Riječanka&svijet

11.12.2005., nedjelja


Fešte su počele !
Danas sam generalno slomljena! Jučer – u biti sinoć, noćas – imali smo (ekipa s posla) u jednom restoranu u okolici grada novogodišnju feštu. Skupilo nas se dvadesetak, i bilo je lomljave do jutarnjih sati. Jeli smo, pili, plesali, družili se do 5 sati ujutro.
Prije nego netko grakne kako mi u zdravstvu trošimo tuđe novce – feštu smo platili sami, došlo je 170 kuna po osobi. I bilo je svega – od pršuta i sira, preko njoka i fuža sa srnetinom, pečenja od nekoliko vrsta mesa sa prilozima i salatom, do kolača i kave. I tekućica nije falilo – od aperitiva, preko vina do digestiva.
Ja sam se, po mom dobrom običaju snašla, pa sam se uvalila kolegi i prijatelju ginekologu da on vozi, tako da ne moram brinuti o «0.0 zakonu», no malo sam se zeznula jer je moj prijatelj R.ostao do samog kraja i neumorno plesao, nije se nikako dao kući.
Što se plesa tiče, ja sam prije 10-ak dana malo «tvrđe» doskočila na pod, bosa, sa barske stolice (popela sam se na nju da nešto stavim na najgornju policu kuhinjskog ormarića, a bila sam prelijena da iz sobnog ormara izvučem male ljestve koje služe toj svrsi) – i slomila četvrti prst na desnom stopalu. Vidjela sam pri tome nekoliko novih, dosada neviđenih galaksija, a prst mi izgeda, kako moja majčica kaže, kao plavičasti jastučić. Svo ovo vrijeme hodam uglavnom u tenisicama i niskoj, udobnoj obući.
Jučer sam uspjela staviti cipele sa nešto višom petom i pojasićem oko gležnja, lijepe, zaokruženog vrha, nove...uspjela sam hodati bez većih bolova (iako sam prst «osjećala» cijelo vrijeme), no odlučila sam da se neću upuštati u nikakvo plesanje, no way.
U toj nakani sam gotovo pa uspjela – pola večeri sam lijepo sjedila, zabavljala se gledajući egzibicije ostalih na plesnom podiju, pijuckala, razgovarala sa ljudima...kada me moja prijateljica Marina (a tko će te zaje****, nego prijatelj..hvala ti, draga!), u suradnji sa još nekolicinom urotnika spopala – što je, da ne bi možda tu sjedila kao Buddha, ustaj plesati – i doslovce odvukla na plesni podij. Nekako je išlo, petnaestak minuta, a onda me se dočepao I., naš fizioterapeut. Lik em bilda, em pleše u nekom klubu latino plesova, em ima opaku kondiciju. Sve moje jadikovke nisu urodile plodom (moj prssstttt!!!...ovaj mi mrtav hladan rekao : nema problema, doći ćete kod nas na terapiju!); lik me zavitlao kao kauboj laso! Uglavnom, osjećala sam se kao Jane Fonda u onom kultnom filmu «I konje ubijaju, zar ne?». A danas – ne znam je li me bole više kičma, ramena ili kukovi! Začudo, prst me ne boli! Valjda zato jer mi nije nitko stao na nogu.

Imala sam namjeru spavati do poslijepodneva, no probudila sam se već oko 11 sati, zbog već spomenutih bolova u cijelom tijelu. Kako je dan bio prekrasan, buran, oprala sam perilicu šarenog rublja i stavila je sušiti, usisala stan i oprala balkon (gleda na jug, zaštićen je od bure, pa sam nakon što sam obukla jaknu, popila kavu na balkonu).
Navečer sam pripremila chinese večeru za dvoje mojih prijatelja – radila sam piletinu s đumbirom, sezamom i rezancima od riže. To smo popratili bocom «T'ge za jug».
E, danas sam (u biti još jučer, kada sam na ulazna vrata objesila božićni vjenčić) službeno inaugurirala božićni feeling u stanu : zapalila sam svijeće sa mirisom jabuke i cimeta, a za desert poslije večere sam poslužila punjene čokoladne medenjake.
Vrijeme je da se krene sa shoppingom – kako su mi rođendanski buketi uvenuli, sutra moram nabaviti božićnu zvijezdu..ili možda nekoliko njih.
A onda na red dolaze pokloni...za sebe sam ga već smislila – novi CD Elvis Stanić Groupa (imam sve njihove prethodne, pa i kada su bili Quartet Sensitive) «Bolja strana svijeta», čija je promocija bila danas popodne na Radio Rijeci (slušala sam dok sam sjeckala povrće za wok). Pa, što sad? I Bog je prvo sebi bradu napravio, a onda išao stvarati Svijet, zar ne? No, neću zanemariti moje drage, nikako!
Dakle, krećemo....



- 22:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>