gleda na jug, zaštićen je od bure, pa sam nakon što sam obukla jaknu, popila kavu na balkonu). Navečer sam pripremila chinese večeru za dvoje mojih prijatelja – radila sam piletinu s đumbirom, sezamom i rezancima od riže. To smo popratili bocom «T'ge za jug». E, danas sam (u biti još jučer, kada sam na ulazna vrata objesila božićni vjenčić) službeno inaugurirala božićni feeling u stanu : zapalila sam svijeće sa mirisom jabuke i cimeta, a za desert poslije večere sam poslužila punjene čokoladne medenjake. Vrijeme je da se krene sa shoppingom – kako su mi rođendanski buketi uvenuli, sutra moram nabaviti božićnu zvijezdu..ili možda nekoliko njih. A onda na red dolaze pokloni...za sebe sam ga već smislila – novi CD Elvis Stanić Groupa (imam sve njihove prethodne, pa i kada su bili Quartet Sensitive) «Bolja strana svijeta», čija je promocija bila danas popodne na Radio Rijeci (slušala sam dok sam sjeckala povrće za wok). Pa, što sad? I Bog je prvo sebi bradu napravio, a onda išao stvarati Svijet, zar ne? No, neću zanemariti moje drage, nikako! Dakle, krećemo.... |
08.12.2005., četvrtak
Ništa mi ne može ove dane pokvarit'...
Posljednjih dana nema me puno na blogu. Imam dosta posla, pa kada navečer dođem doma nemam vremena, a bogami ni snage pisati, pa čak ni puno čitati. Tako da masu mojih dragih blogera ne stignem pratiti redovito, a pored kreveta mi leže Frederic Beigbeder i Boris Perić koje ne stignem ni u ruke uzeti prije spavanja. Hajde, shvatili ste, ne baš oni već njihove knjige – «Ljubav traje tri godine» odnosno «Priče iz bečke kuhinje».A, iskreno, ne osjećam veliku potrebu za pisanjem. Naime, nisam nesretna, nisam ljuta, barem ne previše. Osjećam se ugodno, zadovoljno, sretno – ne, nemojte misliti da sam odjednom postala uobražena i samoj sebi dovoljna. No, kada me nešto smeta, kada me netko ili nešto razljuti ili razočara, pišem bolje i više - prsti mi brže lete po tipkovnici, inspiracija mi buja na sve otvore. Biti će da me još drži postrođendansko zadovoljstvo - naime, svakodnevno mi još kaplju poklončići, a to me strašno veseli. Nije da sam baš toliki materijalista – nije mi bitna materijalna vrijednost poklona koliko njegova emotivna vrijednost, činjenica da mi je netko nešto poklonio od srca i da je sa feelingom birao taj poklon baš za mene, znajući me, i da je u taj čin biranja unio svoje zadovoljstvo poklanjanja i svoje osjećaje prema meni. Tako me jučer strašno razveselio poklon koji je stigao poštom, od mog dragog, posebnog prijatelja N. Dobila sam crni kristalni Swarovski privjesak (vidi sličicu) koji me naprosto oduševio – predivno lomi svjetlo i savršeno se slaže sa mojom svjetlom puti. Da sam ja ušla u Swarovski dućan, vjerojatno bih upravo taj privjesak izabrala! A u isto vrijeme, počinju već u zraku mirisati jabuke i cimet, iz dućana se već čuju božićne pjesme – predpraznično doba se zahuktava. Još me nije ulovila shoppingomanija, no vrlo vjerojatno će me ubrzo, čim mi na račun sjednu plaća i honorar. A da ne bi netko pomislio da mi je život samo mirisan vrt prepun ruža, pobrinuo se kontrolor iz županijskog HZZO-a koji me jučer nazvao. Naime, ja radim u polikliničko-konzilijarnoj djelatnosti koja usluge pruža, između ostalog i na uputnice, tj.na teret HZZO-a. Već sam pisala ovdje kako mi liječnici-specijalisti imamo normu, baš kao i radnici u tvornicama, za što većina pacijenata ne zna, te da kada ispunimo «kvotu» bolesnika, npr.deset pregleda i deset operacija dnevno (ovo su nasumične brojke), ne bi više smjeli primati pacijente na uputnicu, već samo na plaćanje. No, u stvarnom životu je to nemoguće – kako da objasnim čovjeku sa šakom koju je smrvio cirkular da nema pravo na liječenje «na uputnicu» jer smo već tri takva danas napravili, pa nam je on prekobrojan, i da ako želi da ga liječimo, sve to mora platiti iz svog džepa? Uglavnom, tip mi je rekao (telefonom!) da smo u prvih deset mjeseci odvalili normu za cijelu godinu, te da ne bi trebali do kraja godine više primati pacijente. - Super, rekoh, dajte vi to meni napišite i potpišite, ja ću to objesiti na vrata, zatvoriti ambulantu i neću raditi! – - A ne, pa ne može to tako...treba smanjiti broj pacijenata. – - Je, a kako? Dajte mi to objasnite! – ipak mi je tlak malo narastao. - Pa, vratite pacijente natrag njihovom liječniku kada se radi o manjim povredama.- mrtav-hladan je ispalio (tip je inače neki specijalista, čini mi se otorinolaringolog). - A, ne,ne...mislim da bi bilo najbolje da vi dođete kod mene u ordinaciju pa to vi kažete ljudima u čekaonici. Ionako se ljudima mažu oči da imaju pravo na sve, a nama se priča nešto sasvim drugo.- - Ma znate, u pravu ste, niste vi krivi, liječnici opće medicine ne rade svoj posao onako kako bi trebalo...- počeo je mijenjati ploču. - Recite mi nešto što ne znam. – tu mi je već pomalo pukao film, pa sam tipa otkačila jer sam morala ići na operaciju. Sve u svemu jučer me nazvao nekoliko puta, razgovor je potrajao, sa prekidima skoro dva sata. A zaključak? Nije ga bilo! Cijela priča je jednostavna do bola – HZZO skupi novac od ljudi (svih nas), mi pacijentu pružimo uslugu i za nju pošaljemo HZZO-u račun, a oni pokušavaju na razne načine, pa i ovakvim niskim udarcima, izbjeći nama platiti tu uslugu. No, tu pomoći nema – dok se sistem financiranja zdravstva ne izmijeni, samo će se ponavljati ova i slične priče. Ali, kao što sam rekla u naslovu, ništa meni ne može pokvariti ove dane, a ponajmanje ne ovakva birokratska prepucavanja. Jednostavno, osjećam se dobro. Eto, to sam morala podijeliti sa vama. A idući puta ćemo o receptima za kolače i namaze... |
04.12.2005., nedjelja
Party - dan poslije...
Dakle, kao što već znate, bio mi je rođendan u četvrtak. Iako sam rođendane odavno već prestala slaviti – onog dana kada su mi silne svijećice skoro otopile tortu, svjetlost nastala pri tome zaslijepila uzvanike, a dim nakon gašenja svijećica gotovo nagnao susjede da pozovu vatrogasce – prijatelji su me ipak nagovorili da napravim neki mali rođendanski party, druženja radi. Pa sam odlučila da u subotu pozovem nekolicinu ljudi, i to u Umag. Rečeno – učinjeno! U petak popodne sam otišla u Umag i počela pripremati fešticu. Nabavila sam sve što treba i već u petak navečer skupila nekolicinu umaških prijateljica da pomognu ribati čokoladu – odlučila sam napraviti jedini kolač kojeg radim savršeno : rigojanči (kada budem malo odmornija, napisati ću i recept). Pa su cure tako ribale (trebalo je izribati 8 velikih čokolada od 200 grama), ja sam napravila biskvit, pa malu zakusku za cure, malo smo si nazdravile...večer je bila baš OK. U subotu je u Istri nakon kišnog jutra, osvanuo poprilično ugodan dan, čak je bilo popodne i nešto sunca, za razliku od Rijeke gdje je bio opći potop! Navečer su mi došli prijatelji iz Rijeke, Pule, naravno i iz Umaga...party je bio ugodan, bilo nas je 15-ak. Nekolicina, među njima i naša Loptica, nije mogla doći. Baš šteta! Uglavnom, mi smo se lijepo zabavili – feštanje je trajalo do jutra. Klope je bilo i previše – poslužila sam narezak i klupske sendviče sa inćunima, namazom od tunjevine (moj recept, naravno), lososom i kavijarom, koje sam, naravno, sama radila, tako da sam se poprilično izmorila. Ali sam zato izbjegla pranje suđa, jer sam koristila jednokratne plastične tanjure i pribor za jelo, a čaše sam ujutro samo potrpala u perilicu. Nakon što sam se rano poslijepodne probudila, gledala sam tenis, pa je zatim još nekolicina ljudi došla na kavu i kolač. Navečer sam se vratila u Rijeku, taman na vrijeme da vidim našu pobjedu u Bratislavi! Pa sam si malo pročitala e-poštu (u Umag nisam uopće nosila laptop), malo prozujala po blogovima... Sada idem u krpe...tako sam umorna da jedva gledam. Sutra radim, srećom, poslijepodne, no moram prije toga skočiti do banke (genije, tj.ja, je uspio neki dan zablokirati token, kada je prilikom pokušaja logiranja na net-banking tri puta unio krivi PIN...grrrrrrrrr....tako mi i treba kada ga prečesto mijenjam - jednostavno se nisam mogla sjetiti koji mi je zadnji, a ni gdje sam ga upisala. Ipak sam ja plavuša...). A još i ova južina... |
01.12.2005., četvrtak
Sex rules!
Danas je, kao što znamo, 1.prosinca – Međunardni dan borbe protiv AIDS-a. AIDS već više od dvadeset godina hara našim planetom, o njemu je već sve rečeno i napisano. Zna se da ne napada samo pojedine, rizične grupacije, kao što je to bilo na samom početku. Svi od njega možemo oboljeti, iz jednostavnog razloga što je glavni put prijenosa nezaštićeni spolni odnos. A seksualnost je motor koji pokreće život. Ma koliko se neki kleli u prakticiranje seksa isključivo u braku i radi prokreacije, drugi pak vezali seks jedino uz ljubav – jedno je sigurno : seksamo se svi! Seks je život, radost, veselje, životna energija. I sve je u seksu dozvoljeno, pod uvjetom da odgovara svim partnerima. I totalno je nebitno je li partner istog ili suprotnog spola, ima li nas u toj igri dvoje, troje ili više. Seks je igračka poslana čovjeku sa neba, zabava jednako dostupna bogatima i siromašnima. No, on nikada, ama baš nikada ne smije biti prisila i izvor opasnosti. «Ne» je uvijek i samo ne, ne treba ga nikako drukčije tumačiti. A da bi se otklonila opasnost – od spolno prenosivih bolesti, ali i od neželjene trudnoće, treba se zaštititi. Neodgovoran je onaj tko igri slučaja ili sudbini prepušta odluku o tome hoće li postati ili ne, roditelj. A budala je onaj tko ne razmišlja o mogućnosti da oboli ili sam prenese neku spolnu bolest, od «bezazlenog» tripera, preko klamidije, sifilisa pa do AIDSA. A jedino što treba učiniti je potrošiti nekoliko sekundi za navlačenje prezervativa. Crkvenoj anatemi na njemu usprkos. Zato, nemojmo se previše suzdržavati, jer neuroze kao posljedica seksualne apstinencije mogu napraviti puno zla. Kada nekog poželimo, kada nam netko zapali onu tihu vatricu koja izaziva trnce u grudima, labavost koljena i leptiriće u trbuhu...uzmimo ga! Ne čekajmo znak sa neba da je to ljubav našeg života, ni zvukove svadbenog marša u daljini – seksajmo se! No, neka to ne bude lakomisleno i bez zaštite; sjetimo se AIDS-a! Dakle, danas vam ne savjetujem – danas vam naređujem : uživajte u sigurnom seksu! To danas mogu, jer mi je rođendan... Stoga – meni sretan rođendan! A vama svima želim puno, puno dobrog, sigurnog seksa. A ako je uz to i ljubav u zraku – tim bolje! |
| < | prosinac, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com