Riječanka&svijet

11.01.2006., srijeda


Mislimo li, doista i baš uvijek, ono što kažemo?
Srećom, ne! To bi bio moj prvi, impulzivni odgovor, jer mi je u trenu kada sam ovo pitanje postavila samoj sebi (baš kao što ga postavljam ovdje vama) kroz glavu protutnjala scena u kojoj ja u jeku pubertetskih previranja, usred svađe sa mamom, afektiram i teatralno (kroz suze) vičem : «Mrzim te! Gadiš mi se! Zašto već jednom ne umreš?». Naravno, finale je bila triska koju mi je mama (potpuno zasluženo, bez obzira što se u današnje vrijeme puno njih «užasava» udariti dijete – u konkretnom slučaju, bezobrazno derište) priljepila....
Svi smo mi nekada (a neki i češće), u trenutku napetosti, uzbuđenja, ljutnje, bijesa ili pak u želji da ostavimo nekakav spešl dojam ili da se nekome svidimo, rekli poneke riječi koje bi najradije povukli natrag da možemo i zbog kojih smo zažalili još u trenutku dok smo ih tek oblikovali jezikom. Zaletjeti se i reći nešto što ne mislimo – Bože moj, valjda nema osobe kojoj se to nije desilo! Nije lijepo, ali ako se ispričamo na vrijeme i na adekvatan način (dobro, ne moramo baš klečati par mjeseci pred osobom koju smo na taj način uvijedili i naricati : «Oprosti, oprosti, oprostiiiiiiiiiii...»), puno se toga može popraviti, ili čak potpuno izbrisati.

No, kada sam razmišljala o temi današnjeg posta, nije mi bilo na pameti pisati o izrečenim neistinama u afektu. Cilj mi je bio napisati par riječi o našem svjesnom i planiranom izricanju neistina i poluistina – dakle, o laži, ili konkretnije, dvoličnosti odnosno licemjerju.
Posljednjih nekoliko tjedana na veliko se čestitavalo – Božić, pa Nova godina, pa opet Božić, pa Bajram – bilo je mnoštvo prilika da svojoj okolini, prijateljima, suradnicima, znancima poželimo nešto prigodno. Ali – jesmo li baš sasvim sigurni da smo svima baš od srca, kako smo često naglašavali, doista željeli svu tu silnu hrpu zdravlja, sreće, novaca, ljubavi i seksa? Onako, potpuno altruistički, bez imalo ograničenja? Ok, mogu shvatiti da želimo da Perica bude zdrav, jer nam je drag i sve što uz to ide, radimo zajedno, družimo se... no da li mu baš treba onoliko para koliko ste mu poželjeli i svi oni seksi komadi (btw.bolji od vašeg komada)? I što nam je trebalo da mu baš epskom širinom taksativno nabrojimo sve što mu želimo u 2006.? Zar nije bilo dovoljno samo reći : Sretna ti Nova godina?

E, tu dolazimo do one najučestalije i najraširenije kategorije licemjera – licemjeri po defaultu ili licemjeri niske rezistencije. Oni nisu licemjeri iz zadovoljstva ili iz pakosti – neke stvari kažu iz čiste lijenosti i poradi kretanja linijom manjeg otpora. Naime, jednostavnije je svima zaželjeti sve divno i krasno, pa tako i Perici, jer je na taj način forma zadovoljena, a mi se ne moramo truditi pisati personalizirane čestitke. A usput, nismo napravili neku veliku štetu (osim samom sebi, jer smo ipak svjesni da smo prema Perici bili dvolični i to nas ipak smeta, barem neko vrijeme), iako dugotrajno i ustrajno ponavljanje sličnih epizoda dovodi do toga da gubimo na kredibilitetu a naše riječi na svojoj težini i vrijednosti.
Ja priznajem, ponekada se nađem u ovoj grupi – najčešće kada mi se ne da nekome nešto objašnjavati ili analizirati nešto u detalje. Onda obično kažem : «Dobro je» ili «OK je» kada je to recimo, samo zadovoljavajuće.

Daleko veći zločinci i osobe koje načine više štete okolini su licemjeri iz zadovoljstva. Takvima predstavlja gušt da vas navedu na krivi trag i kažu da vas je Ivančica tračala (a uopće nije) ili se dive vašoj novoj frizuri koja je iskreno rečeno, odvratna i uopće vam ne stoji. Zašto to čine? Jer ih u njihovim sitnim, bijednim životićima ništa više ne čini sretnijima nego osjećaj (lažni, naravno) da su nekome superiorni i da su ga baš dobro «zaje****».

Ipak, svi se ovi do sada spomenuti licemjeri mogu sakriti kada na scenu dođe sam talog taloga, dno dna u ovoj kategoriji : licemjeri pakosnici. Oni su, komparirani sa kategorijama zločinaca, u rangu onih koji zaslužuju smrtnu kaznu. Žive, dišu i rade samo radi jedne stvari – želje da nekome drugome zakompliciraju, i po mogućnosti unište život. Nemojte to shvaćati osobno – oni su poput serijskih ubojica – svatko je moguća potencijalna žrtva, a odabir se čini po samo njima poznatoj logici. Ne biraju načina i sredstva da nas navedu na krivi put, a ako se pritom sa nekime posvađamo, i to žestoko, svrha njihovog postojanja je postignuta. Obično se predstavljaju kao prijatelji, tako lakše dopiru do naših nezaštićenih zona, a zatim nam «dobronamjerno» prenose što netko misli o nama, ne prezajući da to u cijelosti izmisle, a potrude se i da nam predlože načine da taj «problem» riješimo. Trebam li napomenuti, najgore moguće i sa najstrašnijim posljedicama...
Nekoliko pripadnika ove posljednje skupine sam imala prilike posljednjih dana vidjeti na djelu. Naime, kao što sam već pisala, moj asistent odlazi. Pa se našlo ovakvih «volontera» koji su mene pokušali nahuckati da mu postavim raznorazne uvjete za odlazak, dok su drugi njega navodili u smjeru da prije odlaska, poruši sve mostove za sobom. Što su, izgleda i uspjeli, jer je umjesto da odradi otkazni rok, dotični uzeo bolovanje.

Naravno, da bi netko bio žrtva jedne od navedenih kategorija licemjera, treba djelomično i sam pridonijeti – oduvijek je u pravnim znanostima velika pažnja posvećena viktimologiji, znanosti o žrtvama, po kojoj je utjecaj žrtve na izvršitelja i sam čin nasilja, itekako bitan.
Osobe koje teže potpadaju pod nečiji utjecaj su tvrđi orasi na kojima licemjeri obično polome zube i pobjegnu podvijena repa. Isto tako, onaj tko sam ne spletkari i ne licemjerči nakolo, ima manje šanse da bude namagarčen. Umjerenost je i ovdje, kao i u svim aspektima života, parola d'ordine. Kao i činjenica da onaj tko nema putra na glavi, neće najvjerojatnije imati masna ramena.
A vi? Što o svemu ovome mislite?


- 16:37 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>