I to se proljeće vuklo sporo, kao egzotična istočnjačka karavana, a ja sam strepio da će uskoro od nekuda, kao u svim crno bijelim filmovima, iskočiti razbojnici i raštrkati sve ove dane kao prosute klikere. Ona je voljela proljeće u našem gradu. Grlila je procvjetale lipe i ozelenjele platane, čini mi se s većom ljubavlju, nego što je u vrelim ljetnim noćima grlila mene, sakrivena toplim mrakom i hukom rijeke. Kotrljali smo osmjehe Korzom kao što mala djeca kotrljaju grudvu u snijegu koja postaje sve veća i veća. Bože, kako smo samo važni, sami sebi bili. Vjerovali smo u ljubav. Otkrili smo ju i vjerovali smo u nju. Bili smo u svom svijetu, u kojem nismo ni primjećivali ludilo koje se uvuklo u te iste ulice kojim je odzvanjao naš smijeh, između tih istih platana koje je ona grlila a ja nožićem urezivao naša imena. Nismo primjetili ludilo koje se uvuklo u glave ljudi. A to ludilo potvrdio je spomenuti razbojnik s početka priče, i sa vrha planine, upotrijebivši granatu umjesto pečata. Time je ludilo postalo službenom religijom u našem carstvu.
Ja nisam volio Proljeća... Nisam ih uopće volio...
Pitala me tih dana šta sanjam... Pod dekom, u podrumu zgrade. Držeći me za ruku. Štrecajući svaki put kad udari blizu. Priznajem da sam ostao zatečen. Rekao sam, da sanjam nju... Nas sanjam, rekao sam... Nasmiješila se samo, nije kazala nista... Negdje, na trećem spratu, kod komšinice Mile, pod salvom metaka, lomio se kineski porculan. Pripila se uz mene. Nismo se više stidjeli ni komšinica, koji čak ni pod granatama ne odustaju od ženskih brbljarija. Sjećam se da osam dana nismo izašli iz podruma. Pitala me hoću li je odvesti odavde. Hoću, obećao sam joj, i sam vjerujući u to. Na dan kada je naša zgrada tri puta pogođena, ja sam otišao u bolnicu. Bio sam jedini koji tamo leži radi slijepog crijeva. Gotovo da me bilo stid, što i ja nisam ranjen. U posjete je dolazio jedino stari, jer baš i nije bilo neko vrijeme za šetnjice po gradu. Pitao sam ga za nju. Slagao mi je nešto i dao komad papira. ''Čitaj noćas, ako bude struje'' – stari je čudno izgledao neobrijan i umoran. Pismo sam otvorio pod slabim bolničkim svjetlom. Nasmiješio sam se kad sam vidio da je napisano crvenom bojicom. Valjda u podrumu nema ni jedna olovka. Oči su mi letjele preko dobro znanog rukopisa i iz mene je jednostavno počeo izlaziti glas. Nekontrolirano i jako. Urlao sam da se orila bolnica. Čitav grad je postao moj urlik. Suze nisam osjećao. Bol je presjekla glas. Sestra je dotrčala. Rana se otvorila. Konci popucali. Avion je već sigurno poletio. I sletio. Na Heatrow. Možda samo ja znam koliko je suza odavde do Londona?
Nisam trebao čitati oproštajna pisma da saznam razloge zašto pobjeći iz grada po kojem padaju kiše vrelog čelika. Dobro sam ih znao. A ona, se jadna pravdala što bježi na sigurno i lijepo mjesto. Ostavila pramen kose. U pismu. Ostavila dio sebe. U meni. Pod mojim noktima. Nosio sam ga dugo oko vrata u nekom medaljonu. Onda su valjda kiše isprale i mene. Mostarske kiše. Više nije bilo podruma, više nije bilo granata. Nisam mogao živjeti u toj prošlosti. A i nije to bila neka prošlost da se živi u njoj.
A ona?
Nju sam sreo nekog sasvim drugog proljeća...
Ili...
Ona me srela nekog sasvim drugog proljeća...
Pitala me šta sanjam...
Slile su se bar dvije Neretve kiše i dvije Sahare vrućina otkad smo progovorili posljednje riječi. Otupile nam oštrice jezika, doblii smo koje kilo, koju godinu...stariji smo, važniji, ponosniji...
Primio sam zadnje pismo iz Londona. Kažeš da se ne sjećaš kako izgleda sunce. Kažeš da ne možeš naći Mostar tamo u tim kišnim ulicama. I ta kiša, kažeš, nemiriše ko mostarska.
Otkud tvoje pismo?
Zar još pamtiš moje adrese? Brojeve?
Piše da me se ponekad sjetiš...
Noći u skloništu? Rat je bona odavno gotov, mogla si koji put doći da vidiš da smo i mi sad Europa. Puno Europljana...Talijana, Francuza, Nijemaca i Španjolaca...Doduše, ovi novi turisti nosaju uniforme, ali su ok. Tu i tamo ih raja zakamenjaju, izgađaju jajima, ali ne vejruj BBC-u,nismo mi ksenofobi i šovinisti. Rasisti? Ma kakvi?
Bila ti je stara neki dan na sabiranju. Ona i moja još uvijek tabire iste teme, te poskupio majdonos, te kava, te ovo, ono...Uvijek znaju ko je umro i od čega. O lošim stvarima stalno pričaju, ali navikli smo više na njih...
Oplače ti stara vazda jedno minut za tobom...
što bona ne dođeš malo radi nje...
Evo, sad te i ja malo poželio, otkad sam primio ono pismo, sve mi nešto otoplilo oko srca. Nisam pismo od '95 primio. Sve nešto sada ovi mailovi, nema čari dok ne čekaš tjedan, dva ovaj komad papira.
Ne traži Mostar gore, nećeš ga naći. Kažeš skupo gore? Rekla bi tebi tvoja stara odmah, da je patlidžan sigura skuplji nego gore.
Jelde, ti i ja smo nekako najviše strahovali, a najviše voljeli biti jedno kraj drugog u onom podrumu. Sjećam se jednom, nije dva dana rokalo, a stara ne da vani. A ja ti čuo negdje glas... I kontam što bi bilo dobro da sad jedna, dvije...onako radi reda. Hehhe, nije im mnogo trebalo.
I ono kad nas je tvoj pokojni stari provalio da se držimo za ruke...zemljo otvori se!!!
Ma daj, nemoj da te nagovaram, dođi malo.
Sačekat će London i tebe nekih par tjedana. Dođi da mlo zaustavimo vrijeme. Čudno, nisam te vidio toliko godina, a unaprijed mogu pogoditi sva mjesta gdje bi išli. I šta bi radili...pa da, nemamo više 15?
Ne traži gore Mostar, nećeš ga naći...
Prva ljubavi...ne kaže se džaba da prva ljubav nema zaborava. Jest, jest, laž bi bila da ti kažem da te volim, ali ostalo te pod mojim noktima. Tek toliko da znam o čemu misliš kada zagrmi, kada lije... A gore uvijek, kažeš lije.
Šta ima veze imam li curu? Nemam, al eto... Nemam pojma. Tvojoj staroj kažem da imam, pa ko zna šta ti ona još nalaže...
Lafo će tebi smetat to što imaš momka gore?
Dođi i ne traži Mostar gore...
V. B.
|
