Hladnoća nas je žestoko stisla! Sve bi bilo još kako-tako, ove temperature sa negativnim predznakom u siječnju nisu novost u Primorju, da ne dere bura kao luda. Jučer je bio poprilično sunčan dan, uz tu i tamo pokoji oblak, ali je bilo hladno za pop***** - išla sam poslije posla po benzin na Vrata Jadrana – srećom da je rezervoar bio više od trećine pun i da sam tankala svega 30-ak litara, jer da sam kojim slučajem morala još, pretvorila bih se u ledeni stup! Toliko sam promrzla, vunenim hlačama, debeloj maji i kaputu od kašmira usprkos, da se dva sata nisam mogla ugrijati. Cijeli dan se temperatura kretala negdje oko -5 do -6 stupnjeva Celzija, što je zahvaljujući buri davalo dojam da je negdje oko -30! E, kako je danas bura i dalje jaka i snažna, temperatura možda za stupanj-dva veća, sjetila sam se razgovora što sam u nedjelju vodila sa našom Lopticom , pa sam odlučila (morala sam prije posla skočiti nešto do grada) obući krzneni kaput. Jer, kada je ovako hladno, krzno doista grije najbolje. Nema te vune, kašmira, perja, skafandera, vjetrovke, hi-tech goretexa ili sličnog astronautskog sintetskog materijala koji po svojoj lakoći, ugodnosti nošenja, mekoći i grijačkom efektu može zamijeniti pravo, prirodno krzno (uključujući ono na muškim prsima, ofkorz! Pod uvjetom da ga ipak nema previše....i naročito ne na ramenima i leđima...bljakkkk). Prije nekog vremena, po našim medijima, a i ovdje na blogu, dosta se bacalo drvlja i kamenja po Vlatki Pokos, koja voli krzno i ne ustručava se ga nositi u javnosti. Naročito su glasni bili aktivisti nekih udruga za zašititu životinja. Ja imam kaput od srebrne lisice, već jaaakooo dugo – kupila mi ga mama za 25.rođendan. Ne nosim ga baš često, jer je uglavnom pretopao za naše zime – prethodnih godina sam ga znala nositi kada bih išla na snijeg ili kada bi bilo baš jako,jako hladno kao danas, ili pak kada bih išla negdje zimi u hladnije krajeve (naša metropola uključena). Prije desetak godina, «blagoslovio» ga je svojom mokraćom moj pokojni mačak Srećko, kada je bjesomučno obilježavao svoj teren (dok ga nisam odvela veterinaru koji ga je kastrirao. I Silky je zapišavao – piškio je svaku noć na moj krevet; bila je to neopisiva noćna mora- dok ga nismo kastrirali). Kaput je tada toliko smrdio da sam ga najprije danima vjetrila i zračila, a onda sam ga odlučila odnijeti na kemijsko čišćenje. E, kemijsko čišćenje krzna je pravi pothvat – u to doba trebalo je kaput odnijeti u specijaliziranu čistionicu u Trst, a kada su mi rekli cifru koliko čišćenje košta, grom me skoro doslovce spalio! Pa sam odustala od čišćenja, i prema savjetu mamine prijateljice nabavila iz Austrije neki sprej za čišćenje. Fleka se nije vidjela, no da bi miris(čitaj-smrad) nestao, trebalo je gotovo dvije godine. Drugi razlog zbog čega ne nosim krzno baš često, je to što se krzneni kaput relativno klasičnog ravnog kroja baš ne uklapa u moj omiljeni street casual stil kojeg najčešće nosim. No, danas sam ga obukla, na sive vunene hlače sa bijelim prugicama i tanku crnu dolčevitu. Stavila sam rukavice (nisam ih zaboravila ovaj puta), ali mi se nije dalo stavljati kapu, već sam samo podigla ovratnik. I tako, prolazim ja danas Korzom, nalik na ogromnu sniježnu loptu, kada na mene naleti jedna odvratna babetina, koju poznajem već godinama, i za koju ne znam da sam ikada igdje od nekoga čula jednu jedincatu dobru riječ. Uglavnom, Miss Simpaty me usprkos mom današnjem Yetti looku ipak prepoznala i zaustavila se, sa smiješkom od uha do uha. A ja, budala, umjesto da produžim i u letu promrsim : «Žurim, žurim!», stanem i pozdravim i ja nju. - «Gle, gle, Riječanka (rekla je, naravno, moje ime) u krznu! A ja sam mislila da si ti veliki životinjoljubac...» - otrovno se cereći je rekla. - « O, jesam, jesam! Zato ih i nosim po cijelom tijelu, tj.njihovo krzno. Doduše, najviše volim one na dvije noge, no nisam do sada još nijednog oderala, barem ne na taj način kao ti bivšeg muža. Joj, nemam vremena, žurim se, hajde bok! -. Ova moja zloća me ugrijala još više od krzna – cijeli dan sam uživala i cerekala se na poslu ispod maske, dok sam se prisjećala face koju je ova napravila nakon što sam joj odbrusila ovo gornje! Eto, zla sam i zločesta, definitivno! Priznajem! No, gledajući realno, mnogo ljudi razmišljaju na taj način kao i ona. Čovjek koji voli životinje tako ne bi smio nositi krzno. Slijedeći istu logiku, ne bi smio ni nositi kožne cipele i torbice, rukavice, remenje, novčanike, privjeske....a bogme ni jesti meso. A oni koji vole biljke, ne bi smijeli ni pomisliti jesti salatu. Ja oduvijek jako volim životinje (cijeli život imam pse ili mačke); Silky mi je punopravni član obitelji i ne mogu ni zamisliti što bi bilo da mu se nešto desi. Uginuće mog psa Bibija i mačka Srećka sam oplakivala ne manje nego smrt moje obožavane none. A volim i bilje, sa mojim fikusom benjaminom ponekad i razgovaram. No, priznajem, volim krzno...i vidjeti lijepo krzno i nositi ga, bilo kao kaput ili pak kao neki detalj (imam i kaput opšiven krznom oposuma). Kao što volim i pojesti dobar komadić mesa, a bogme, i finu salaticu od matovilca, rige, radića... Ali, da ja moram ubiti životinju da bih se nahranila ili odjenula – nema šanse! Ili pak da bih naručila da netko ubije konkretnu životinju meni za jelo ili da mi od nje napravi kaput. No, životinje svakodnevno ubijaju za hranu, kožu i krzno – to je, priznali ili ne, naš hranidbeni lanac. Baš kao što mačka (u prirodi, ne ovaj moj pospanac) ubija miševe i ptice egzistencije radi. Ljudi su svežderi i sama čisto vegetarijanska/veganska prehrana nije prirodna i dovoljna za, na primjer, pravilan rast i razvoj djeteta – trebaju mu određene aminokiseline i bjelančevine koje su isključivo životinjskog porijekla (dakle, koje se nađu u mesu, mlijeku ili jajima). Naravno, stvar je osobnog izbora hoće li netko biti vegetarijanac/veganac ili Jehovin svjedok ili istraživač podmorja, whatever. Tu i takvu mrtvu i prepariranu životinju ću bez grižnje savjesti kupiti, pojesti, obući, obuti. Naravno, reći će netko, potražnja diktira ponudu i obrnuto...no, ja nikada nisam ni tvrdila da sam uvijek u pravu i politicaly correct. Štoviše, baš sam zla i zločesta, hehehehe.... |
Srećom, ne! To bi bio moj prvi, impulzivni odgovor, jer mi je u trenu kada sam ovo pitanje postavila samoj sebi (baš kao što ga postavljam ovdje vama) kroz glavu protutnjala scena u kojoj ja u jeku pubertetskih previranja, usred svađe sa mamom, afektiram i teatralno (kroz suze) vičem : «Mrzim te! Gadiš mi se! Zašto već jednom ne umreš?». Naravno, finale je bila triska koju mi je mama (potpuno zasluženo, bez obzira što se u današnje vrijeme puno njih «užasava» udariti dijete – u konkretnom slučaju, bezobrazno derište) priljepila.... Svi smo mi nekada (a neki i češće), u trenutku napetosti, uzbuđenja, ljutnje, bijesa ili pak u želji da ostavimo nekakav spešl dojam ili da se nekome svidimo, rekli poneke riječi koje bi najradije povukli natrag da možemo i zbog kojih smo zažalili još u trenutku dok smo ih tek oblikovali jezikom. Zaletjeti se i reći nešto što ne mislimo – Bože moj, valjda nema osobe kojoj se to nije desilo! Nije lijepo, ali ako se ispričamo na vrijeme i na adekvatan način (dobro, ne moramo baš klečati par mjeseci pred osobom koju smo na taj način uvijedili i naricati : «Oprosti, oprosti, oprostiiiiiiiiiii...»), puno se toga može popraviti, ili čak potpuno izbrisati. No, kada sam razmišljala o temi današnjeg posta, nije mi bilo na pameti pisati o izrečenim neistinama u afektu. Cilj mi je bio napisati par riječi o našem svjesnom i planiranom izricanju neistina i poluistina – dakle, o laži, ili konkretnije, dvoličnosti odnosno licemjerju. Posljednjih nekoliko tjedana na veliko se čestitavalo – Božić, pa Nova godina, pa opet Božić, pa Bajram – bilo je mnoštvo prilika da svojoj okolini, prijateljima, suradnicima, znancima poželimo nešto prigodno. Ali – jesmo li baš sasvim sigurni da smo svima baš od srca, kako smo često naglašavali, doista željeli svu tu silnu hrpu zdravlja, sreće, novaca, ljubavi i seksa? Onako, potpuno altruistički, bez imalo ograničenja? Ok, mogu shvatiti da želimo da Perica bude zdrav, jer nam je drag i sve što uz to ide, radimo zajedno, družimo se... no da li mu baš treba onoliko para koliko ste mu poželjeli i svi oni seksi komadi (btw.bolji od vašeg komada)? I što nam je trebalo da mu baš epskom širinom taksativno nabrojimo sve što mu želimo u 2006.? Zar nije bilo dovoljno samo reći : Sretna ti Nova godina? E, tu dolazimo do one najučestalije i najraširenije kategorije licemjera – licemjeri po defaultu ili licemjeri niske rezistencije. Oni nisu licemjeri iz zadovoljstva ili iz pakosti – neke stvari kažu iz čiste lijenosti i poradi kretanja linijom manjeg otpora. Naime, jednostavnije je svima zaželjeti sve divno i krasno, pa tako i Perici, jer je na taj način forma zadovoljena, a mi se ne moramo truditi pisati personalizirane čestitke. A usput, nismo napravili neku veliku štetu (osim samom sebi, jer smo ipak svjesni da smo prema Perici bili dvolični i to nas ipak smeta, barem neko vrijeme), iako dugotrajno i ustrajno ponavljanje sličnih epizoda dovodi do toga da gubimo na kredibilitetu a naše riječi na svojoj težini i vrijednosti. Ja priznajem, ponekada se nađem u ovoj grupi – najčešće kada mi se ne da nekome nešto objašnjavati ili analizirati nešto u detalje. Onda obično kažem : «Dobro je» ili «OK je» kada je to recimo, samo zadovoljavajuće. Daleko veći zločinci i osobe koje načine više štete okolini su licemjeri iz zadovoljstva. Takvima predstavlja gušt da vas navedu na krivi trag i kažu da vas je Ivančica tračala (a uopće nije) ili se dive vašoj novoj frizuri koja je iskreno rečeno, odvratna i uopće vam ne stoji. Zašto to čine? Jer ih u njihovim sitnim, bijednim životićima ništa više ne čini sretnijima nego osjećaj (lažni, naravno) da su nekome superiorni i da su ga baš dobro «zaje****». Ipak, svi se ovi do sada spomenuti licemjeri mogu sakriti kada na scenu dođe sam talog taloga, dno dna u ovoj kategoriji : licemjeri pakosnici. Oni su, komparirani sa kategorijama zločinaca, u rangu onih koji zaslužuju smrtnu kaznu. Žive, dišu i rade samo radi jedne stvari – želje da nekome drugome zakompliciraju, i po mogućnosti unište život. Nemojte to shvaćati osobno – oni su poput serijskih ubojica – svatko je moguća potencijalna žrtva, a odabir se čini po samo njima poznatoj logici. Ne biraju načina i sredstva da nas navedu na krivi put, a ako se pritom sa nekime posvađamo, i to žestoko, svrha njihovog postojanja je postignuta. Obično se predstavljaju kao prijatelji, tako lakše dopiru do naših nezaštićenih zona, a zatim nam «dobronamjerno» prenose što netko misli o nama, ne prezajući da to u cijelosti izmisle, a potrude se i da nam predlože načine da taj «problem» riješimo. Trebam li napomenuti, najgore moguće i sa najstrašnijim posljedicama... Nekoliko pripadnika ove posljednje skupine sam imala prilike posljednjih dana vidjeti na djelu. Naime, kao što sam već pisala, moj asistent odlazi. Pa se našlo ovakvih «volontera» koji su mene pokušali nahuckati da mu postavim raznorazne uvjete za odlazak, dok su drugi njega navodili u smjeru da prije odlaska, poruši sve mostove za sobom. Što su, izgleda i uspjeli, jer je umjesto da odradi otkazni rok, dotični uzeo bolovanje. Naravno, da bi netko bio žrtva jedne od navedenih kategorija licemjera, treba djelomično i sam pridonijeti – oduvijek je u pravnim znanostima velika pažnja posvećena viktimologiji, znanosti o žrtvama, po kojoj je utjecaj žrtve na izvršitelja i sam čin nasilja, itekako bitan. Osobe koje teže potpadaju pod nečiji utjecaj su tvrđi orasi na kojima licemjeri obično polome zube i pobjegnu podvijena repa. Isto tako, onaj tko sam ne spletkari i ne licemjerči nakolo, ima manje šanse da bude namagarčen. Umjerenost je i ovdje, kao i u svim aspektima života, parola d'ordine. Kao i činjenica da onaj tko nema putra na glavi, neće najvjerojatnije imati masna ramena. A vi? Što o svemu ovome mislite? |
Ne znam kako vi, no ja mjerim vrijeme u godini prema dva orjentira – prema novogodišnjim praznicima i prema ljetu, konkretnije, prema godišnjem odmoru. Taj moj običaj vuče korijene iz školskih dana, kada je vapiti «jedva čekam Novu godinu (i polugodište, tj.zimske praznike», i «joj, kada će ljeto (a time i kraj školske godine)» bilo must i dio školskog folklora. Kada malo bolje razmislim, ne razlikujem se puno od onih davnih ljudi, koji su izašavši iz pećina i nastanivši se u sojenicama i kolibama, vrijeme mjerili prema nadolasku rijeke, toplim danima, suncu i hladnoći. Usprkos čovjekovim vječitim težnjama da u nered uvede red, da sve oko sebe postroji, izmjeri i odredi, pa tako i vrijeme koje ipak neumitno prolazi, sapeto u kalendarima i preciznim satovima ili pak praćeno pomicanjem sjene, kaos i njegove zakonitosti su vječne. Ok,ok...neću više filozofirati (barem neko vrijeme, par minuta, recimo), obećajem. Dakle, novogodišnji praznici, a što je najtužnije od svega, i moj godišnji, su s prolaskom kraljeva i Befane i sami otišli u povijest. Vjerojatno ćemo ih još neko vrijeme spominjati, ovisno o tome što su kome donijeli, no dalje smo već krenuli. Ja, na primjer, već iščekujem ljeto – one duge tople, pomalo lijene dane, kada neopterećeni suvišnom odjećom sjedimo negdje na nekoj sjenovitoj terasi i ispijamo ledeni čaj ili hladno pivo, ili pak ležimo na plaži, u predvečerje kada je sunce blago i ne žari već ugodno grije dok drijemuckamo, a kristalići soli svjetlucaju nam na koži. Nema veze što će nas bura još nekoliko mjeseci temeljito izbrijavati, što ćemo gacati po bljuzgavici ili ujutro čistiti stakla automobila od leda još neko vrijeme, i nositi teške tople kapute, dok nam nos proviruje negdje između šala i kape – dani su mic po mic, za jedan pijetlov korak svaki dan – kako kaže jedna narodna poslovica - duži. Sunce će sve dulje boraviti na nebu, biti nam sve bliže, uskoro će postati toplije, priroda će se probuditi, prolistati... Samo treba izdržati siječanj – već poslovično najduži, najhladniji, najsiromašniji, najteži, najdepresivniji, najdosadniji mjesec u godini. Ljudi mu se dovijaju na razne načine, ne bi li ga nekako skratili (a već smo odvalili skoro trećinu, hrabro naprijed!) – ja sam ipak komad siječnja «premostila» godišnjim, a velika većina mojih (i ne samo mojih) sugrađana, odlaskom na skijanje. Kažu na TV ovih dana da je na skijanje otišlo do sada neviđeno puno Hrvata. Isto tako kažu, statističari ovaj puta, da je prosječni Hrvat star između 38 i 40 godina, ima završenu srednju školu, plaću između 3000 i 4000 kuna, ženu koja je tri godine mlađa od njega i radi u trgovini, sa plaćom oko tisuću kuna manjom od njega, imaju dvoje djece i žive u stanu od sedamdesetak kvadrata kojeg otplaćuju, vozi auto niže srednje klase kojeg takođe otplaćuje, kao i još nekoliko kredita. I taj naš isti Hrvoje sada hrli u Austriju ili Italiju, ili barem Sloveniju (jer kao što je jedan lik koji je čekao na graničnom prijelazu jučer za TV rekao, kod nas se nikada ne zna, hoće li se snijeg održati ili ne...ma zamisli bezobraznog hrvatskog snijega!) na tjedan dana uživanja u snijegu, full opremljen. Svaka čast! I onda neka netko kaže da smo mi nesposobna i nesnalažljiva, ili nedaj Bože, lažljiva ili pak siromašna nacija! Sve su to samo bezobrazni, jalnuški diletanti i bedasti nesposobni eurostatističari koji ne znaju ni osnove matematike, i uporno tvrde da su jedan plus jedan dva. A jako se dobro zna da to može biti tri, četiri ili više, ovisno o tome koliko je tko snalažljiv. A mi smo, bogme, snalažljiva nacija, samo neka netko proba tvrditi suprotno. Pogledajte samo naše nacionalne junake, Janicu na primjer. Cura je snalažljiva – izgubila štap i rukavicu, pa je kormilarila rukom...nema veze što je zadobila ozebline, ionako je već invalid (noge, štitnjača) – nema veze i da joj ruka otpadne, bitno je da je naciju usrećila trećim mjestom. Jest da nije Kraljica (to su sigurno neke prljave političke mućke bile u igri, zato nisu Janici dali da bude prva, sve je to namještaljka, nije njoj štap pao slučajno, nemojte biti naivni)...glavno da je naciji igara i nekoga sa kime se može poistovjetiti. Onda je, valjda, lakše živjeti svoj neuspješan i sitan mali život. A što se kruha (koji, kažu, ide u istoj rečenici uz igre) tiče – pa valjda će se nacija sama snaći, pa jesmo snalažljivi, kaj ne? Moj je godišnji završio – sutra ponovno radim. Nisam bila nigdje posebno, osim u Istri, a na skijanje ne idem od studija, kada sam se neko vrijeme preintenzivno za moj ukus družila sa Nemecom u Lovranu, nakon što sam koljeno «sredila» na skijama, i dotični je gospodin ustvrdio, a u njegovo mišljenje u nikojem slučaju ne sumnjam, da je za moje vlastito dobro jedino rješenje da prodam ili poklonim ski opremu i uopće više ne razmišljam o nabavci nove. Naravno, ako mislim do penzije doći na svoje dvije noge i bez da pola života provedem na operacijama i rehabilitacijama. Tako da moje komentare o skijanju shvatite kao čistu zavidnu zlobu, naravno. Ipak, godišnji mi je bio baš cool. Odmorila sam se, naspavala, no najviše od svega – družila sam se sa prijateljima. Kažu, čovjek je onakav kakvi su mu prijatelji. Hmmm...e sada, ako je to točno, nije mi baš lako sebe ni samoj sebi definirati. Naime, ja imam hrpu prijatelja koji su međusobno toliko različiti da je to teško zamisliti – ima ih stvarno svakakvih, svih veličina, boja, seksualne orjentacije, političkog predznaka,vjere, kulture, edukacije i obrazovanja, od ozbiljnih skolastika, intelektualaca koji žive u svom svijetu, do metrotehnoseksualaca koji žive za shopping; od mirnih povučenih supruga i majki, preko prezaposlenih karijeristica do raskalašenih meneating teta u najboljim godinama. Zajedničko im je jedno – moji su prijatelji! Sa svim svojim bogatstvima i manama, vrlinama i sitnim slabostima, što god tko o njima mislio...oni su moji i ja ih ne dam! Ne bih ih mijenjala ni za skijanje! |
Evo nas na početku još jedne godine (btw.hvala svima na novogodišnjim čestitkama!). Štoviše, već je na izmaku i njezin treći dan. Što znači da smo preživjeli doček, i sve ono što ide uz njega – dakle, alkohol, prasetinu, sarmice, kolače, brojne zdravice, posjete rodbini i prijateljima, bezbrojne poljupce sa osobama istog ili suprotnog spola, bliskima ili manje (nekako se ovi drugi više vole ljubiti), srceparateljske SMS čestitke u rimi tipa «Kad se zapali posljednja svijeća, ispod okićenog bora, na obali plavog mora....», i što je najljepše od svega, otrijeznili se i oporavili od mamurluka prvog dana u godini. Ne samo to! Mnogi od nas (vas, konkretnije, jer sam ja na godišnjem) su protekla dva dana više ili manje, vrijedno radili. Ja sam se danas vratila u grad iz Istre. Kao što sam već napisala, do zadnjeg trena nisam znala gdje ću i da li ću uopće negdje za doček. Na kraju sam u subotu iza podneva ipak krenula u Istru – zvala me prijateljica, inače Riječanka, koja živi u Mariji na Krasu, nedaleko Umaga. Doček je bio OK – nije to uopće bio tulum, fešta, gdje se ljudi ubiju alkoholom, izmore plesom i onda se danima oporavljaju. Bio je mirni, ugodni doček u društvu dvadesetak ljudi, koji se svi više-manje poznaju međusobno, sa dobrom glazbom u pozadini, puno smijeha i priče, finim jelom i pićem koje lagano, neprimjetno klizi...ponoć je došla začas, tada je i dosadna gusta, sitna kišica na petnaestak minuta prestala - valjda i ona treba s nekim nazdraviti Novoj godini čašom pjenušca, ili uzaludno nekoga nazvati ili poslati SMS – a onda je nastavila, bez prestanka do kraja Nove godine. Družili smo se do svanuća, ja sam tada otišla u našu umašku rezidenciju odspavati do kasnog popodneva, a zatim sam imala goste, do duboko u noć. Ako je točno ono što kažu, da se godina poznaje po njenom početku, 2006.bi meni mogla biti prilično dinamična, ugodna, vesela...i nadasve trezvenjačka godina! Jučer poslijepodne je napokon prestala kiša, pa sam išla malo prošetati uz more, pa na kavicu sa jednom dragom osobom. Jutros je napokon osvanuo sunčan dan! Tako da je povratak bio baš ugodan – nije bilo susnježice i mokre ceste kao u subotu. No, i u Umagu i u Rijeci je poprilično mrtvilo – osjeti se da je dosta ljudi na skijanju, nema previše prometa, ni gužvi na parkinzima. Baš sam nekako umorna – morati ću na detoksikaciju organizma ovih dana, jer umor je jedan od bitnih pokazatelja da je organizam «zagušen». Iako, usprkos predviđanjima, mojim vlastitima, nisam dobila više od 1 kilograma na težini ovih praznika (ne pitajte me kako – ne znam ni ja, iako moram priznati da mi se baš nije jelo kolače, da kruha uopće nisam svih ovih dana takla...no, najviše je pridonjela svemu činjenica da sam za Badnjak i Božić ja kuhala i spremala za desetak gostiju – to je najbolji način da sama najmanje pojedem, a efekt je trajao i za vrijeme Novogodišnje noći i poslije, dana, očigledno), a nisam ni puno alkohola popila. Za Badnjak i Božić možda po dvije čaše vina, a za doček u cijelom vremenu koje sam provela u društvu, dakle u 7-8 sati svega tri čaše vina i čašu pjenušca. Svejedno, ovo je razdoblje idealno za pročišćavanja organizma, kako izvana tako i iznutra. A to barem nije teško – treba piti puno vode, uzimati vitaminske suplemente sa naglaskom na C vitamin, te jesti dosta svježeg voća i povrća (ovo zadnje može biti i lagano kuhano) koje sadrži antioksidanse i hvatače slobodnih radikala. I, naravno, izbjegavati previše bjelančevina (ali ih ne i potpuno izbaciti) jer zahtjevaju opsežan metabolizam i imaju hrpu poluproizvoda koje organizam treba razgraditi a to mu je sada tlaka, ugljikohidrata – pogotovu jednostavnih šećera i škroba - i masnoća, koji se direktno skladište. Izvanjsko čišćenje podrazumijeva peelinge, kupke, masažu, manikuru, pedikuru i njegu tijela hranjivim kremicama... Što ja, naravno, obožavam...i krećem u akciju, odmah sutra, nakon buđenja. A sada, za početak, pojesti ću odmah 2-3 klementine, fine, hladne (gotovo zaleđene, ipak burica lagano hladi, 0 je stupnjeva) sa balkona... |