Marketing
Nedjelja k'o nedjelja
(photo by Mayday)
Budim se čelom ugniježđena
u ono sveto mjesto između tvog ramena i brade
na kauču, u tri i pol ujutro
dok vani, u sve svjetlijoj nijansi pariškoplave
ptice sunce prizivaju;
od pjesme njihove ne čujem prozu
što dopire iz (još od sinoć slučajno neugašenog) televizora
na stolu prazne čaše i pune pepeljare
posmrtni ostaci groznice subotnje večeri.
Sa smiješkom
- ptičjim percem u kutu zadovoljnih mačjih usana -
o obraz ovlaš zataknutim
pospremam noć u memoriju
pristavljam vodu za kavu
(mlijeka sasvim malo, više zbog necrnosti u samom startu)
zavjese razmičem, nedjelju puštam u dom svoj.
Nogu bosih, na prohladnost pločica terase neosjetljivih
naslonjeni na ledenu, metalnu bjelinu ograde
(naizgled zaštićeni od ostatka svijeta - o, naivnosti, belvedere ti je ime!)
uz vruće šalice, toplim dlanovima našim obgrljene
bez riječi, glatkom promjenom jučerašnjeg sutra u danas opijeni
gledamo kako se ulična rasvjeta gasi
istovremeno na riječkoj i opatijskoj strani zaljeva
(na brazde brodova nespremnog još)
i samo fluorescentnim žutilom blješteći osta
orbitom oka obilježena
zaobilaznica.
Kasnije, kuham ručak
praktično, eklektično:
Azija, chicken masala plus Amerika, pancakes i javorov sirup;
na svečanom stolnjaku svijet serviran za dvoje
i kako onda pobjeći od njega, kako?!
S radija glasovi, glazba, vijesti
nedjelja;
nogometaš poginuo u prometnoj nesreći, zračnom linijom samo par kilometara od nas
(mogli smo, trebali smo, morali smo
osjetiti okretni moment posljednjeg grča
a nismo
na tu istu ogradu jutra - baš u tom trenu - tek naoko nehajno naslonjeni
zapravo - zgrčenim prstima grčevito držeći se
nekih namjerno postavljenih barijera)
drugi, globalno savršenim pogotkom u mrežu, ravno u grob odveo voljenog ujaka
(nesreća u sreći
preblisko poznat mi pojam
da bih o njemu - crno na bijelo ili obratno - u unos upisala išta)
u zabavnom parku na suprotnoj strani planeta, stotine ljudi plamtećim prahom sprženo
otrovanih, opečenih pluća ostavljeno da se za dah bore pomoću pametnih pomagala
(a nama niz grla istovremeno klize Azija, Amerika
stvarno suprotne strane planeta
ili smo samo mi nestvarni, suprotni
cijeloj kugli zemaljskoj?)
Odlaziš noćnim za Zagreb
moj svijet se sužava, posljednje kapi nedjelje istiskujući
mačke te traže po sobama, tuguju
jer ne znaju da prosječne nedjelje
samo su proizvoljno prozvane praznikom
(praznik već sam po sebi prazno, prepovršno odjekuje)
i da već za koji dan ponovo će se pokrenuti kotači
što gutaju vrijeme i udaljenost među nama
poništavajući pustoš riječi
potvrđujući puninu postojanja.
Naša nedjelja si ti.
Neki ljudi koje znam i volim
nedjeljom - i ne samo nedjeljom - doživljavaju brodolome
više ili manje realne, no samim tim ne i manje teške;
neki će već sutra isplivati
neki neće
nikad.
Koliko čega točno
čovjeku treba za sreću?
(u doba prigušenih svjetala
ponekad nedjeljom
pitam se)
Oznake: ugniježđena petlja, ugniježđena vezivanja, ugniježđene funkcije
Na autoplayu: David Bowie - "Wild Is The Wind";
ako vam smeta - ugasite.
Post je objavljen 29.06.2015. u 22:31 sati.