ponedjeljak, 01.12.2014.
.....m ....u svaka dlaka smeta ;)))
 (photo...pronašla na netu, a gdje...???...bo...zaboravila sam, jbg) "Odriži vlasi, odriži brige" - mudrovala je moja nona, prolazeći rasta-češljem kroz frišku, kratku, bubi-trajnasto naricanu kosu boje reš spaljenog mahagonija. A ja, mula od osam-devet godina, u nevjerici sam gledala tu neku skroz novu nonu lišenu vječite pletenice, tamne, debele i skoro do riti duge. Di joj je pamet?! I njoj i milojmajci mojoj i teti i par godina od mene mlađoj sestrični (naročito njoj, s nevjerojatno plavom i još nevjerojatnije gustom kosom do tla!!!) i svima koje su se tog ljeta masovno ostrigle k'o ofce suseda Frana z Garice jesu li te žemske zdrave?! Moda je moda, ali odreći se prekrasne, bujne vegetacije lubanjske u korist par bijednih počerupanih repića samo zato jer su slični krasili naslovnice i fešn priloge zagrebačkog "Svijeta" tih ludih sedamdesetih, pa ljudi moji... Modne žrtve nisam kužila ni tada, a ni dan-danas, blogami. Što bih ja u tom trenu dala za pokojne Barbie frizure žemskog dijela mog roda... ali ne. Mene se, iz blogznakakvih mračnih pobuda, vazda šišalo kod brice  .Prvi put u Bukureštu, gradu zloglasnom već i zbog samog osnivača mu, Vlada Tepeša alias grofa Dracule a ako mene pitate - i zbog frizera, koji su mu ziher bili desna ruka i onda, kao i u vrijeme mog nevoljnog boravka tamo. Naime, imali su taj neki salon za mulariju di se sjedilo po žirafama, slonićima, konjićima i mikimausima; ja se jadna zblesila u menažeriju moji nekako na mote objasnili Rumunju da me rebne na nulericu (jer bili smo već mjesec dana na brodu i trebalo se iskrcat i poć doma, Crno more nije bilo preveć prijateljski raspoloženo putem pa je mrkla mrgudnost njegova prešla na cijelu posadu, uključujuć i ukrcane im bližnje, a i komarci su grizli k'o munjeni tog ljeta koje je pržilo, pržilo...) te sec simo, te rec tamo ode i onih bijednih desetak centimetara uvojaka mojih na plovidbu lijepim plavim Dunavom, vjerojatno a odoh i ja kući, za njima naričući oblanjana k'o gorskokotarski trupac, za izvoz spreman  .Trend se nastavio i doma, s tim da sam od odlazaka na placu povremeno dobivala fras. Išlo se skoro svaki dan, s muškim članovima familije, jer su oni oduvijek bili nadležni za špežu laganini, s noge na nogu, od našeg stana u Dolcu preko Korza, pa uz Circolo do cilja no na jednom kantunu specijalno sam se tresla od groze i dubioze: brrricinom    .Tamo di bi nonić, stric i tata usput svratili kad su išli po ribe i zelenjavu, pa bi njih, uz obavezne novine, kavicu i ćakulu obrijalo, a mene svakih mjesec-dva onako, baj d vej, ostriglo. I to ne na tada ultimativnu bitlsicu, pa čak ni na padelu; nego baš onako, štric bric - kratko, kratko, vojnički kratko  .Očajna sam bila. Gledajući sve te silne vile ravijojle po familiji i po školi, zarekla sam se da kad jaaa jeeednom dođem na vlast i postanem svoga tela gospodarica nema majci da mi se ikakav brico ni frizerka ni itko živ približi na metar sa škarama. A jok. I tako i bi. U sedmom razredu, to se već pristojno kovrčalo do ramena. U osmom je dobilo i crvenkasti preljev od kane, jer se cijeli ženski dio razreda, a i pol muškog, već ojlala prelijevao u svim mogućim kolurima; pank je pokucao na vrata našeg djetinjstva opizdio martensicom po njima i de fešta ih i zauvijek razvalio. Moram priznati da nikad u životu nisam došla u napast ošišati se. Secnula i recnula malo postepenije, potkresala vrhove ili šiške, to jesam no uglavnom sam samo bez veze mahala škarama oko glave režući zrak. I tako je raslo, raslo dok rit nije preraslo. Sretne li mene  .Komentari okoline bili su kojekakvi, no to me se i inače ne dotikavle. Do dana današnjeg  .A počelo je još u gimnaziji. Jedna tadašnja IT djevojka (pakosnica s metar kraćom, mišjesivodrekastom kosom) nije žalila truda kako bi pri svakom susretu bijesno frknula, naravno, uvijek meni iza leđa, ali dovoljno glasno da čujem, ofkors: - Pih, bzvze...tako dugačka, pa to je mrtva kosa! Brižna, nije svladala ni gradivo iz osnovne škole  .Kosa je mrtva čim izraste, curo. Kao i nokti. Kao i nada da ćeš se s pojmom "olajavanje" rastat, ikad. Familija je pak bila duboko ožalošćena. Tata je samo tiho patio. Duga kosa nije mu se uklapala u osobne estetske kriterije a pogotovo ne i ne i ne u motorističku kacigu koju sam štreberski pokorno nosila svaki put kad bih zajahala našu šljokičastocrvenu Hondu CB 360 T i odjezdila u nepoznato. Jer ta vražja kosa lepršala je kao biku crvena krpa pred mačoidnim nosevima ostalih sudionika u prometu a tata k'o tata, bojao se da me netko od gradskih kajuboja lasom ne skine sa sedla, valjda. I ne odvuče u trošnu kolibicu svoju  .Milamajka (ful kratkokosa) samo bi tu i tamo jetko procijedila: - I kosu si mi uzela kad sam te rodila i pigmente i zube sad si sretna, ha ljepoootice! (zamislite da je zadnju riječ otrovno prosiktala Snjeguljičina maćeha. Ili kraljevska kobra. Ili buduća precjednica na predizbornom skupu  )Ostatak obitelji nije se izjašnjavao drito meni u facu, no opći stav bio je poslovičan. Duga kosa, kratka pamet! I dva fakulteta kasnije - po njima - duljina tih tvrdoglavih dlaka definirala me altroke bolje od dviju diploma, zaboravljenih negdje u bespućima najmračnijih kutaka ormara .Prijateljice, ha...neke nisu komentirale uopće, neke su s vremenom prestale nekima sam bila manekenka na revijama frizura (nezaboravnih milijun pleteničica a la Bo Derek u "Desetki", ahhh divote - osmosatno sjedenje u frizeraju, ku'š ljepše und korisnije provedenog vremena  )Moja najdraža Purgerica prije par godina ozbiljno je zaprijetila da će me secnuti na spavanju .Od tada, kad god dođem u metropolu, spavam kod mog najdražeg Purgera. Za svaki slučaj  . Da, interesantna stvar - dečki nikad nisu imali nikakvih primjedbi na moju zurku! Površnost, fokusiranje na neke njima bitnije predjele ili što no od njih nikad ružne riječi, samo komplimenti .Ide vrijeme skok na skok uskočilo se tako i u tridesete. (kosa se u međuvremenu skratila, otprilike do lakta, no...  )Pravo je vrijeme za postati Prava Žena i napraviti pravožensku zurku, rekoše mi. Kratku, da ča. Jbg, nisam postala Prava Žena s tri banke. Nisam. (lete li, lete tridesete...) Tek što preživjeh te nesretne tridesete, zgromiše me ljudi novim pravilima: Prave Žene s četri banke ne nose duge kose ni štiklje od dvanajs centimetri ni minice, alooo, si munjena??? Opa...a ča sad? A niš. Svak po svom, ja po mom. Pokunjeno u kuhinju i maši kuhačama i kacolima po padelama, May. Jedi! Moli!! Voli!!! Roditelje. Muža. Rodbinu. Svoju. Njegovu  . Dicu. Vnuke. Svoje. Ili tuđe, ak' se nisi razmnožila. A nisi, ma što drugi rekli ili mislili o tvojoj odluci. (četri banke - za bančenje, za zborovanje, za rad, za net...ma, za pet!) I tako sam, sveudilj mašući escajgom, pajalicom i saugerom, dopuzala i do stravičnih pet banki. E, jebiga. Tu više nema oš-neš, kao ni nekog spomena vrijednog manevarskog prostora. Čak ni gorenavedene opcije jedimolivoli. Jok. Ima - šuti, lezi, umri!!!  Kako sam tada već više od desetljeća pjevala u zboru i nisam imala blage namjere prestati s tim - pffff, pa nisu ni moje starije kolegice, čak ni one koje na nastupima lakiranom štiklom gaze svoje deveto desetljeće života dunkve šuti nije dolazilo u obzir lezi, ah...tek tu i tamo i kako kad i kako...gdje umri - od smijeha - uvijek!!! (5 : 0, 5 : 1, 5 : 2, 5 : .........) I tako prije par mjeseci sređivala sam neke police (u glavi i van nje) brisala prašinu s popunjenih, preraspoređivala nepopunjene i bacala starudiju s prepunih kad ničim izazvane, netražene i nepozvane odjednom iskrsnuše odnekud slike neke obiteljske, sjajne i šarene, ali mojim očima skroz crno bijele...sive, zapravo i mutne mutne mutne i nonine riječi s početka posta - "Odriži vlasi, odriži brige!" Bez razmišljanja uzela sam kuhinjske škare, stala pred ogledalo u kupaoni odlučno skupila kosu u dvije kečke i cap! ode pol metra prve zvec! pade i pol metra druge pa da vidimo sad te jebene sive slike što se često, prečesto mute i sve nepospremljene police i sve neodrezane krajeve beeeeeelj! (oriđiđi kupaonski selfie...ima bojler, kadu, wc, špine, ručnike...ama nema ča nema...osim botoksa, silikona i duckface )Rezime: Prošlo je više od dva mjeseca; brige nisu nestale s ono pol metra vlasi, naravno; a ja ne šišam više ništa, ni pet posto!  Sjetila sam se u međuvremenu kako je nona nedjeljom svoju odrezanu pletenicu pomno kačila na zalizani potiljak i dugokosa odlazila na misu. Sestrična isto, svaka uslikana iole svečanija prigoda zlati se njenom vlastitom, od pokojnih vlasi ispletenom krunom; a milamajka moja nije žalila ni truda ni dolara da bi si navr'glave natakarila sjajnu, dugodlaku periku od prave kose neke siromašne Indijke ili Kineskinje; pametnom dosta. Ne, danas nije 5 : 0 za mene. U međuvremenu sam dobila par golova  Ali nakon puste potrage za izgubljenim vremenom i gnjavaže s pravoženskom frizurom u jedno sam sigurna: nikad neću biti Prava Žena. Ja ću biti ja  .I pjevat ću na sav glas i mlatit kosur'nama i plesat po stolovima, ako mi se sprdne i na osamdeseti rođendan; samo nek' se u blizini nađe netko dovoljno lud da mi pruži ruku pomoćnicu kako bih se lakše popela gore P.S. Ovo mi je prvi rođendan koji slavim tu, s vama, na novom blogomjestu; stare ekipice baš i nema, ali za uspomenu und dugo sjećanje, ako tko naleti: KLIK 'VAMO    Mojoj dragoj @Šetemani, koja više ne piše, ali i dalje skupa slavimo rođendane kao i našem @Neverinu cmok, cmok, cmok!!! |
