Pregled posta

.....m ....u svaka dlaka smeta ;)))

(photo...pronašla na netu, a gdje...???...bo...zaboravila sam, jbg)


"Odriži vlasi, odriži brige" - mudrovala je moja nona, prolazeći rasta-češljem kroz frišku, kratku, bubi-trajnasto naricanu kosu boje reš spaljenog mahagonija.

A ja, mula od osam-devet godina, u nevjerici sam gledala tu neku skroz novu nonu
lišenu vječite pletenice, tamne, debele i skoro do riti duge.

Di joj je pamet?!

I njoj i milojmajci mojoj i teti i par godina od mene mlađoj sestrični
(naročito njoj, s nevjerojatno plavom i još nevjerojatnije gustom kosom do tla!!!)
i svima koje su se tog ljeta masovno ostrigle k'o ofce suseda Frana z Garice
jesu li te žemske zdrave?!

Moda je moda, ali odreći se prekrasne, bujne vegetacije lubanjske u korist par bijednih počerupanih repića samo zato jer su slični krasili naslovnice i fešn priloge zagrebačkog "Svijeta" tih ludih sedamdesetih, pa ljudi moji...
Modne žrtve nisam kužila ni tada, a ni dan-danas, blogami.

Što bih ja u tom trenu dala za pokojne Barbie frizure žemskog dijela mog roda... ali ne.

Mene se, iz blogznakakvih mračnih pobuda, vazda šišalo kod brice .

Prvi put u Bukureštu, gradu zloglasnom već i zbog samog osnivača mu, Vlada Tepeša alias grofa Dracule
a ako mene pitate - i zbog frizera, koji su mu ziher bili desna ruka i onda, kao i u vrijeme mog nevoljnog boravka tamo.
Naime, imali su taj neki salon za mulariju di se sjedilo po žirafama, slonićima, konjićima i mikimausima;
ja se jadna zblesila u menažeriju
moji nekako na mote objasnili Rumunju da me rebne na nulericu
(jer bili smo već mjesec dana na brodu i trebalo se iskrcat i poć doma, Crno more nije bilo preveć prijateljski raspoloženo putem pa je mrkla mrgudnost njegova prešla na cijelu posadu, uključujuć i ukrcane im bližnje, a i komarci su grizli k'o munjeni tog ljeta koje je pržilo, pržilo...)
te sec simo, te rec tamo
ode i onih bijednih desetak centimetara uvojaka mojih na plovidbu lijepim plavim Dunavom, vjerojatno
a odoh i ja kući, za njima naričući
oblanjana k'o gorskokotarski trupac, za izvoz spreman .

Trend se nastavio i doma, s tim da sam od odlazaka na placu povremeno dobivala fras.
Išlo se skoro svaki dan, s muškim članovima familije, jer su oni oduvijek bili nadležni za špežu
laganini, s noge na nogu, od našeg stana u Dolcu preko Korza, pa uz Circolo do cilja
no na jednom kantunu specijalno sam se tresla od groze i dubioze:
brrricinom .
Tamo di bi nonić, stric i tata usput svratili kad su išli po ribe i zelenjavu, pa bi njih, uz obavezne novine, kavicu i ćakulu obrijalo, a mene svakih mjesec-dva
onako, baj d vej, ostriglo.
I to ne na tada ultimativnu bitlsicu, pa čak ni na padelu;
nego baš onako, štric bric - kratko, kratko, vojnički kratko .

Očajna sam bila.
Gledajući sve te silne vile ravijojle po familiji i po školi, zarekla sam se da kad jaaa jeeednom dođem na vlast i postanem svoga tela gospodarica
nema majci da mi se ikakav brico ni frizerka ni itko živ približi na metar sa škarama. A jok.

I tako i bi.

U sedmom razredu, to se već pristojno kovrčalo do ramena.
U osmom je dobilo i crvenkasti preljev od kane, jer se cijeli ženski dio razreda, a i pol muškog, već ojlala prelijevao u svim mogućim kolurima;
pank je pokucao na vrata našeg djetinjstva
opizdio martensicom po njima
i de fešta ih i zauvijek razvalio.

Moram priznati da nikad u životu nisam došla u napast ošišati se.

Secnula i recnula malo postepenije, potkresala vrhove ili šiške, to jesam
no uglavnom sam samo bez veze mahala škarama oko glave režući zrak.
I tako je raslo, raslo dok rit nije preraslo.
Sretne li mene .

Komentari okoline bili su kojekakvi, no to me se i inače ne dotikavle.
Do dana današnjeg .

A počelo je još u gimnaziji.
Jedna tadašnja IT djevojka
(pakosnica s metar kraćom, mišjesivodrekastom kosom)
nije žalila truda kako bi pri svakom susretu bijesno frknula, naravno, uvijek meni iza leđa, ali dovoljno glasno da čujem, ofkors:

- Pih, bzvze...tako dugačka, pa to je mrtva kosa!

Brižna, nije svladala ni gradivo iz osnovne škole .
Kosa je mrtva čim izraste, curo. Kao i nokti. Kao i nada da ćeš se s pojmom "olajavanje" rastat, ikad.

Familija je pak bila duboko ožalošćena.

Tata je samo tiho patio.
Duga kosa nije mu se uklapala u osobne estetske kriterije
a pogotovo ne i ne i ne u motorističku kacigu koju sam štreberski pokorno nosila svaki put kad bih zajahala našu
šljokičastocrvenu Hondu CB 360 T i odjezdila u nepoznato.
Jer ta vražja kosa lepršala je kao biku crvena krpa pred mačoidnim nosevima ostalih sudionika u prometu
a tata k'o tata, bojao se da me netko od gradskih kajuboja lasom ne skine sa sedla, valjda.
I ne odvuče u trošnu kolibicu svoju .

Milamajka (ful kratkokosa) samo bi tu i tamo jetko procijedila:
- I kosu si mi uzela kad sam te rodila
i pigmente
i zube
sad si sretna, ha
ljepoootice!
(zamislite da je zadnju riječ otrovno prosiktala Snjeguljičina maćeha. Ili kraljevska kobra.
Ili buduća precjednica na predizbornom skupu )

Ostatak obitelji nije se izjašnjavao drito meni u facu, no opći stav bio je poslovičan.

Duga kosa, kratka pamet!

I dva fakulteta kasnije - po njima - duljina tih tvrdoglavih dlaka definirala me altroke bolje od dviju diploma, zaboravljenih negdje u bespućima najmračnijih kutaka ormara .

Prijateljice, ha...neke nisu komentirale uopće, neke su s vremenom prestale
nekima sam bila manekenka na revijama frizura
(nezaboravnih milijun pleteničica a la Bo Derek u "Desetki", ahhh divote - osmosatno sjedenje u frizeraju, ku'š ljepše und korisnije provedenog vremena )
Moja najdraža Purgerica prije par godina ozbiljno je zaprijetila da će me secnuti na spavanju .
Od tada, kad god dođem u metropolu, spavam kod mog najdražeg Purgera.
Za svaki slučaj .

Da, interesantna stvar - dečki nikad nisu imali nikakvih primjedbi na moju zurku!
Površnost, fokusiranje na neke njima bitnije predjele ili što
no od njih nikad ružne riječi, samo komplimenti .

Ide vrijeme skok na skok
uskočilo se tako i u tridesete.
(kosa se u međuvremenu skratila, otprilike do lakta, no...)

Pravo je vrijeme za postati Prava Žena i napraviti pravožensku zurku, rekoše mi.
Kratku, da ča.
Jbg, nisam postala Prava Žena s tri banke. Nisam.


(lete li, lete tridesete...)

Tek što preživjeh te nesretne tridesete, zgromiše me ljudi novim pravilima:
Prave Žene s četri banke
ne nose duge kose
ni štiklje od dvanajs centimetri
ni minice, alooo, si munjena???
Opa...a ča sad?
A niš.
Svak po svom, ja po mom.
Pokunjeno u kuhinju i maši kuhačama i kacolima po padelama, May.
Jedi!
Moli!!
Voli!!!
Roditelje. Muža. Rodbinu. Svoju. Njegovu .
Dicu. Vnuke. Svoje. Ili tuđe, ak' se nisi razmnožila. A nisi, ma što drugi rekli ili mislili o tvojoj odluci.


(četri banke - za bančenje, za zborovanje, za rad, za net...ma, za pet!)

I tako sam, sveudilj mašući escajgom, pajalicom i saugerom, dopuzala i do stravičnih pet banki.
E, jebiga.
Tu više nema oš-neš, kao ni nekog spomena vrijednog manevarskog prostora.
Čak ni gorenavedene opcije jedimolivoli.
Jok.
Ima - šuti, lezi, umri!!!

Kako sam tada već više od desetljeća pjevala u zboru i nisam imala blage namjere prestati s tim - pffff, pa nisu ni moje starije kolegice, čak ni one koje na nastupima lakiranom štiklom gaze svoje deveto desetljeće života
dunkve

šuti nije dolazilo u obzir
lezi, ah...tek tu i tamo i kako kad i kako...gdje
umri
- od smijeha -
uvijek!!!


(5 : 0, 5 : 1, 5 : 2, 5 : .........)

I tako
prije par mjeseci sređivala sam neke police (u glavi i van nje)
brisala prašinu s popunjenih, preraspoređivala nepopunjene i bacala starudiju s prepunih
kad ničim izazvane, netražene i nepozvane
odjednom iskrsnuše odnekud slike neke
obiteljske, sjajne i šarene, ali mojim očima skroz crno bijele...sive, zapravo
i mutne mutne mutne

i nonine riječi s početka posta - "Odriži vlasi, odriži brige!"

Bez razmišljanja uzela sam kuhinjske škare, stala pred ogledalo u kupaoni
odlučno skupila kosu u dvije kečke
i cap! ode pol metra prve
zvec! pade i pol metra druge

pa da vidimo sad te jebene sive slike što se često, prečesto mute
i sve nepospremljene police
i sve neodrezane krajeve

beeeeeelj!


(oriđiđi kupaonski selfie...ima bojler, kadu, wc, špine, ručnike...ama nema ča nema...osim botoksa, silikona i duckface )

Rezime:

Prošlo je više od dva mjeseca; brige nisu nestale s ono pol metra vlasi, naravno;
a ja ne šišam više ništa, ni pet posto!
Sjetila sam se u međuvremenu kako je nona nedjeljom svoju odrezanu pletenicu pomno kačila na zalizani potiljak i dugokosa odlazila na misu.
Sestrična isto, svaka uslikana iole svečanija prigoda zlati se njenom vlastitom, od pokojnih vlasi ispletenom krunom;
a milamajka moja nije žalila ni truda ni dolara da bi si navr'glave natakarila sjajnu, dugodlaku periku od prave kose neke siromašne Indijke ili Kineskinje;
pametnom dosta.

Ne, danas nije 5 : 0 za mene.
U međuvremenu sam dobila par golova

Ali nakon puste potrage za izgubljenim vremenom
i gnjavaže s pravoženskom frizurom
u jedno sam sigurna:
nikad neću biti Prava Žena.

Ja ću biti ja .

I pjevat ću na sav glas i mlatit kosur'nama i plesat po stolovima, ako mi se sprdne
i na osamdeseti rođendan;
samo nek' se u blizini nađe netko dovoljno lud
da mi pruži ruku pomoćnicu kako bih se lakše popela gore

P.S. Ovo mi je prvi rođendan koji slavim tu, s vama, na novom blogomjestu;
stare ekipice baš i nema, ali za uspomenu und dugo sjećanje, ako tko naleti:

KLIK 'VAMO

Mojoj dragoj @Šetemani, koja više ne piše, ali i dalje skupa slavimo rođendane
kao i našem @Neverinu

cmok, cmok, cmok!!!





Post je objavljen 01.12.2014. u 18:34 sati.