ponedjeljak, 29.06.2015.
Nedjelja k'o nedjelja
 (photo by Mayday) Budim se čelom ugniježđena u ono sveto mjesto između tvog ramena i brade na kauču, u tri i pol ujutro dok vani, u sve svjetlijoj nijansi pariškoplave ptice sunce prizivaju; od pjesme njihove ne čujem prozu što dopire iz (još od sinoć slučajno neugašenog) televizora na stolu prazne čaše i pune pepeljare posmrtni ostaci groznice subotnje večeri. Sa smiješkom - ptičjim percem u kutu zadovoljnih mačjih usana - o obraz ovlaš zataknutim pospremam noć u memoriju pristavljam vodu za kavu (mlijeka sasvim malo, više zbog necrnosti u samom startu) zavjese razmičem, nedjelju puštam u dom svoj. Nogu bosih, na prohladnost pločica terase neosjetljivih naslonjeni na ledenu, metalnu bjelinu ograde (naizgled zaštićeni od ostatka svijeta - o, naivnosti, belvedere ti je ime!) uz vruće šalice, toplim dlanovima našim obgrljene bez riječi, glatkom promjenom jučerašnjeg sutra u danas opijeni gledamo kako se ulična rasvjeta gasi istovremeno na riječkoj i opatijskoj strani zaljeva (na brazde brodova nespremnog još) i samo fluorescentnim žutilom blješteći osta orbitom oka obilježena zaobilaznica. Kasnije, kuham ručak praktično, eklektično: Azija, chicken masala plus Amerika, pancakes i javorov sirup; na svečanom stolnjaku svijet serviran za dvoje i kako onda pobjeći od njega, kako?! S radija glasovi, glazba, vijesti nedjelja; nogometaš poginuo u prometnoj nesreći, zračnom linijom samo par kilometara od nas (mogli smo, trebali smo, morali smo osjetiti okretni moment posljednjeg grča a nismo na tu istu ogradu jutra - baš u tom trenu - tek naoko nehajno naslonjeni zapravo - zgrčenim prstima grčevito držeći se nekih namjerno postavljenih barijera) drugi, globalno savršenim pogotkom u mrežu, ravno u grob odveo voljenog ujaka (nesreća u sreći preblisko poznat mi pojam da bih o njemu - crno na bijelo ili obratno - u unos upisala išta) u zabavnom parku na suprotnoj strani planeta, stotine ljudi plamtećim prahom sprženo otrovanih, opečenih pluća ostavljeno da se za dah bore pomoću pametnih pomagala (a nama niz grla istovremeno klize Azija, Amerika stvarno suprotne strane planeta ili smo samo mi nestvarni, suprotni cijeloj kugli zemaljskoj?) Odlaziš noćnim za Zagreb moj svijet se sužava, posljednje kapi nedjelje istiskujući mačke te traže po sobama, tuguju jer ne znaju da prosječne nedjelje samo su proizvoljno prozvane praznikom (praznik već sam po sebi prazno, prepovršno odjekuje) i da već za koji dan ponovo će se pokrenuti kotači što gutaju vrijeme i udaljenost među nama poništavajući pustoš riječi potvrđujući puninu postojanja. Naša nedjelja si ti. Neki ljudi koje znam i volim nedjeljom - i ne samo nedjeljom - doživljavaju brodolome više ili manje realne, no samim tim ne i manje teške; neki će već sutra isplivati neki neće nikad. Koliko čega točno čovjeku treba za sreću? (u doba prigušenih svjetala ponekad nedjeljom pitam se) Oznake: ugniježđena petlja, ugniježđena vezivanja, ugniježđene funkcije Na autoplayu: David Bowie - "Wild Is The Wind"; ako vam smeta - ugasite. |
