08.12.2005., četvrtak
Ništa mi ne može ove dane pokvarit'...
Posljednjih dana nema me puno na blogu. Imam dosta posla, pa kada navečer dođem doma nemam vremena, a bogami ni snage pisati, pa čak ni puno čitati. Tako da masu mojih dragih blogera ne stignem pratiti redovito, a pored kreveta mi leže Frederic Beigbeder i Boris Perić koje ne stignem ni u ruke uzeti prije spavanja. Hajde, shvatili ste, ne baš oni već njihove knjige – «Ljubav traje tri godine» odnosno «Priče iz bečke kuhinje».A, iskreno, ne osjećam veliku potrebu za pisanjem. Naime, nisam nesretna, nisam ljuta, barem ne previše. Osjećam se ugodno, zadovoljno, sretno – ne, nemojte misliti da sam odjednom postala uobražena i samoj sebi dovoljna. No, kada me nešto smeta, kada me netko ili nešto razljuti ili razočara, pišem bolje i više - prsti mi brže lete po tipkovnici, inspiracija mi buja na sve otvore. Biti će da me još drži postrođendansko zadovoljstvo - naime, svakodnevno mi još kaplju poklončići, a to me strašno veseli. Nije da sam baš toliki materijalista – nije mi bitna materijalna vrijednost poklona koliko njegova emotivna vrijednost, činjenica da mi je netko nešto poklonio od srca i da je sa feelingom birao taj poklon baš za mene, znajući me, i da je u taj čin biranja unio svoje zadovoljstvo poklanjanja i svoje osjećaje prema meni. Tako me jučer strašno razveselio poklon koji je stigao poštom, od mog dragog, posebnog prijatelja N. Dobila sam crni kristalni Swarovski privjesak (vidi sličicu) koji me naprosto oduševio – predivno lomi svjetlo i savršeno se slaže sa mojom svjetlom puti. Da sam ja ušla u Swarovski dućan, vjerojatno bih upravo taj privjesak izabrala! A u isto vrijeme, počinju već u zraku mirisati jabuke i cimet, iz dućana se već čuju božićne pjesme – predpraznično doba se zahuktava. Još me nije ulovila shoppingomanija, no vrlo vjerojatno će me ubrzo, čim mi na račun sjednu plaća i honorar. A da ne bi netko pomislio da mi je život samo mirisan vrt prepun ruža, pobrinuo se kontrolor iz županijskog HZZO-a koji me jučer nazvao. Naime, ja radim u polikliničko-konzilijarnoj djelatnosti koja usluge pruža, između ostalog i na uputnice, tj.na teret HZZO-a. Već sam pisala ovdje kako mi liječnici-specijalisti imamo normu, baš kao i radnici u tvornicama, za što većina pacijenata ne zna, te da kada ispunimo «kvotu» bolesnika, npr.deset pregleda i deset operacija dnevno (ovo su nasumične brojke), ne bi više smjeli primati pacijente na uputnicu, već samo na plaćanje. No, u stvarnom životu je to nemoguće – kako da objasnim čovjeku sa šakom koju je smrvio cirkular da nema pravo na liječenje «na uputnicu» jer smo već tri takva danas napravili, pa nam je on prekobrojan, i da ako želi da ga liječimo, sve to mora platiti iz svog džepa? Uglavnom, tip mi je rekao (telefonom!) da smo u prvih deset mjeseci odvalili normu za cijelu godinu, te da ne bi trebali do kraja godine više primati pacijente. - Super, rekoh, dajte vi to meni napišite i potpišite, ja ću to objesiti na vrata, zatvoriti ambulantu i neću raditi! – - A ne, pa ne može to tako...treba smanjiti broj pacijenata. – - Je, a kako? Dajte mi to objasnite! – ipak mi je tlak malo narastao. - Pa, vratite pacijente natrag njihovom liječniku kada se radi o manjim povredama.- mrtav-hladan je ispalio (tip je inače neki specijalista, čini mi se otorinolaringolog). - A, ne,ne...mislim da bi bilo najbolje da vi dođete kod mene u ordinaciju pa to vi kažete ljudima u čekaonici. Ionako se ljudima mažu oči da imaju pravo na sve, a nama se priča nešto sasvim drugo.- - Ma znate, u pravu ste, niste vi krivi, liječnici opće medicine ne rade svoj posao onako kako bi trebalo...- počeo je mijenjati ploču. - Recite mi nešto što ne znam. – tu mi je već pomalo pukao film, pa sam tipa otkačila jer sam morala ići na operaciju. Sve u svemu jučer me nazvao nekoliko puta, razgovor je potrajao, sa prekidima skoro dva sata. A zaključak? Nije ga bilo! Cijela priča je jednostavna do bola – HZZO skupi novac od ljudi (svih nas), mi pacijentu pružimo uslugu i za nju pošaljemo HZZO-u račun, a oni pokušavaju na razne načine, pa i ovakvim niskim udarcima, izbjeći nama platiti tu uslugu. No, tu pomoći nema – dok se sistem financiranja zdravstva ne izmijeni, samo će se ponavljati ova i slične priče. Ali, kao što sam rekla u naslovu, ništa meni ne može pokvariti ove dane, a ponajmanje ne ovakva birokratska prepucavanja. Jednostavno, osjećam se dobro. Eto, to sam morala podijeliti sa vama. A idući puta ćemo o receptima za kolače i namaze... |
| < | prosinac, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com