ponedjeljak, 16.03.2015.
Pucanje leda (fizika snježnih kristala)
 (photo by Mayday) "Neću imati ništa ispod" - rekla je te večeri kad ju je nazvao. Za desetak minuta bio je na parkiralištu; žar cigarete, Stonesi, ispod oka bačen pogled. Dok je prebacivala nogu preko noge, povlačeći rubove kaputa, ovlaš dotaknuvši njegovu ruku (mirnu, na mjenjaču, daleko od kočnice) točno je znala gdje želi, koliko želi te prste. Na pola sata od mora, led je grlio jezero. Brana, stara, pouzdana, čvrstim plohama opločena rampa i očit znak zabrane; ne mareći, prešli su na drugu stranu. Zasrebrene smreke, zaustavljena voda u debeli sjajni prekrivač pretvorena bijelo u plavo obojeno ravnodušnim kistom mladog Mjeseca; zimska kič-razglednica, "Pozdrav iz Fužina", adresirana na dva prezimena stigla je napokon u prave ruke. U uskom prolazu, ralicama usječenom na šumskoj šetnici između dva jezera gluhi mrak režu upaljena svjetla i motor; sami, pod Plejadama hladnoću metalnog poklopca, glatkoću vjetrobranskog stakla ni osjetili nisu; glađa i slađa, gola koža pružena na mekanom krznu poput najskupocjenijeg poklona grijala je jače od očima podnošljivog zazivala gorske malike i vile jezerkinje pjevala pjesme puti i bespućem odzvanjala u čast svim stranputicama njihovim. (izgubiti kompas izgubiti vlast izgubiti svijest izgubiti se u toj magli jedno u drugom se izgubiti izljubiti svaki milimetar naslijepo prepoznati postalo je neminovno postalo je izvjesno postalo je) Kasnije, naslonjeni na netom uglancani lim rame uz rame utišani, utaženi gledajući dim kako se uzdižući uvija oko otežalih grana istim su impulsom prekinuli trenutak (što previše loman je bio, što prijelomnim je prijetio postati) gruda gruda, njemu za vrat gruda, njemu u lice gruda, njoj niz grudi gruda po gruda, kamo to vodi?! Trkom kroz netaknuti pršić, uz kosinu, u nanose, čim dalje od obale i ples potrebe ponovo počinje kao da ni stao nije. (snježni anđeli ostavljeni na tlu svjedočili su otiscima, u žareću studen utisnutima, gorućim žigom žigosanima napetih odbačenih krila) Šutnja njegova, pokreti odlučni i snažni trzajem su kratili njen dah sve brži i plići u oblačiće uobličen užitak što lebdio je nad njima poput helijem opijenog balona što tek što se ne rasprsne tek što ne implodira odašiljući završnu poruku noćnom nebu, padajućim pahuljama posutom nijemom nakon svega. *** Otresajući slučajno skupljen snijeg s podstave, tražeći toplinu nagošću izgubljenu u rukavima, u rukavicama u ugodnoj unutrašnjosti izvanjskog ušli su u stvarnost šutke, svatko sa svoje strane i pažljivo zatvorili vrata; (iz kojih je dopirao zvuk, no ne do njih) tišina je rekla ono neophodno, njima neizrecivo. (prije svih dodira i poslije svih dodira kad dotaknu se misli nema krivog spoja) Dok su kotači satirali bjelinu ni jednom ne pogodivši razgažene kolotrake puta kojim su došli puta kojeg su prešli puta kojim su krenuli puta s kojeg su skrenuli puta kojeg su uprtili puta koji im je suđen i nesuđen bio puta kojeg su se uzalud odricali bezbroj puta pomakla se heksagonska struktura davno zamrznuta poremetila sleđena simetrija kristalne rešetke negdje u dubinama pulsiralo je, nadiralo, razdiralo neumoljivo i nezaustavljivo; ni lavina ni povodanj a zapravo sve to, konačno i neopozivo: kraj za neke nove početke neophodan. Kostima, više nego pužnicom (jasno je čula posljednji pjev padajućih okova čula je odjek odlazećih koraka Orionovih) čula je početno pucanje leda.  Oznake: priča. Ili ne. Kako vam drago. |
