Stajao sam na vratima male ćelije, broj sedamnaest. Brojao sam, nesvjesno, svoje zatvorske sekunde ispred sebe i svoje zatvorske godine iza sebe. Vrijeme koje me dijeli od sebe samog. Brojao sam korake do vrata hodnika iako sam napamet znao koliko ih je. Dvanaest, koliko i godina. Dvanaest godina moga života. Dvanaest zimovanja na Jahorini, dvanaest rođendana moje nerođene djece, dvanaest godišnjica moga braka… Dvanaest milijardi njenih osmijeha. Sve sam to, i još mnogo toga, potratio ovih u par kvadrata zeničkog zatvora. I bio sam svjestan toga. A to je najveća bol jednog zatvorenika. Lažem, najveća bol u zatvoru je kad te braća Agić pretuku do ruba smrti, stave ti glavu u onu stegu u radionici, stežu glavu dok ju prestaneš osjećati i onda… Ali biti svjestan propuštenog vremena, u stvari je, najveća kazna. A isto to vrijeme za kojim žudiš vani, ista ta sekunda, svaka isplanirana, svaka s bezbroj mogućnosti, unutra postaje najgori neprijatelj, i samo želiš da što prije isteknu tvoji dani, mjeseci, godine…
Sad kad su istekle, bio sam na izlazu, navikao da u ogledalu gledam jednog, a u sjećanju nekog potpuno drugog sebe… Bio sam spreman da me sude po onom što sam bio ovih dvanaest godina, a ne prema onome što ću biti već sutra. Već danas… Ne zamjeram nikomu, jer ni sam ne znam što sam sada. Ni što sam bio. Ni koji je, od te dvojice, gori…
S čim se pozdraviti i od koga se oprostiti, među ovim vlažnim zidovima? Koliko života ovdje stane u tucet godina? A koliko navike? Jedino za čime ću zažaliti, kad me na slobodi sustigne tišina, kad me iza ugla zgrade dočeka još jedna ulica samoće, leži tu iza mene, puši York otkinutog filtera i tišinom mi govori ono što znam i sam… U tišini mi je spašavao život, u tišini me čuvao od jalije i tetoviranih probisvijeta… U tišini je vodio moje bitke protiv onih sličnih njemu. Zaboravljenih i surovih ljudi, nevještih mutnih tetovaža i grubih lica… Ljudi nekog drugog vremena… I nekih drugih zločina… Zahvalan sam mu na toj izgovorenoj tišini, jer ona govori ono što riječi ne mogu, jer je tišina njegova pokora i njegov blagoslov…
U zatvoru su dugi dani a noći preduge… Prošli smo, nas dvojica, naše živote, i prošle i buduće, u takvim noćima… Otkrivali tajne i sanjali snove… Ja šapatom, dovoljno tihim da mi čita s usana, a on jezikom ljudi tišine, dovoljno jasnim da mi ne prešuti ni najmanji detalj… Samo jedno nikad nismo dotakli. Samo smo razloge ove naše zajedničke sudbine, kao po dogovoru, krili sami od sebe, a time i jedan od drugoga… Ono što su pričali drugi, ionako nikoga nije zanimalo…
Nisam pružio ni drugi korak ka izlazu iz jednog i ulazu u jedan novi, stari život, a već sam sam stajao kao ukopan i jedino što je kvarilo sliku okamenjenog mene, bila su moja klecava koljena… Onako iz mraka, pokušavajući pronaći njegove oči u oblaku plavičastog dima, okrenuo sam se pred ćelijom, i ne znam jesam li šaputao ili samo micao usnama, kao da pričam o nekomu drugom, ispričao kako je dvanaest godina mlađi ja, ustrijelio rođenog brata i vlastitu ženu, našavši ih u znojnom klinču u ringu spavaće sobe… Skriven mrakom, ni sam ne znajući kome priznajem taj zločin, sebi ili njemu, zakoračio sam korak natrag ka ćeliji, korak na svjetlo, kao da će me ono otkriti, ogoliti do kraja, kao da ova tišina nije dovoljna… Iz gustog dima, izvirilo je grubo lice… York bez filtera bio je dogorio, a oči su, od mojih riječi, bile skrivene tetoviranim dlanovima… Poslije mojih koraka i škljocanja brava, samo se tišina, tog dana, još dugo kotrljala zeničkim zatvorom...
|
