četvrtak, 17.07.2014.
Meštar Meštrović Njegoš
 (uveseljena fotografija by mayday) Vestalka mala pedalj visoka odredila je moj put likovnjakinje čim sam ju ugledala, onako sitnu i izgubljenu među monumentalnim gromadama našeg monumentalnog kipara (okej, završila sam na kraju među slikarima, ali to je jedna sasvim druga štorija). Eto, dolazimo tako do prvog meštra iz naslova - Ivana Meštrovića. Link radi (kao i svi ostali na ovom postu), tamo vam sve lijepo piše, službeno i iscrpno a ja ću vam povjeriti to da sam se, htjela - ne htjela stalno popikavala na njegova djela po Zagrebu (ako ne znate...sram vas bilo! ne budite lejm, zguglajte si neš  )na prvim snijegom zabijeljenoj Avali grleći maglovitozlatna kalemegdanska jutra (nakon, po beogradskim kafanama, klubovima i splavovima ispjevanih & isplesanih bijelih noći) s Njim i Pobjednikom, jutra tako lebdeća i tako aprilski tek raspupana, iznad svih naših (ne)suđenih Ušća i svih naših porušenih mostova okruga Balkan (koji danas samo virtualno spajaju moju Rijeku i Njegov New York) vukući starog spli'skog Grgura za uglancani nožni palac uglavnom sve sve me vodilo uz tu 461 kamenu stepenicu na Lovćenu ka Njegoševom mauzoleju gdje su se napokon srela dva meštra iz naslova meštar od kipova i meštar od slova (jer Njegoša, u ovom kontekstu, primarno vidim kao književnika; kao duhovnog i svjetovnog vođu svog naroda sekundarno tek) dakle, dosta ćakula, krenimo već jednom! Bokokotorskim zaljevom, pa u brda, visoko, visoko prema najvišem vrhu, Štirovniku (1.749 mnv), televizijskim tornjem označenom, te Jezerskom vrhu (1.657 mnv), Njegoševim mauzolejem okrunjenom. (priča kazuje kako taj, po svemu veliki čovjek, nije htio najviši vrh za svoje posljednje počivalište "Neka ostane za onog koji dolazi poslije mene, većeg i vrha najvišeg vrjednijeg" rekao je i već samom skromnošću postao i ostao najveći) "Junaštvo je car zla svakojega, a i piće najslađe duševno, kojijem se pjane pokoljenja. Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi!" (P. P. Njegoš) Njeguše, rodno selo pjesnikovo, posjetila sam zapravo dan kasnije no ne dajte se smetati, dan simo ili tamo, ionako se godinama ništa promijenilo nije... "Gdje je zrno klicu zametnulo, onda neka i plodom počine." (P. P. Njegoš) Plodovi njegovi počivaju posvuda vrijeme je da vidimo gdje počiva on. "Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka!" "Ko na brdu, ako i malom, stoji, više vidi no onaj pod brdom." (P. P. Njegoš) Nemalo je to brdo, ipak auto dušu ispušta, gdje neću ja a ono najgore tek me čeka 461 stepenica 35 u hladu, a hlada baš i ne bijaše, mada se dan bližio kraju. Ali recite vi meni da ja nešto ne mogu, hahhah, ma samo mi recite!!  Krepat ma ne molat, made in Fiume, a još k tomu i žemsko!  "Ćud je ženska smiješna rabota! Ne zna žena ko je kakve vjere; stotinu će promijeniti vjera da učini što joj srce žudi." (trebam li uopće navoditi mudraca koji se s tim mudro pomirio? )Jedva živa, s dušom u nosu - popeh se, glede & unatoč. "Bez muke se pjesma ne ispoja, bez muke se sablja ne sakova!" (jebe se tebi, da prostiš, Pero; ja sam klipsala i lipsala, a tebe su ipak nosali uzbrdo, na kraju krajeva) I tako dođoh vidjeh problijedih jer na zatvorenu kapiju i bježećeg kustosa naletih  "Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, ali zube polomi!" (o, da samo znaš kako tvrd, Petroviću Petre! mnoga zuba više neima u raljama zvijeri napasničkijeh!!)  Na suzne oči i zglobove zgrčene oko nemilosrdnih šipki i kamen bi lovćenski puk'o a đe neće mlađan đetić pred đevojkom  "Oči zbore što im veli srce." "U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci." (bravo, meštre, kužiš ti i ove muško-ženske fore...bravo, bravissimo!) I tako, dobih carte blanche za solo lunjanje mauzolejem, kriptom i gumnom-vidikovcem oh, kako li sam ju samo iskoristila sama samcijata oči u oči s veličanstvenošću kipova, glatkoćom omiljenog mi mramora tajnovitošću debelim, metalnim okovima i zakovicama ojačanih drvenih dveri strmim, glatkim silaskom u kriptu hladnu i tihu "Vječna zublja vječne pomrčine nit dogori niti svjetlost gubi." (P. P. Njegoš) Osamnaest kilograma zlata u dvadeset sedam tisuća zrnaca raspršenih posvuda po svodu i zidovima kripte, najfiniji bijeli mramor sarkofaga s posmrtnim ostacima Njegoševim sav sjaj i stud nelagodom tjeraju uza skale pa van, na zasljepljujuću svjetlost sunčevu. "Iza tuče vedrije je nebo, iza tuge bistrija je duša, iza plača velje pojača." (P. P. Njegoš) A tamo tamo me čeka posljednja avantura ultimativni izazov moj urođeni strah und trepet od visine: samo čeka da krenem, korak po korak uskom, preuskom zavojitom stazičicom do gumna - vidikovca, da na pol puta pustim pogled da ovlaš odluta lijevo il' desno u strmoglavu strminu, kameni bezdan, zelenooku smrt koja pokrete moje nadzire i nagovara reful bure i huju južine da puhnu i otpuhnu ovo malo duše što mi ostade za grand finale. "Strah životu kalja obraz često." (ti si dolje, Petre, i pietra te tvoja uza sigurno tlo pritišće a ja ja si laskam da sam za let stvorena...jesam li?) Zakoračih. Neviđeni vidici, pogledi što steru se do Bokokotorskog zaljeva, otvorenog mora, Skadarskog jezera, Crnogorskog primorja, pogledi na daleke Prokletije ili na prijestolnicu Cetinje, pogledi ka Italiji, Albaniji i ponekoj planini Srbije ostadoše za me doslovce neviđeni jedino sam stazičicu onu vratolomnu vidjela i daleki, spasonosni kvadar mauzoleja. "Samoobmana je ubitačna i za ljude i za narode." (e, moj Petre...ne moraš ti miješati ovu žuč s medom, jelda?) Kako bilo, na gumnu zanoćiti neću. Ajmo, may, daj! Go, girl, go!! Posljednji pozdrav dubini; niz 461 stepenicu, hitro kao pijanistica niz klavijaturu - pianississimo i crne i bijele tipke prelijećući - do parkinga, do auta, do mora utišana daha poput njeguške ovčice plaho riječima britkim ispraćena: "Vuk na ovcu svoje pravo ima kao tirjanin na slaba čovjeka; ali tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznanju prava, to je ljudska dužnost najsvetija!" (vi, meštri moji, niste propustili ispuniti najsvetije dužnosti svoje; kad bi svi...) I ljeto je, opet i sunce je iza prvog zavoja, opet i svjetla čekaju znak da upale mrak i noćna kupanja i valove i pijesak... P.S. Kao i svi i ja dobih glazbenu domaću zadaću  Valcerice, Durice, lipe moje curice, može idući tjedan? Može! Super, sad ste mirni od mene bar na neko vrijeme, hehe  Oznake: Unesi oznake (npr. ljetovanje, plaža, planine, Majstori |
četvrtak, 10.07.2014.
Zar...zar...Virpazar?!
|
...čudom se čudila moja ekipica kad je, tog davnog ljeta dveiosme, doznala gdje sam bila i kud sam klatila nakon što sam na neko vrijeme svima iz vidokruga nestala.
Da, Virpazar, so what? Samo mi nemojte reći da nije dovoljno egzotično, haha da vas čujem, tko je od prisutnih bio u Virpazaru? Nema dignutih ruku, dakle - nitko? Eto, sad ćete. Dosta je bilo štorija o ljubavi i seksu (koje, btw, ionako nisu o meni, mada neki misle da jesu, ali ipak - mojom su rukom tipkane, da, i mojom maštom podmazane, pa klize glatko kao da su na vlastitoj koži doživljene i proživljene, no eto nisu )malo ću vas, čist' za promjenu, ugnjaviti fotkama jer ovo je, napokon, moj prvi foto safari/vremeplov na ovom blogu (oh, na starom ih je bilo koš i još...taj rekord sigurno oboriti neću) Vežite pojaseve, kotači kreću!  Iz rascvjetanog, raspjevanog Herceg Novog  tivatskom dolinom u brda  yep, baš nezgodno zavojita brda, planine...planinčine, točnije rečeno  gdje i koze pasu pod ručnom  a i horizont, blogami, krivi se poprilično  sve dok ga jednim Nikšićkim ne ispravih   ovome, ofkors, odoljela nisam no nakon kratkog predaha krenuh dalje, dalje... kroz horor tunele do Cetinja, preko zelenih mora planina do Podgorice, mostom preko Morače i još dalje, dalje (što je s gorespomenutim babama na kraju bilo, ne zna se)  do prve naznake Skadarskog jezera  i druge, jednom nacionalnom parku znatno primjerenije vizure i eto me u Virpazaru, napokon! Malo, smišno misto, u tišinu vrelog ljetnog dana uljuljkano ni pelikana čuti nije no ćute se miomirisi iz obližnje kuće sa zelenim prozorima onako, baš domaćinski ušla sam u konobu "Badanj" i kasnije jedva iz nje izašla, ali požalila nisam skoro sve u jelovniku navedeno poželjela sam kušati, ali prizemljila sam se na vrijeme urođenom mi skromnošću & samozatajnošću zauzdana  Svejedno, našlo se tu ipak i dimljenog mariniranog skadarskog krapa, domaćeg kozjeg & kravljeg sira, riblje čorbe, pa i krapa pečenog, jer je ona prva varijanta te ribe (koja živi samo ovdje) ostavila poprilično upečatljiv dojam. Nakon svega, morala sam malo prošetati, preko mosta do mini planine, oku neizbježnim spomenikom ovjenčane koliko sam uklesana mu slova dešifrirala, spominju se zaslužnici raznih generacija, uvjerenja ovih i onih a mudri ih Virpazarani nisu sve skupa u naletu strasti dignuli u zrak, već ih prepuštaju turistima i sudu nekog budućeg vremena. Umorna, sjela sam na topli, glatki kamen mosta i po običaju, mašući espadrilama iznad zelene vode posegnula za cigaretom kad li, nuto jada iznenada pored mene stade čudnovato vozilo, šarenopisani kombi neki, iz kojeg se zaorio nepoznat mi glas: - Alooo....vi ste iz Rijeke, ha? Joj, prije par dana sam bio tamo, vraćao se iz Španjolske pa svratio kod... (op.a. nikad, ali nikad nisam došla u prekrasni prikrajak neki na ovoj kugli zemaljskoj, a da netko nije bio ili makar poznavao nekog iz Rijeke; usred Afrike našao me jedan domaći koji je baš na mom faksu studirao - druga je to priča i nećemo u nju sad, ali toliko o tome kako je svijet mali, a Rijeka sam epicentar njegov )- Evo, saću ja okrenut auto, pa idete kod mene na ručak - nastavi on - ma šta nećete, a ručali ste, a pa dobro, na kaficu i lubenicu onda, da se osvježite malo, a i da vam kuću svoju pokažem, ajte, pa neću vas pojest! Okej, nije ženojed i okej, ima kuću s lubenicom; što drugo poželjeti može jedna skroz naskroz iscrpljena, već pomalo i lešo kuhana izletnica bundevu-kočiju s ružičastim jednorogom upregnutim u nju?! No na čudesa kuće "Pelikan" ipak nisam računala, pogledajte i sami... hotel, restoran, hladovita terasa... i odžaklija, soba na najvišem katu s orginalnim ambijentom nekadašnjeg crnogorskog domaćinstva, prepuna starog oruđa i oružja, s balkončićem što lukavo i poskrivećki na oku drži sam centar mjesta...posvuda plodine i biljke, sušene, rastuće, sadnice u teglicama (jedan je bosiljak prešao dalek put, od Španjolske preko Virpazara do Rijeke; darovan, mažen i pažen, nikad konzumiran, živio je dugo i sretno kod mene i umro prirodnom smrću) dio restorana, prostoriju svu u starim šeširima iz svih krajeva svijeta, svaki svojom fotografijom ili pričom nekom specifičnom popraćen - kao npr. Hemingwayev - onako zblešena i u zidove zagledana, potpuno sam zaboravila fotkati, ma zaboravila sam i da fotoaparat u ruci uopće imam razgovor ugodni o čudesima putovanja i doživljajima svakojakim, uz slasnu lubenicu još i kava i nakon svega nije mi se išlo iz Virpazara, nikako, ali  posljednje raskršće i ipak... ...put pod noge, kroz tunel Sozina do Bara, pa za posljednjim zrakama sunca i iza posljednjeg zavoja  čekao me Sveti Stefan  i najdraža mi, najsnovitija najružičastija plaža na svijetu i noćno kupanje, jasno ali nećemo o tome lijepo sam rekla još na početku ovog (pre)dugog posta - ni slovca o ljubavi i seksu (bar idućih tjedan dana, obećajem) P.S. Linkovi rade, dajte šansu i ponekom slajd šou fotki ima šezdesetak, ne spominjite mi pretke zbog toga hvala najupornijima koji su do peesa uopće došli jes' da mene prstići bole od tipkanja, a vas od skrolanja no ljeto je, proći će... Oznake: Unesi oznake (npr. ljetovanje, plaža, Virpazar) |
