29.01.2006., nedjelja
Rođendanska fešta i kineska Nova godina
|
Sinoć sam bila na proslavi rođendana, kao što sam i najavila par postova prije. S.je u biti imao rođendan 25.siječnja, no kako svi radimo, i ne možemo feštati tijekom radnog tjedna, fešta je prigodno pomaknuta na subotu. Skupila se poprilična masa ljudi u domu S.i njegove supruge M.(zanimljivo je da su kod gotovo polovice ženskih uzvanica imena započinjala na M.) – u jednom trenu nas je bilo sedamdesetak. Bio je to pravi pravcati dernek – sreća da oni imaju kuću na osami, inače bi nam policija dolazila svakih pola sata – jelo se, pilo, pjevalo, plesalo. Svirao je pravi bend, s opremom, pojačalima i zvučnicima koji su zauzeli pola prostorije, a u neko doba noći, slavljenik je uhvatio saksofon i sam zabavljao goste. Doduše, mnogi od gostiju su također muzičari, koji u autima uvijek voze svoje instrumente, pa je začas nastao pravi bend. Ja sam otišla kući negdje iza 3 sata, većina ih je nastavila do iza 5 sati, a popodne me zvala domaćica, koja je moja stara prijateljica (usput rečeno, i kolegica) – kaže, muž i još nekolicina slave i dalje, a neki su otišli kući, naspavali se i – vratili. Predvečer očekuju još neke nove, zakašnjele goste. No, da ne trošim riječi, evo par slikica (e, sada...njihova kvaliteta je najbolja što su okolnosti – čitaj : moje fotografsko ne/umijeće – nikada od mene Lupino- dozvoljavale)... I prije nego što moji stari znanci i «obožavatelji» mog lika i djela ovdje skoče na stražnje noge i počnu mi moralizirati o tome kako odajem identitete mojih prijatelja na blogu (ne trebam ih imenovati, prepoznati će se sami), par riječi disclaimera : sve osobe prikazane na fotografijama pristale su da njihove sličice objavim na blogu. Štoviše, mnogi od njih su moji vjerni blogočitaoci.   Slavljenik zahvaljuje za poklone  Domaćica i glavni pjevač Boris zvan Vito  Majstori svirači  Danas se odmaram – skuhala sam si krem juhu od poriluka i krumpira (i pritom na nož od multipraktika prilično sočno porezala nokat, onako temeljito, par milimetara «u živo» dok sam ga prala), malo čitala, malo telefonirala... Prošao je i ovaj dan – vrlo značajan za Kineze. Danas je, naime prvi dan 4704.godine po kineskom kalendaru. Ulazimo u godinu Psa – kažu da bi to trebala biti mirna, plodonosna i bogata godine, bez nekih velikih previranja, stabilna i sretna. Hajda, pa da i to vidimo.... Sretna vam kineska Nova godina! Buuuummmm.... (ovo bi trebala biti detonacija petardi, koje tjeraju zle duhove i sile mraka iššš, ća, via....) |
24.01.2006., utorak
Zla sam, priznajem : volim krzno!
Hladnoća nas je žestoko stisla! Sve bi bilo još kako-tako, ove temperature sa negativnim predznakom u siječnju nisu novost u Primorju, da ne dere bura kao luda.Jučer je bio poprilično sunčan dan, uz tu i tamo pokoji oblak, ali je bilo hladno za pop***** - išla sam poslije posla po benzin na Vrata Jadrana – srećom da je rezervoar bio više od trećine pun i da sam tankala svega 30-ak litara, jer da sam kojim slučajem morala još, pretvorila bih se u ledeni stup! Toliko sam promrzla, vunenim hlačama, debeloj maji i kaputu od kašmira usprkos, da se dva sata nisam mogla ugrijati. Cijeli dan se temperatura kretala negdje oko -5 do -6 stupnjeva Celzija, što je zahvaljujući buri davalo dojam da je negdje oko -30! E, kako je danas bura i dalje jaka i snažna, temperatura možda za stupanj-dva veća, sjetila sam se razgovora što sam u nedjelju vodila sa našom Lopticom , pa sam odlučila (morala sam prije posla skočiti nešto do grada) obući krzneni kaput. Jer, kada je ovako hladno, krzno doista grije najbolje. Nema te vune, kašmira, perja, skafandera, vjetrovke, hi-tech goretexa ili sličnog astronautskog sintetskog materijala koji po svojoj lakoći, ugodnosti nošenja, mekoći i grijačkom efektu može zamijeniti pravo, prirodno krzno (uključujući ono na muškim prsima, ofkorz! Pod uvjetom da ga ipak nema previše....i naročito ne na ramenima i leđima...bljakkkk). Prije nekog vremena, po našim medijima, a i ovdje na blogu, dosta se bacalo drvlja i kamenja po Vlatki Pokos, koja voli krzno i ne ustručava se ga nositi u javnosti. Naročito su glasni bili aktivisti nekih udruga za zašititu životinja. Ja imam kaput od srebrne lisice, već jaaakooo dugo – kupila mi ga mama za 25.rođendan. Ne nosim ga baš često, jer je uglavnom pretopao za naše zime – prethodnih godina sam ga znala nositi kada bih išla na snijeg ili kada bi bilo baš jako,jako hladno kao danas, ili pak kada bih išla negdje zimi u hladnije krajeve (naša metropola uključena). Prije desetak godina, «blagoslovio» ga je svojom mokraćom moj pokojni mačak Srećko, kada je bjesomučno obilježavao svoj teren (dok ga nisam odvela veterinaru koji ga je kastrirao. I Silky je zapišavao – piškio je svaku noć na moj krevet; bila je to neopisiva noćna mora- dok ga nismo kastrirali). Kaput je tada toliko smrdio da sam ga najprije danima vjetrila i zračila, a onda sam ga odlučila odnijeti na kemijsko čišćenje. E, kemijsko čišćenje krzna je pravi pothvat – u to doba trebalo je kaput odnijeti u specijaliziranu čistionicu u Trst, a kada su mi rekli cifru koliko čišćenje košta, grom me skoro doslovce spalio! Pa sam odustala od čišćenja, i prema savjetu mamine prijateljice nabavila iz Austrije neki sprej za čišćenje. Fleka se nije vidjela, no da bi miris(čitaj-smrad) nestao, trebalo je gotovo dvije godine. Drugi razlog zbog čega ne nosim krzno baš često, je to što se krzneni kaput relativno klasičnog ravnog kroja baš ne uklapa u moj omiljeni street casual stil kojeg najčešće nosim. No, danas sam ga obukla, na sive vunene hlače sa bijelim prugicama i tanku crnu dolčevitu. Stavila sam rukavice (nisam ih zaboravila ovaj puta), ali mi se nije dalo stavljati kapu, već sam samo podigla ovratnik. I tako, prolazim ja danas Korzom, nalik na ogromnu sniježnu loptu, kada na mene naleti jedna odvratna babetina, koju poznajem već godinama, i za koju ne znam da sam ikada igdje od nekoga čula jednu jedincatu dobru riječ. Uglavnom, Miss Simpaty me usprkos mom današnjem Yetti looku ipak prepoznala i zaustavila se, sa smiješkom od uha do uha. A ja, budala, umjesto da produžim i u letu promrsim : «Žurim, žurim!», stanem i pozdravim i ja nju. - «Gle, gle, Riječanka (rekla je, naravno, moje ime) u krznu! A ja sam mislila da si ti veliki životinjoljubac...» - otrovno se cereći je rekla. - « O, jesam, jesam! Zato ih i nosim po cijelom tijelu, tj.njihovo krzno. Doduše, najviše volim one na dvije noge, no nisam do sada još nijednog oderala, barem ne na taj način kao ti bivšeg muža. Joj, nemam vremena, žurim se, hajde bok! -. Ova moja zloća me ugrijala još više od krzna – cijeli dan sam uživala i cerekala se na poslu ispod maske, dok sam se prisjećala face koju je ova napravila nakon što sam joj odbrusila ovo gornje! Eto, zla sam i zločesta, definitivno! Priznajem! No, gledajući realno, mnogo ljudi razmišljaju na taj način kao i ona. Čovjek koji voli životinje tako ne bi smio nositi krzno. Slijedeći istu logiku, ne bi smio ni nositi kožne cipele i torbice, rukavice, remenje, novčanike, privjeske....a bogme ni jesti meso. A oni koji vole biljke, ne bi smijeli ni pomisliti jesti salatu. Ja oduvijek jako volim životinje (cijeli život imam pse ili mačke); Silky mi je punopravni član obitelji i ne mogu ni zamisliti što bi bilo da mu se nešto desi. Uginuće mog psa Bibija i mačka Srećka sam oplakivala ne manje nego smrt moje obožavane none. A volim i bilje, sa mojim fikusom benjaminom ponekad i razgovaram. No, priznajem, volim krzno...i vidjeti lijepo krzno i nositi ga, bilo kao kaput ili pak kao neki detalj (imam i kaput opšiven krznom oposuma). Kao što volim i pojesti dobar komadić mesa, a bogme, i finu salaticu od matovilca, rige, radića... Ali, da ja moram ubiti životinju da bih se nahranila ili odjenula – nema šanse! Ili pak da bih naručila da netko ubije konkretnu životinju meni za jelo ili da mi od nje napravi kaput. No, životinje svakodnevno ubijaju za hranu, kožu i krzno – to je, priznali ili ne, naš hranidbeni lanac. Baš kao što mačka (u prirodi, ne ovaj moj pospanac) ubija miševe i ptice egzistencije radi. Ljudi su svežderi i sama čisto vegetarijanska/veganska prehrana nije prirodna i dovoljna za, na primjer, pravilan rast i razvoj djeteta – trebaju mu određene aminokiseline i bjelančevine koje su isključivo životinjskog porijekla (dakle, koje se nađu u mesu, mlijeku ili jajima). Naravno, stvar je osobnog izbora hoće li netko biti vegetarijanac/veganac ili Jehovin svjedok ili istraživač podmorja, whatever. Tu i takvu mrtvu i prepariranu životinju ću bez grižnje savjesti kupiti, pojesti, obući, obuti. Naravno, reći će netko, potražnja diktira ponudu i obrnuto...no, ja nikada nisam ni tvrdila da sam uvijek u pravu i politicaly correct. Štoviše, baš sam zla i zločesta, hehehehe.... |
22.01.2006., nedjelja
Opet malo o blogoprivatnosti i treći dio trilogije fotki
|
Nakon duljeg vremena, izbijanje blogobure i sukoba na relaciji Newyorčanka – Jutranji list, potaklo me ponovno napisati nešto o blogu i privatnosti. Posljednji puta sam o tome pisala prije više od godine dana, kada je pukla afera o otkrivanju identiteta blogera Trapule, nakon čega je on prestao pisati blog. Tada se na blogovima i među blogerima, kojih je bilo još jako malo, barem u odnosu na sadašnji broj, razvila žestoka polemika o tome što je privatno a što javno na blogu. Kasnije sam još u nekoliko navrata pisala o privatnosti na blogu, ponukana uglavnom bezobraznim komentarima i vrijeđanjima te riječnikom kojemu nema mjesta nigdje (hajde, možda za vrijeme BDSM seksa između partnera kojima je dirty talking fetiš). Tada sam već rekla, a isto stanovište zastupam i sada, da je moj blog moj dom – ovdje ja pišem ono što želim, koliko želim i na način koji to želim. Naravno, na taj način blog je ogledalo mene – on prikazuje tko sam i što sam, jer način na koji netko govori, piše i komunicira govori o njemu puno više nego što je netko svjestan ili što bi htio – otkriva nečiju kulturu, background, obrazovanje, karakter, intelekt...i još puno toga. Isto tako, ono što napišeš i postaš na blogu, postalo je javno i više nije privatno; svačija je svojina i tu više nema natrag; copyright i zakoni o autorskom djelu su što se Internetske sfere tiče još poprilično sivo i neistraženo područje te teško primjenjivi i dokazivi, naročito kod nas. No, o zakonu i pravima ne bih ovdje i sada...već o etičkom aspektu privatnosti i prava na njeno uzurpiranje, svojatanje i komentiranje. Mene nitko nije tjerao da ovdje vama prikažem dio svoje intime, a o meni ovisi da li ću tu pokazati sve (full monty) ili dio... Međutim, to ne znači da su svi komentatori, naročito oni anonimni «hrabronje» pozvani da slobodno pljuju i prosipaju ostaje tjelesne izlučevine po meni i mom blogu. Tko voli i želi čitati, dobrodošao je. Tko ne – postoji iksić mali bijeli na crvenom polju u gornjem desnom kutu ekrana, i samo jedan kliktaj na njega miče ono što nam je gadno i ne želimo gledati i čitati. Komentari nisu obavezni, daleko od toga. U posljednje vrijeme blog i bloganje je postalo jako trendy. Počelo se naveliko po novinama (prodaje novina radi, ne zbog drugih razloga) recenzirati blogove, osvanuli su i neki blogovi čija je jedina svrha recenzirati druge blogove. Za mene, to je glupost! Blog nije zadana forma, svatko piše i crta i postavlja slike i radi na svom blogu ono što želi, tako da je neko kategoriziranje i kritiziranje poprilično besmisleno. Jedini je koliko-toliko komparabilni parametar posjećenost bloga, no ni to nije garancija kvalitete. Općenito pričati o kvaliteti ili vrijednosti bloga je pomalo besmisleno. Ja pišem kada mi se piše i to ono što se meni piše...i tu prestaje svaka diskusija i uspoređivanje sa bilo kime ili čime. Meni osobno, spominjanje mog bloga ne predstavlja ni pozitivni ni negativni ushit. Drago mi je, ili pak ne, ovisno o kontekstu u kojem se spominje, no daleko od toga da bih žile grizla ili nekoga tužila. No, to ovisi o samoj osobi, ne osuđujem one koji to čine. Na volju im... Svatko tko išta napiše i objavi na Internetu, treba biti svjestan da je to što je postao dao u javnost...i da su putevi Interneta zagonetni i nedokučivi, baš poput Gospodnjih (ne, ne hulim, ne uspoređujem Internet s Bogom – ovo je samo parafraza), ali i da je privid anonimnosti na Netu – samo privid. Dakle, neki sam dan spomenula da je Silky uporno izbjegavao fotkanje. Danas je bljuzgav, bezvezni kišni dan i moj gospodin mačak je cijeli dan u kunjajućoj fazi. Ja sam jutros otišla do Case na Vežici kupiti jedan poklon (idući tjedan idem na jedan muški rođendan) – pa sam zbog inventure poljubila vrata. Nakon toga sam se spustila na kavu na mokri Korzo, pa sam usput u DM-u nabavila hranu i pijesak za moju zvjerčicu, koja je pola dana provela spavajući u ormaru, naravno u velikoj ladici gdje držim speglanu posteljinu! Kada sam došla kući, bacila sam robu koju sam nosila na krevet (među ostalom, i pernatu jaknu bez rukava), što je Silky jedva dočekao, izmigoljio se iz ormara i zavalio na njega, tako da sam ga uspjela poslikati.   U pauzi slikanja, otvorila sam mu konzervu, što je mog Master-a of the Universe odmah trgnulo iz snova...  Navečer mi je došla mama u inspekciju, pa sam odlučila napraviti fritulice (nisu mi se baš dobro digle, stavila sam rakiju umjesto superhikovskog kiseliša koji obično koristim, ali su bile ipak fine, sa grožđicama i suhim smokvama).  Evo, slobodno se poslužite, uz kavicu! Ovim fotkama danas sam napokon dovršila ispunjenje obećanja datog već poprilično davno. Što me čini zadovoljnom (ha, baš sam karakter, wow) ali se i pomalo ljutim na sebe jer mi je toliko vremena trebalo. Ah, mi perfekcionisti.... |
18.01.2006., srijeda
Ljenčarenje plus još par fotki
|
E,danas sam si priuštila jednu krasnu stvar : ljenčarenje u krevetu s knjigom, cijelo popodne i predvečerje! Došla sam s posla relativno rano, već oko 15,30, i otišla ravno kod mame na ručak (napravila je musaku s patlidžanima i krumpirom). Kako je vrijeme bilo prava ljiga - kiša je padala,padala, padala...ja sam se ravno s vrata zaputila u kupaonicu, pod tuš, pa navukla pidžamu (što ćete, zazimilo, treba nešto obući...), uzela Harryja Pottera (Princ miješane krvi) pod mišku, i u krpe. Silky je bio već na jastuku sočno sklupčan. Pa sam malo čitala....i na kraju zakunjala. Probudila me prijateljica i najavila da će doći na kavu. Sva sreća, inače bih ja tako do jutra. U prošlom postu sam napokon održala obećanje od prošlog ljeta - postavila sam slikice moje (više i ne baš tako nove) kuhinje. Hvala na komplimentima u komentarima! Moram samo par stvari pojasniti - nije da sam neki bolesni čistunac, nikada ne čistim čisto na čisto - na slikama se, srećom, ne vidi prašina (a ni Silky, koji je pobjegao u sobu za vrijeme foto sessiona), a nisam ni spremala za fotkanje - jednostavno mi je došlo. Ne volim da mi je sve po stanu razbacano - časopise držim u jednoj košari u suprotnom kutu koja se vidi na današnjim fotkama, a knjige i ostatak časopisa koje u trenutku čitam držim pored kreveta (budem i to jednom uslikala kada mi već tako dobro ide), a prljavo suđe ili oprano nagomilano u i oko sudopera stvarno ne podnosim. Danas donosim nekoliko slikica onog drugog dijela kuhinje-dnevnog boravka, u koji blejim kada sjedim za laptopom ili kada nešto kuham i osvrćem se preko ramena. Ovo prvo je pogled s balkona u sobu.  Evo, drugi kut :   Moja zelenjava....  I, na kraju, pogled na predsoblje i kupaonicu.  Nadam se da je bilo dovoljno! Sada ste kod mene u stanu, pa vam mogu skuhati i kavicu. Kakvu najviše volite? |
15.01.2006., nedjelja
Siječanjski vikend
Siječanj i dalje traje, i traje...doista, počinjem vjerovati kako je ovaj mjesec i realno a ne samo virtualno, dulji od drugih. Odavno je već bila Nova godina, a tek smo na polovini. Iako sam, eto, malo pokleknula u svom optimizmu (dva posta ranije sam tvrdila kako siječanj brzo prolazi), ipak se još dosta dobro držim – za razliku od nekolicine mojih dragih prijatelja, ne dozvoljavam siječanjskoj depresiji da me ščepa za gušu.A ovih posljednjih dana čujem svakodnevno, što uživo, što telefonom, masu jadikovki. Počevši s mojom mamicom dragom, koja loše spava, jer joj smeta Pun Mjesec (u to je uvjerena, ja sam joj pokušala protumačiti da je to od godina i nekativnosti – tipična staračka nesanica – i vjerujte mi, nisam dobro prošla...), pa preko mog vrlo dragog prijatelja kojeg muči i maltretira bivša supruga jer mu bez objašnjena i bez ikakve veze s mozgom mijenja termine kada može viđati dijete. Drugog jednog prijatelja muči što je potrošio previše novaca, a doista nije to planirao, a ni trošio poput pijanog bogataša – najprije mu se na gotovo novom autu desio kvar; OK to nije morao platiti, no pegula nije stala, nego mu je pukla cijev u kupaonici (a stan nije osiguran), pa se tu iskeširao, a za šlag na torti je na snijegu slomio ruku. Sada, nije baš neki komplicirani prijelom, na sreću, ne treba mu operacija, no najmanje mjesec dana bolovanja mu ne gine. Treći prijatelj, pak, je doživio ovih dana n-to razočarenje u ljubavi, nakon dva propala braka i nekoliko popucalih ozbiljnih veza. Pa je odlučio, dobro, ne baš zarediti se i prijeći na celibat, ali za neko vrijeme izbaciti žene iz vlastitog sistema – odlučio je ne razmišljati o njima, ne okretati se za njima na ulici, ne upucavati se curama vani (nije baš odlučio ne izlaziti, vrag jedan), ne zvati ih telefonom, ne izlaziti sa njima vani...ne, nije odlučio prebaciti se na vlastiti spol, za sada. Poznajem ga dugo i znam da je prilično nedosljedan, pa baš ne vjerujem u ovu njegovu novogodišnju deklaraciju. Uostalom, zvao me telefonom i dogovorili smo se da ćemo se ovih dana naći na kavi – tu je već zatrokirao, jer, iako sam mu prijateljica, ja sam formalno-pravno, žensko, hehehehe. Da ne bi ispalo da je siječanjska depresija izrazito sklona zahvaćati muškarce, imam ja i frendica u bedu. Jedna je od njih i moja frizerka B.koja se žali da nema prometa u siječnju i veljači i ozbiljno razmišlja o tome da ode na tri mjeseca raditi, preko agencije, kao babysitterica u Švicarsku. Što je pak gotovo bacilo u bed mene – a tko će me onda šišati?!? Naime, moja sadašnja frizura zahtijeva šišanje, a i farbanje, barem svaka 3-4 tjedna. No, dobro, B.mi je preporučila svog kolegu, pa ću nekako preživjeti dok se vrati. Na poslu je bilo prilično dobro. Usprkos promjeni asistenta/ice, sve je teklo bez problema. Gužvi nije bilo pretjeranih, puno je ljudi na skijanju, no ipak sam jedva dočekala vikend. A on mi je tako brzo protutnjao, da sam maloprije, dok sam prala suđe, u trenu pomislila : «Ma danas je subota, zar ne?»... Nije, grrrr!!! U petak sam bila na šišanju, pa sam se malo zatračala sa B.i došla doma poprilično kasno. U subotu sam radila, doduše samo 4 sata, ali ipak jesam, što automatski skraćuje vikend za cijeli jedan dan. No, dobro, stigla sam popiti kavu na terasi, na Korzu, sunčanom i ne baš tako hladnom (dok se ne makneš u sjenu, barem). Subotnju večer smo, jedno manje ali «jako» društvo, proveli kod M. Ona je, naime, odlučila napraviti večer kuhanog vina. Nema veze što nema snijega i što nismo u nekoj planinskoj kućici, već u centru grada, na 50-ak metara od mora. Uz to je pekla pole (ili police, kako tko zove) od krumpira sa pancetom. Došli smo, naravno, u trenerkama. Bilo je baš zabavno – naravno, napili smo se nakon prve krigle (ja sam to i pretpostavljala, pa sam došla pješice), a nakon druge je naš prijatelj R. završio u WC-u i narednih nekoliko sati grlio školjku! Trebam li napomenuti da smo mi ostali umirali od smijeha i da će idućih nekoliko tjedana njegova «loša kondicija» i «slabo baždarenje» biti učestalo spominjano? U neke sitne sate došetala sam se kući – hladan zrak me u potpunosti rastrijeznio. Jutros sam spavala do podneva, probudila sam se bez glavobolje, poletna i dobro raspoložena, i odmah nakon kavice (mocca sa mlijekom i smeđim šećerom) krenula sam pripremati ručak. Naime, pozvala sam M.na bakalar sa mlijekom. A njega radim od svježeg ili smrznutog (kao i u ovom slučaju) bakalara, iako ga neki rade i od sušenog, koji je «jači» i aromatičniji, i kojeg u biti ja više volim. Kako već dugo nisam pisala recepte, evo ga ovdje : uzme jedan očišćeni filet bakalara (u posljednje vrijeme se kod nas bez problema nađe smrznuti bakalar) i operem ga onako zamrznutog i posolim, stavim u plitku posudu i prelijem mlijekom u koje stavim malo ribanog muškatnog orašćića i đumbira (može u prahu ili sitno nasjeckanog). Pustim da se tako paca jedno sat-dva. U međuvremenu pripremim sofrito od malo luka srebrenca (jedna manja glavica vrlo sitno sjeckana), oko pola glavice češnjaka i dvije velike žlice sitno nasjeckanog peršina (ja sam zaboravila kupiti svježeg, no imam uvijek zamrznutog nasjeckanog – u zadnje vrijeme ima takvog i za kupiti). Kada je sofrito popržen, stavim ocijeđeni i na manje rezance narezani u međuvremenu odmrznuti bakalar, prodinstam ga podlijevajući ga pri tome istim mlijekom u kojem se pacao, razrijeđenim sa vodom u omjeru pola-pola. Kuha se tako nešto više od pola sata ili dok nije omekšao – dodam u međuvremenu crnog papra i soli, po želji i malo vegete. Kada je skuhano, dodam 3-4 sitno nasjeckana (na male kockice – ja volim da mi je krumpir sitniji, neki režu na veće kocke) sirova očišćena krumpira, oko pola litre vode i kuham daljnjih pola do tričetvrt sata, dok nije onako fino zgušćeno, za jesti žlicom. Kada je već serviran, na njega naribam malo parmezana. Uz to sam napravila zelenu salatu sa sjemenkama lana, sezama, bundeve i suncokreta začinjenu mješavinom maslinova i bučina ulja te acetom balsamicom, a pili smo pelješački plavac – svaka po pola čaše, nekako nam nije baš išao...iako je bio odličan. Baš sada, kada sam opisivala hranu, sjetila sam se obećanja – slike kuhinje! Stvarno, pomalo se sramim – idem u ormar potražiti CD sa uputama za prebacivanje slika sa mobitela na komp – nisam još nabavila digitalca, o lijenosti moja... ali hoću, uskoro! Idem sada vježbati malo.... UPDATE (u sitne sate) : I did it!!! Uspjela sam!!!! Evo par slikica moje kuhinje :)))))     Onda, kako vam se čini? |
11.01.2006., srijeda
Mislimo li, doista i baš uvijek, ono što kažemo?
Srećom, ne! To bi bio moj prvi, impulzivni odgovor, jer mi je u trenu kada sam ovo pitanje postavila samoj sebi (baš kao što ga postavljam ovdje vama) kroz glavu protutnjala scena u kojoj ja u jeku pubertetskih previranja, usred svađe sa mamom, afektiram i teatralno (kroz suze) vičem : «Mrzim te! Gadiš mi se! Zašto već jednom ne umreš?». Naravno, finale je bila triska koju mi je mama (potpuno zasluženo, bez obzira što se u današnje vrijeme puno njih «užasava» udariti dijete – u konkretnom slučaju, bezobrazno derište) priljepila....Svi smo mi nekada (a neki i češće), u trenutku napetosti, uzbuđenja, ljutnje, bijesa ili pak u želji da ostavimo nekakav spešl dojam ili da se nekome svidimo, rekli poneke riječi koje bi najradije povukli natrag da možemo i zbog kojih smo zažalili još u trenutku dok smo ih tek oblikovali jezikom. Zaletjeti se i reći nešto što ne mislimo – Bože moj, valjda nema osobe kojoj se to nije desilo! Nije lijepo, ali ako se ispričamo na vrijeme i na adekvatan način (dobro, ne moramo baš klečati par mjeseci pred osobom koju smo na taj način uvijedili i naricati : «Oprosti, oprosti, oprostiiiiiiiiiii...»), puno se toga može popraviti, ili čak potpuno izbrisati. No, kada sam razmišljala o temi današnjeg posta, nije mi bilo na pameti pisati o izrečenim neistinama u afektu. Cilj mi je bio napisati par riječi o našem svjesnom i planiranom izricanju neistina i poluistina – dakle, o laži, ili konkretnije, dvoličnosti odnosno licemjerju. Posljednjih nekoliko tjedana na veliko se čestitavalo – Božić, pa Nova godina, pa opet Božić, pa Bajram – bilo je mnoštvo prilika da svojoj okolini, prijateljima, suradnicima, znancima poželimo nešto prigodno. Ali – jesmo li baš sasvim sigurni da smo svima baš od srca, kako smo često naglašavali, doista željeli svu tu silnu hrpu zdravlja, sreće, novaca, ljubavi i seksa? Onako, potpuno altruistički, bez imalo ograničenja? Ok, mogu shvatiti da želimo da Perica bude zdrav, jer nam je drag i sve što uz to ide, radimo zajedno, družimo se... no da li mu baš treba onoliko para koliko ste mu poželjeli i svi oni seksi komadi (btw.bolji od vašeg komada)? I što nam je trebalo da mu baš epskom širinom taksativno nabrojimo sve što mu želimo u 2006.? Zar nije bilo dovoljno samo reći : Sretna ti Nova godina? E, tu dolazimo do one najučestalije i najraširenije kategorije licemjera – licemjeri po defaultu ili licemjeri niske rezistencije. Oni nisu licemjeri iz zadovoljstva ili iz pakosti – neke stvari kažu iz čiste lijenosti i poradi kretanja linijom manjeg otpora. Naime, jednostavnije je svima zaželjeti sve divno i krasno, pa tako i Perici, jer je na taj način forma zadovoljena, a mi se ne moramo truditi pisati personalizirane čestitke. A usput, nismo napravili neku veliku štetu (osim samom sebi, jer smo ipak svjesni da smo prema Perici bili dvolični i to nas ipak smeta, barem neko vrijeme), iako dugotrajno i ustrajno ponavljanje sličnih epizoda dovodi do toga da gubimo na kredibilitetu a naše riječi na svojoj težini i vrijednosti. Ja priznajem, ponekada se nađem u ovoj grupi – najčešće kada mi se ne da nekome nešto objašnjavati ili analizirati nešto u detalje. Onda obično kažem : «Dobro je» ili «OK je» kada je to recimo, samo zadovoljavajuće. Daleko veći zločinci i osobe koje načine više štete okolini su licemjeri iz zadovoljstva. Takvima predstavlja gušt da vas navedu na krivi trag i kažu da vas je Ivančica tračala (a uopće nije) ili se dive vašoj novoj frizuri koja je iskreno rečeno, odvratna i uopće vam ne stoji. Zašto to čine? Jer ih u njihovim sitnim, bijednim životićima ništa više ne čini sretnijima nego osjećaj (lažni, naravno) da su nekome superiorni i da su ga baš dobro «zaje****». Ipak, svi se ovi do sada spomenuti licemjeri mogu sakriti kada na scenu dođe sam talog taloga, dno dna u ovoj kategoriji : licemjeri pakosnici. Oni su, komparirani sa kategorijama zločinaca, u rangu onih koji zaslužuju smrtnu kaznu. Žive, dišu i rade samo radi jedne stvari – želje da nekome drugome zakompliciraju, i po mogućnosti unište život. Nemojte to shvaćati osobno – oni su poput serijskih ubojica – svatko je moguća potencijalna žrtva, a odabir se čini po samo njima poznatoj logici. Ne biraju načina i sredstva da nas navedu na krivi put, a ako se pritom sa nekime posvađamo, i to žestoko, svrha njihovog postojanja je postignuta. Obično se predstavljaju kao prijatelji, tako lakše dopiru do naših nezaštićenih zona, a zatim nam «dobronamjerno» prenose što netko misli o nama, ne prezajući da to u cijelosti izmisle, a potrude se i da nam predlože načine da taj «problem» riješimo. Trebam li napomenuti, najgore moguće i sa najstrašnijim posljedicama... Nekoliko pripadnika ove posljednje skupine sam imala prilike posljednjih dana vidjeti na djelu. Naime, kao što sam već pisala, moj asistent odlazi. Pa se našlo ovakvih «volontera» koji su mene pokušali nahuckati da mu postavim raznorazne uvjete za odlazak, dok su drugi njega navodili u smjeru da prije odlaska, poruši sve mostove za sobom. Što su, izgleda i uspjeli, jer je umjesto da odradi otkazni rok, dotični uzeo bolovanje. Naravno, da bi netko bio žrtva jedne od navedenih kategorija licemjera, treba djelomično i sam pridonijeti – oduvijek je u pravnim znanostima velika pažnja posvećena viktimologiji, znanosti o žrtvama, po kojoj je utjecaj žrtve na izvršitelja i sam čin nasilja, itekako bitan. Osobe koje teže potpadaju pod nečiji utjecaj su tvrđi orasi na kojima licemjeri obično polome zube i pobjegnu podvijena repa. Isto tako, onaj tko sam ne spletkari i ne licemjerči nakolo, ima manje šanse da bude namagarčen. Umjerenost je i ovdje, kao i u svim aspektima života, parola d'ordine. Kao i činjenica da onaj tko nema putra na glavi, neće najvjerojatnije imati masna ramena. A vi? Što o svemu ovome mislite? |
08.01.2006., nedjelja
Siječanj i prijatelji
Ne znam kako vi, no ja mjerim vrijeme u godini prema dva orjentira – prema novogodišnjim praznicima i prema ljetu, konkretnije, prema godišnjem odmoru. Taj moj običaj vuče korijene iz školskih dana, kada je vapiti «jedva čekam Novu godinu (i polugodište, tj.zimske praznike», i «joj, kada će ljeto (a time i kraj školske godine)» bilo must i dio školskog folklora. Kada malo bolje razmislim, ne razlikujem se puno od onih davnih ljudi, koji su izašavši iz pećina i nastanivši se u sojenicama i kolibama, vrijeme mjerili prema nadolasku rijeke, toplim danima, suncu i hladnoći. Usprkos čovjekovim vječitim težnjama da u nered uvede red, da sve oko sebe postroji, izmjeri i odredi, pa tako i vrijeme koje ipak neumitno prolazi, sapeto u kalendarima i preciznim satovima ili pak praćeno pomicanjem sjene, kaos i njegove zakonitosti su vječne.Ok,ok...neću više filozofirati (barem neko vrijeme, par minuta, recimo), obećajem. Dakle, novogodišnji praznici, a što je najtužnije od svega, i moj godišnji, su s prolaskom kraljeva i Befane i sami otišli u povijest. Vjerojatno ćemo ih još neko vrijeme spominjati, ovisno o tome što su kome donijeli, no dalje smo već krenuli. Ja, na primjer, već iščekujem ljeto – one duge tople, pomalo lijene dane, kada neopterećeni suvišnom odjećom sjedimo negdje na nekoj sjenovitoj terasi i ispijamo ledeni čaj ili hladno pivo, ili pak ležimo na plaži, u predvečerje kada je sunce blago i ne žari već ugodno grije dok drijemuckamo, a kristalići soli svjetlucaju nam na koži. Nema veze što će nas bura još nekoliko mjeseci temeljito izbrijavati, što ćemo gacati po bljuzgavici ili ujutro čistiti stakla automobila od leda još neko vrijeme, i nositi teške tople kapute, dok nam nos proviruje negdje između šala i kape – dani su mic po mic, za jedan pijetlov korak svaki dan – kako kaže jedna narodna poslovica - duži. Sunce će sve dulje boraviti na nebu, biti nam sve bliže, uskoro će postati toplije, priroda će se probuditi, prolistati... Samo treba izdržati siječanj – već poslovično najduži, najhladniji, najsiromašniji, najteži, najdepresivniji, najdosadniji mjesec u godini. Ljudi mu se dovijaju na razne načine, ne bi li ga nekako skratili (a već smo odvalili skoro trećinu, hrabro naprijed!) – ja sam ipak komad siječnja «premostila» godišnjim, a velika većina mojih (i ne samo mojih) sugrađana, odlaskom na skijanje. Kažu na TV ovih dana da je na skijanje otišlo do sada neviđeno puno Hrvata. Isto tako kažu, statističari ovaj puta, da je prosječni Hrvat star između 38 i 40 godina, ima završenu srednju školu, plaću između 3000 i 4000 kuna, ženu koja je tri godine mlađa od njega i radi u trgovini, sa plaćom oko tisuću kuna manjom od njega, imaju dvoje djece i žive u stanu od sedamdesetak kvadrata kojeg otplaćuju, vozi auto niže srednje klase kojeg takođe otplaćuje, kao i još nekoliko kredita. I taj naš isti Hrvoje sada hrli u Austriju ili Italiju, ili barem Sloveniju (jer kao što je jedan lik koji je čekao na graničnom prijelazu jučer za TV rekao, kod nas se nikada ne zna, hoće li se snijeg održati ili ne...ma zamisli bezobraznog hrvatskog snijega!) na tjedan dana uživanja u snijegu, full opremljen. Svaka čast! I onda neka netko kaže da smo mi nesposobna i nesnalažljiva, ili nedaj Bože, lažljiva ili pak siromašna nacija! Sve su to samo bezobrazni, jalnuški diletanti i bedasti nesposobni eurostatističari koji ne znaju ni osnove matematike, i uporno tvrde da su jedan plus jedan dva. A jako se dobro zna da to može biti tri, četiri ili više, ovisno o tome koliko je tko snalažljiv. A mi smo, bogme, snalažljiva nacija, samo neka netko proba tvrditi suprotno. Pogledajte samo naše nacionalne junake, Janicu na primjer. Cura je snalažljiva – izgubila štap i rukavicu, pa je kormilarila rukom...nema veze što je zadobila ozebline, ionako je već invalid (noge, štitnjača) – nema veze i da joj ruka otpadne, bitno je da je naciju usrećila trećim mjestom. Jest da nije Kraljica (to su sigurno neke prljave političke mućke bile u igri, zato nisu Janici dali da bude prva, sve je to namještaljka, nije njoj štap pao slučajno, nemojte biti naivni)...glavno da je naciji igara i nekoga sa kime se može poistovjetiti. Onda je, valjda, lakše živjeti svoj neuspješan i sitan mali život. A što se kruha (koji, kažu, ide u istoj rečenici uz igre) tiče – pa valjda će se nacija sama snaći, pa jesmo snalažljivi, kaj ne? Moj je godišnji završio – sutra ponovno radim. Nisam bila nigdje posebno, osim u Istri, a na skijanje ne idem od studija, kada sam se neko vrijeme preintenzivno za moj ukus družila sa Nemecom u Lovranu, nakon što sam koljeno «sredila» na skijama, i dotični je gospodin ustvrdio, a u njegovo mišljenje u nikojem slučaju ne sumnjam, da je za moje vlastito dobro jedino rješenje da prodam ili poklonim ski opremu i uopće više ne razmišljam o nabavci nove. Naravno, ako mislim do penzije doći na svoje dvije noge i bez da pola života provedem na operacijama i rehabilitacijama. Tako da moje komentare o skijanju shvatite kao čistu zavidnu zlobu, naravno. Ipak, godišnji mi je bio baš cool. Odmorila sam se, naspavala, no najviše od svega – družila sam se sa prijateljima. Kažu, čovjek je onakav kakvi su mu prijatelji. Hmmm...e sada, ako je to točno, nije mi baš lako sebe ni samoj sebi definirati. Naime, ja imam hrpu prijatelja koji su međusobno toliko različiti da je to teško zamisliti – ima ih stvarno svakakvih, svih veličina, boja, seksualne orjentacije, političkog predznaka,vjere, kulture, edukacije i obrazovanja, od ozbiljnih skolastika, intelektualaca koji žive u svom svijetu, do metrotehnoseksualaca koji žive za shopping; od mirnih povučenih supruga i majki, preko prezaposlenih karijeristica do raskalašenih meneating teta u najboljim godinama. Zajedničko im je jedno – moji su prijatelji! Sa svim svojim bogatstvima i manama, vrlinama i sitnim slabostima, što god tko o njima mislio...oni su moji i ja ih ne dam! Ne bih ih mijenjala ni za skijanje! |
03.01.2006., utorak
Početak...godine, ovaj puta
Evo nas na početku još jedne godine (btw.hvala svima na novogodišnjim čestitkama!). Štoviše, već je na izmaku i njezin treći dan. Što znači da smo preživjeli doček, i sve ono što ide uz njega – dakle, alkohol, prasetinu, sarmice, kolače, brojne zdravice, posjete rodbini i prijateljima, bezbrojne poljupce sa osobama istog ili suprotnog spola, bliskima ili manje (nekako se ovi drugi više vole ljubiti), srceparateljske SMS čestitke u rimi tipa «Kad se zapali posljednja svijeća, ispod okićenog bora, na obali plavog mora....», i što je najljepše od svega, otrijeznili se i oporavili od mamurluka prvog dana u godini.Ne samo to! Mnogi od nas (vas, konkretnije, jer sam ja na godišnjem) su protekla dva dana više ili manje, vrijedno radili. Ja sam se danas vratila u grad iz Istre. Kao što sam već napisala, do zadnjeg trena nisam znala gdje ću i da li ću uopće negdje za doček. Na kraju sam u subotu iza podneva ipak krenula u Istru – zvala me prijateljica, inače Riječanka, koja živi u Mariji na Krasu, nedaleko Umaga. Doček je bio OK – nije to uopće bio tulum, fešta, gdje se ljudi ubiju alkoholom, izmore plesom i onda se danima oporavljaju. Bio je mirni, ugodni doček u društvu dvadesetak ljudi, koji se svi više-manje poznaju međusobno, sa dobrom glazbom u pozadini, puno smijeha i priče, finim jelom i pićem koje lagano, neprimjetno klizi...ponoć je došla začas, tada je i dosadna gusta, sitna kišica na petnaestak minuta prestala - valjda i ona treba s nekim nazdraviti Novoj godini čašom pjenušca, ili uzaludno nekoga nazvati ili poslati SMS – a onda je nastavila, bez prestanka do kraja Nove godine. Družili smo se do svanuća, ja sam tada otišla u našu umašku rezidenciju odspavati do kasnog popodneva, a zatim sam imala goste, do duboko u noć. Ako je točno ono što kažu, da se godina poznaje po njenom početku, 2006.bi meni mogla biti prilično dinamična, ugodna, vesela...i nadasve trezvenjačka godina! Jučer poslijepodne je napokon prestala kiša, pa sam išla malo prošetati uz more, pa na kavicu sa jednom dragom osobom. Jutros je napokon osvanuo sunčan dan! Tako da je povratak bio baš ugodan – nije bilo susnježice i mokre ceste kao u subotu. No, i u Umagu i u Rijeci je poprilično mrtvilo – osjeti se da je dosta ljudi na skijanju, nema previše prometa, ni gužvi na parkinzima. Baš sam nekako umorna – morati ću na detoksikaciju organizma ovih dana, jer umor je jedan od bitnih pokazatelja da je organizam «zagušen». Iako, usprkos predviđanjima, mojim vlastitima, nisam dobila više od 1 kilograma na težini ovih praznika (ne pitajte me kako – ne znam ni ja, iako moram priznati da mi se baš nije jelo kolače, da kruha uopće nisam svih ovih dana takla...no, najviše je pridonjela svemu činjenica da sam za Badnjak i Božić ja kuhala i spremala za desetak gostiju – to je najbolji način da sama najmanje pojedem, a efekt je trajao i za vrijeme Novogodišnje noći i poslije, dana, očigledno), a nisam ni puno alkohola popila. Za Badnjak i Božić možda po dvije čaše vina, a za doček u cijelom vremenu koje sam provela u društvu, dakle u 7-8 sati svega tri čaše vina i čašu pjenušca. Svejedno, ovo je razdoblje idealno za pročišćavanja organizma, kako izvana tako i iznutra. A to barem nije teško – treba piti puno vode, uzimati vitaminske suplemente sa naglaskom na C vitamin, te jesti dosta svježeg voća i povrća (ovo zadnje može biti i lagano kuhano) koje sadrži antioksidanse i hvatače slobodnih radikala. I, naravno, izbjegavati previše bjelančevina (ali ih ne i potpuno izbaciti) jer zahtjevaju opsežan metabolizam i imaju hrpu poluproizvoda koje organizam treba razgraditi a to mu je sada tlaka, ugljikohidrata – pogotovu jednostavnih šećera i škroba - i masnoća, koji se direktno skladište. Izvanjsko čišćenje podrazumijeva peelinge, kupke, masažu, manikuru, pedikuru i njegu tijela hranjivim kremicama... Što ja, naravno, obožavam...i krećem u akciju, odmah sutra, nakon buđenja. A sada, za početak, pojesti ću odmah 2-3 klementine, fine, hladne (gotovo zaleđene, ipak burica lagano hladi, 0 je stupnjeva) sa balkona... |
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com