Voljeti se u sjeni mitraljeza,
Roditi dijete pod privremenim statutom,
Učiti ga plivati u protektoratu,
Odrastati u tranziciji.
Voljeti se pokraj skladišta granata,
Mijenjati pelene novom topovskom mesu,
Bdjeti nad njim i voditi ga na vakcine,
Podizati mladog viteza.
Gledati ga dok se igra u parku,
I, čekajući vrijeme njegovih Bulevara,
Znati da laže izdajica koji kaže
da je sva ta krv prolivena uzalud.
Iz krvi naših dječaka, poput najljepših cvjetova,
Nikli su poslovni centri i benzinske pumpe.
Jesu li tako zamišljali oltare domovine
U hladnim rovovima?
Ne, ovo iznad nije pjesma... To su riječi koje sinoć po tko zna koji put izgovori Crni, pijan za šankom. Ja samo rečenice poredah jednu ispod druge. Ne, to nije pjesma... Niti je Crni pjesnik... Crni je stalni gost kafane u koju navratim ponekad. Radi, kao i vecina njegovih vršnjaka u privatnika, na crno, bez osiguranja. Više para, jebiga – kaže Crni. Kad mu je bilo dvije godine roditelji su mu odlučili napustiti Mađarsku, i novi život početi negdje u zapadnoj Europi. Međutim, splet okolnosti je obitelj Nagy doveo u Grad Na Zelenoj Rijeci. Crni je uglavnom blagoslivljao taj odlazak iz svoje domovine, a samo rijetko kad bi se uz bocu pelina i probleme koji su se u tom trenu učinili neriješivim, otvorilo srce tog veseljaka, uz pokoju suzu, proklinjao bi i žalio što nije ostao daleko, daleko u svojoj Mađarskoj. Proćelav, sa jebačkom bradom i tamnim cvikama, podočnjacima i ostalom šminkom koja ide uz alkohol i neprospavane noći u kožnoj jakni sjedio je sinoć cijelu noć u spomenutom baru. Kad sam ušao, šanker je načeo drugu bocu pelina. Kad Crni pije dupli pelin, svi znamo je dosao na jos jedan obračun s Tugom. ''Čekaj me i ja ću doći'' – odrecitirao je Rade Šerbedžija, a crni ponavljao, naglašavajući kako je to jedino što zna iz književnosti i to iz neke prastare čitanke. ''Čekaj me i ja ću sigurno doći...'' I dolazio je. I borio se. Uglavnom, je gubio, jer je Tuga imala saveznika u bocama pelina koje je ispijao provodeći noć na visećoj stolici na svom mjestu za šankom... Valove tuge koji su Crnog potapali svakog četvrtka, zatalasala je žena. i ne bilo kakva žena nego Žena. Žena nad ženama, jedina kojoj je poklonio srce. Svim drugim ženama Crni je poklanjao jedan drugi dio tijela, da sad ne ulazim previše u anatomiju... Crni i žene... Crni nije mogao bez žena. S lakoćom ih je osvajao, šarmirao, mijenjao, i na kraju krajeva, uglavnom i ostavljao. Sve dok nije upoznao Ženu. I baš je toj Ženi, na čije su se ime svi mrštili kad bi ga čuli, jer su u toj, jednoj od neparnih devedesetih godina, imena bila strašno važna, Crni okovao prstenjak zlatnim okovom. Kad je Žena zatrudnila, častio je kafanu prvi put. Kad su na ultrazvuku rekli da je muško, častio je drugi put, ponavljajući ponosno ''Mužjak, sunce ti jebem, mužjak'' pri svakoj novoj rundi... Kad je u sedmom mjesecu trudnoće, geler veličine biberovog zrna, našao put do sredine srca Žene, Crni je zaustavio pamet i sišao s nje. Kako se osjećao, to neću opisivati jer bi bio bezobrazan, pošto nikako nemogu znati kako se osjećao. Ne želim pokušati zamisliti kako mu je bilo, misleći da ću time oskvrnuti njegovu Tugu. Znam samo da je počeo u bijeli prah mrviti svoje dane i sve češće presjedediti noć za šankom u kafani u koju sam povremeno navraćao...
'' Ono je bilo moje srce, znaš, ono u koje se zabio geler... Njeno je u mojim grudima... U mojim... A moje u njenim... '' rekao mi je sinoć zagrlivši me... Šutio sam. Možda sam bio i postiđen. A ne znam zašto. Htio bih ga razumjeti. A ne mogu... Nisam ga pokušavao odgovoriti od sljedeće runde pelina. Pij brate. Popih i ja s njim. ''Hajde i ti jednu'' - rekao je. ''Na dvije si noge došo'', - ponovio je kasnije... Da sam stonoga, čini mi se da bih manje popio nego sinoć što sam ulio u sebe. Ali eto... Bar sam bio slamčica za koju se Crni sinoć uhvatio prije nego ga Tuga sasvim potopi. Odnio sam ga i legao u krevet. ''Djeca su, brate, vojska najjača... Ali, jebiga, Bože, jebiga... Moj brate...''- rekao je šapatom iz kreveta... ''Spavaj...'' – rekao sam... '' Spavaj, vidjet će mo se''. Vidjet ćemo se sigurno... Jer Crni je bio redoviti gost kafane u koju sam ponekad svraćao... Ponekad... Uglavnom četrvrtkom, danom kada Crni i Tuga igraju ruski rulet, na šanku kafane... Uglavnom četvrtkom...
|
