Riječanka&svijet

15.12.2005., četvrtak


Merry...
Mic po mic, i ova godina kaplje prema svome kraju. Ove godine ću preskočiti rezimiranja i podvlačenja crta – nisam si prošle godine u ovo doba zadala nikakve posebne ciljeve koje moram ostvariti, pa nema straha da ću sama u svojim očima ispasti gubitnica jer ih nisam ostvarila. Ja sam više osoba od usputnih ciljeva – nešto ostvarim ili učinim, pa malo stanem i razmislim kuda dalje, pa kada odlučim i stignem tamo, onda planiram sljedeću etapu...i tako naprijed.

A ne volim se ni puno osvrtati iza sebe i analizirati svoja (ne)djela. To me je, sjećam se, u prvom razredu gimnazije skoro koštalo jedinice iz matematike na polugodištu. Imali smo pomalo otkačenu staru profesoricu koja je voljela pismene kontrolne. Da stvar bude bolja, ja sam voljela matematiku, naročito jednadžbe sa dvije i tri nepoznanice, one velike operacije razlaganja i razrješavanja x,y,z i na kraju izračunavanje, ubacivanje brojki. E, tu sam ja znala zaštekati! Kada bi trebalo ubaciti npr.brojku 15, negdje u idućem redu ja bih putem izgubila jedinicu, pa bi se broj pretvorio u 5, i naravno, rezultat bi shodno tome bio netočan. Pa sam tako skupila jedno tri-četiri jedinice. A kada bi me profesorica zvala na ploču, svako malo bi morala na mene graknuti...skoncentriraj se malo! Meni se nikada dok sam pisala kontrolni nije dalo kontrolirati, gledala sam samo da što prije predam papir...na kraju polugodišta, kako su mi usmeni odgovori, odnosno zadaci na ploči bili jako dobri, a pismeni katastrofalni, morala sam odgovarati za dovoljan.
I tako, došla ja jedne subote ujutro, skupa sa nekolicinom supatnika, odgovarati za dvojku. Uspješno sam odgovorila, profica mi je krenula zaključiti dvojku, kada se skoro onesvijestila – imala sam zaključene sve druge ocjene, mahom petice.
- Pa, sa koliko ćete proći polugodište, ako vam zaključim dvojku?- pitala me.
- S odličnim, čini mi se... – nekako sam protisnula, što je bilo točno (ocjene su se tada tako izračunavale, da sam ja dvojci usprkos imala prosjek iznad 4,5).
- Pa to je strašno! E, nećete vi meni u drugom polugodištu tako, a ne! – baš je bila ljuta – od početka ću vas imati na oku, nećete se tako igrati! Sada je meni jasno s kim imam posla, naučiti ću ja vas redu! U ponedjeljak želim da vaša mama dođe kod mene na razgovor! –
I što da kažem...žena nije bila u krivu. Zaključila mi je dovoljan, mama je došla kod nje za dva dana, i tada joj je rekla da sam previše zaigrana i da će me ona opičiti bez pardona oko uha ako me opet ulovi da sam brzopleta. A moja se majka oduševljeno složila s njom.
Tako je i bilo – do kraja školske godine, a i cijele iduće, stalno me mrko gledala kada bih se javila predati kontrolni, a ja sam se natjerala da prekontroliram napisano...i nekoliko puta našla sasvim stupidne pogreške. Na kraju te godine imala sam vrlodobar iz matematike (malo me dvojčica sa polugodišta povukla na dno), a na kraju iduće odličan. Bila sam odlična na kraju svih godina srednje škole i poslije oslobođena polaganja mature. Ostalo je povijest...
Profesorica je već godinama pokojna, a ja sam joj zahvalna – naučila me, osim matematike, i strpljenju, i potrebi da se ponekad ipak malo zakočim i pogledam unatrag, što mi je bilo oduvijek mrsko. A što je nekada, ma koliko mi to voljeli ili ne, neminovno potrebno učiniti. Laka joj zemlja...

Tako sam ja danas, umjesto analiziranja godine, odspavala malo poslijepodne, a onda sam krenula dekorirati stan. Dan prije, u utorak, sam prije posla skočila do rasadnika kupiti božićne zvijezde. Imali su veliki izbor, svih veličina i boja, pa sam ih nekoliko kupila – za ordinaciju, za mene kući, za mamu, za prijatelje...doista nisu bile skupe; najmanje su bile 18 kuna, srednje 29, a najveće – kakvu sam kupila mami – 39 kuna. Mamina se sastoji u tri božićne zvijezde zasađene zajedno, dvije ružičaste i jedne crvene, prekrasna je, gusta i intenzivnih boja. Kupila sam i posudu u koju sam je stavila, jarko crvenu. Sličnu, manju sam uzela i za sebe. Općenito, ove godine imam uglavnom crvene dekoracije – crvene svijeće i svijećnjake, crveni vijenčić na vratima. Skuhala sam si i crveni čaj (od trešnje i banane), stavila u player crveni CD sa božićnim pjesmama...hmmm, kada se sjetim, imam čak i crvenu (no, hajde..i bordo je crvena, zar ne?) posteljinu trenutno na krevetu.
Dobro, hajde...završiti ću ovu moju crvenu priču ...ne, neću zapaliti crveni Marlboro crvenim upaljačem, jer kada pušim, pušim obično bijeli, hehehehe.
Idem pomalo na spavanje, jer me sutra čeka jako naporan dan – najprije radi do 18 sati, cijeli dan, a navečer imam feštu u jednom ribljem restoranu, koju organizira jedna farmaceutska kuća.
Pročitala sam danas negdje u novinama online, da će Hrvati za ove praznike nadebljati se za 15.000 tona, što je prosječno oko 3-4 kg po glavi stanovnika. A ja ne volim biti prosječna...volim uvijek postići nešto malo više. Kako je krenulo, uopće ne sumnjam da ću uspjeti, hehehehe...



- 00:41 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>