četvrtak, 10.07.2014.
Zar...zar...Virpazar?!
|
...čudom se čudila moja ekipica kad je, tog davnog ljeta dveiosme, doznala gdje sam bila i kud sam klatila nakon što sam na neko vrijeme svima iz vidokruga nestala.
Da, Virpazar, so what? Samo mi nemojte reći da nije dovoljno egzotično, haha da vas čujem, tko je od prisutnih bio u Virpazaru? Nema dignutih ruku, dakle - nitko? Eto, sad ćete. Dosta je bilo štorija o ljubavi i seksu (koje, btw, ionako nisu o meni, mada neki misle da jesu, ali ipak - mojom su rukom tipkane, da, i mojom maštom podmazane, pa klize glatko kao da su na vlastitoj koži doživljene i proživljene, no eto nisu  )malo ću vas, čist' za promjenu, ugnjaviti fotkama jer ovo je, napokon, moj prvi foto safari/vremeplov na ovom blogu (oh, na starom ih je bilo koš i još...taj rekord sigurno oboriti neću) Vežite pojaseve, kotači kreću!  Iz rascvjetanog, raspjevanog Herceg Novog  tivatskom dolinom u brda  yep, baš nezgodno zavojita brda, planine...planinčine, točnije rečeno  gdje i koze pasu pod ručnom  a i horizont, blogami, krivi se poprilično  sve dok ga jednim Nikšićkim ne ispravih   ovome, ofkors, odoljela nisam no nakon kratkog predaha krenuh dalje, dalje... kroz horor tunele do Cetinja, preko zelenih mora planina do Podgorice, mostom preko Morače i još dalje, dalje (što je s gorespomenutim babama na kraju bilo, ne zna se)  do prve naznake Skadarskog jezera  i druge, jednom nacionalnom parku znatno primjerenije vizure i eto me u Virpazaru, napokon! Malo, smišno misto, u tišinu vrelog ljetnog dana uljuljkano ni pelikana čuti nije no ćute se miomirisi iz obližnje kuće sa zelenim prozorima onako, baš domaćinski ušla sam u konobu "Badanj" i kasnije jedva iz nje izašla, ali požalila nisam skoro sve u jelovniku navedeno poželjela sam kušati, ali prizemljila sam se na vrijeme urođenom mi skromnošću & samozatajnošću zauzdana  Svejedno, našlo se tu ipak i dimljenog mariniranog skadarskog krapa, domaćeg kozjeg & kravljeg sira, riblje čorbe, pa i krapa pečenog, jer je ona prva varijanta te ribe (koja živi samo ovdje) ostavila poprilično upečatljiv dojam. Nakon svega, morala sam malo prošetati, preko mosta do mini planine, oku neizbježnim spomenikom ovjenčane koliko sam uklesana mu slova dešifrirala, spominju se zaslužnici raznih generacija, uvjerenja ovih i onih a mudri ih Virpazarani nisu sve skupa u naletu strasti dignuli u zrak, već ih prepuštaju turistima i sudu nekog budućeg vremena. Umorna, sjela sam na topli, glatki kamen mosta i po običaju, mašući espadrilama iznad zelene vode posegnula za cigaretom kad li, nuto jada iznenada pored mene stade čudnovato vozilo, šarenopisani kombi neki, iz kojeg se zaorio nepoznat mi glas: - Alooo....vi ste iz Rijeke, ha? Joj, prije par dana sam bio tamo, vraćao se iz Španjolske pa svratio kod... (op.a. nikad, ali nikad nisam došla u prekrasni prikrajak neki na ovoj kugli zemaljskoj, a da netko nije bio ili makar poznavao nekog iz Rijeke; usred Afrike našao me jedan domaći koji je baš na mom faksu studirao - druga je to priča i nećemo u nju sad, ali toliko o tome kako je svijet mali, a Rijeka sam epicentar njegov  )- Evo, saću ja okrenut auto, pa idete kod mene na ručak - nastavi on - ma šta nećete, a ručali ste, a pa dobro, na kaficu i lubenicu onda, da se osvježite malo, a i da vam kuću svoju pokažem, ajte, pa neću vas pojest! Okej, nije ženojed i okej, ima kuću s lubenicom; što drugo poželjeti može jedna skroz naskroz iscrpljena, već pomalo i lešo kuhana izletnica bundevu-kočiju s ružičastim jednorogom upregnutim u nju?! No na čudesa kuće "Pelikan" ipak nisam računala, pogledajte i sami... hotel, restoran, hladovita terasa... i odžaklija, soba na najvišem katu s orginalnim ambijentom nekadašnjeg crnogorskog domaćinstva, prepuna starog oruđa i oružja, s balkončićem što lukavo i poskrivećki na oku drži sam centar mjesta...posvuda plodine i biljke, sušene, rastuće, sadnice u teglicama (jedan je bosiljak prešao dalek put, od Španjolske preko Virpazara do Rijeke; darovan, mažen i pažen, nikad konzumiran, živio je dugo i sretno kod mene i umro prirodnom smrću) dio restorana, prostoriju svu u starim šeširima iz svih krajeva svijeta, svaki svojom fotografijom ili pričom nekom specifičnom popraćen - kao npr. Hemingwayev - onako zblešena i u zidove zagledana, potpuno sam zaboravila fotkati, ma zaboravila sam i da fotoaparat u ruci uopće imam razgovor ugodni o čudesima putovanja i doživljajima svakojakim, uz slasnu lubenicu još i kava i nakon svega nije mi se išlo iz Virpazara, nikako, ali  posljednje raskršće i ipak... ...put pod noge, kroz tunel Sozina do Bara, pa za posljednjim zrakama sunca i iza posljednjeg zavoja  čekao me Sveti Stefan  i najdraža mi, najsnovitija najružičastija plaža na svijetu i noćno kupanje, jasno ali nećemo o tome lijepo sam rekla još na početku ovog (pre)dugog posta - ni slovca o ljubavi i seksu  (bar idućih tjedan dana, obećajem) P.S. Linkovi rade, dajte šansu i ponekom slajd šou fotki ima šezdesetak, ne spominjite mi pretke zbog toga hvala najupornijima koji su do peesa uopće došli jes' da mene prstići bole od tipkanja, a vas od skrolanja no ljeto je, proći će... Oznake: Unesi oznake (npr. ljetovanje, plaža, Virpazar) |
