Prilično udobno sam se smjestio u svom skrovištu, kasnog jutra te 1992. godine. Srpanj se mrvio mostarskim ulicama. Vrućina je palila neobrane smokve po baščama i beskrajno duge drvorede lipa. Miris lipa miješao se s vrelinom asfalta. Miris ljeta. Miris Mostara. Ugasio sam iritantni glas španjolskog komentatora koji me dekoncentrirao. Prokleti tranzistor! Španjolski kralj, Juan Carlos I. je u Barceloni otvarao Olimpijske igre, a mi smo širom otvorili vrata vlastitog pakla. Otkopčao sam dva dugmeta svoje maskirne košulje. Sto šezdeset devet nacija! Po Barceloni je trčalo, skakalo, bacalo, šutiralo stotinu i šezdeset devet nacija, koliko ih je pozdravio Carlos I. tog srpanjskog jutra s mog dotrajalog tranzistora. Kakvo tek sranje može napraviti sto šezdeset devet nacija? Iako, nama je sasvim dobro išlo i uz ove naše dvije, tri… Podigao sam pušku i zauzeo položaj. Idućih dvadeset i četiri sata ja nisam Goran Medvjedarac, zvani Medo. Ja nisam prekinuo studij prava, ja nisam lopte zamijenio bombama a gitaru strojnicom. Ja nemam majku u izbjeglištvu, ranjenu djevojku na traumatologiji, nemam mrtve i zarobljene prijatelje. Ja nemam emocija. Iduća dvadeset četiri sata, ja sam položaj broj 19. Jedanaesti kat. Mali stan. Dječja soba. Položaj broj 19. Snajpersko gnijezdo. Upalio sam radio. Nervoza mi je rasla svakim pokretom. Oklijevao sam pogledati kroz optiku. Mislio sam, kad pogledam kroz taj prokleti nišan, da je sve gotovo. I poštenje i čestitost i čiste ruke. Mislio sam, kad nanišanim nekoga ili nešto, ovako podmuklo s visine, puška će sama opaliti. Ili ću ja opaliti. Znam li ja, uopće, što radim ovdje? ''Pičko!'' – opsovao sam sam sebi i prislonio oko na optički nišan. Na radiju je Antonio Rebollo zapalio Olimpijski plamen. Trgnuo sam se. Pljesak u koji se pretvorila Barcelona zaglušio je niz rafala iz blizine. ''Počelo je'' – ponovno sam nanišanio nebo. Htio sam se mijenjati sa svim onim momcima koji su dvije ulice dalje od mene trčali rovovima i povremeno pucali, prema neprijateljskim crtama, ne provirujući glavu iz rova. Tamo bar ne znaš kad i ako nekog pogodiš. ''Pičko!'' – otkočio sam pušku. Srce mi je lupalo kao nikada. ''Pičko, pičko, pičko!!!'' Bio sam najbolji na obuci. Rod – snajperist. Raspolagao sam snajperskom puškom M-76, kalibra 7.92x57mm Mauser, solidnog dizajna i optičkog uređaja PSO-1 kao kod ruskog SVD-a, spremnika od 10 metaka, moderniziranog skrivača plamena na vrhu cijevi. Efektivna daljina gađanja 1200 metara po priručniku, stvarna daljina gađanja oko 800 metara, odnosno 1000 metara za snajperske eksperte. Za snajperske eksperte. To sam bio ja. Znao sam napamet tehničke osobine svih prokletih snajperskih i drugih optičkih oružja u svijetu, a oklijevao sam pogledati kroz nišan. ''Pa, gdje baš meni da se desi ovaj rat?'' – prebirao sam zadanu zgradu u potrazi za pojedinačnom neprijateljskom živom silom. ''I gdje baš sad, pred diplomu…?'' Zgrada je bila potpuno čista. Pucnjevi su jenjavali i činilo se da današnji okršaj neće početi bar još neko vrijeme. Htio sam detaljno pregledati zgradu za koju sam bio zadužen. Krov, čist. Prozori, čisti. Sve je čisto, čovječe. Upravo sam htio odustati od buljenja kroz nišan i ugasiti radio, kad se zavjesa na jednom prozoru se pomakla. ''Snajperist!!!'' – sledio sam se. Znao sam da će doći ovaj trenutak. Odložio sam pušku i nervozno se okretao po sobi. Znao sam. Znao. Moja je zadaća bila pojedinačnim neprijateljskim elementima onemogućiti djelovanje prema nama. U prijevodu, trebao sam spriječiti nekoga tamo, da prosvira glavu nekomu ovamo. Tako što ću ju ja njemu prosvirati prije… Ruke su same povukle zatvarač. Metak je bio u cijevi. Prislonio sam glavu uz nišan. Oči sam stisnuo zatvorene. Dlanovi su drhtali. Upravo ću ubiti čovjeka. Svaka sekunda dulje može značiti da će on ubiti nekoga. Mog suborca. Prijatelja. Oca. Dijete. Pomislio sam na mrtvo dijete. Ubit ću skota. Otvorio sam oko. S radija se energično deralo Njegovo Veličanstvo. Olimpijske igre su službeno otvorene. Zavjesa na prozoru zgrade je bila razmaknuta. Držao sam prozor na nišanu. ''Čekam te'' – htio sam da pritisak prestane.
– Čekam te – rekao sam na glas.
Netko se kretao po stanu. Zaustavio sam dah. Prilazio je prozoru. Sad ću ga! Pritisak je bio prevelik. Ma, sad ću ga! Odlučio sam opaliti, pa gdje bilo. Na prozor je izašla žena, mlada žena. Ljutito je tresla neku dekicu. Nakon završena posla, ostavila je prozor otvoren. ''O, luda ženo'' – pomislio sam. ''Luda ženo? Pa skoro si ju poslao u vječna lovišta! Tko je ovdje lud?''
– Huh! Dobro je! – zakočio sam pušku i odlučio prestati pričati sam sa sobom.
Ugasio sam radio i posegao za već smotanim džointom. Obrisao sam znoj s čela. Vrućina je graničila s nepodnošljivim. Gledao sam u džoint.
– S ovim je lakše – rekao mi je danas, prijatelj iz gimnazije i stavio mi punu šaku smotuljaka u džep.
Na samom početku ovoga ludila, gledajući u mrtva tijela suboraca i sa zemljom sravnjenje uspomene od kojih bješe satkana moja mladost, bilo mi je jasno jedno. Iz ovog rata čovjek može izaći samo lud ili mrtav. Odlučio sam da i jedno i drugo odgodim što je duže moguće, i bacio džoint na gomilicu s ostalim.
ulomak iz nikad završenog romana
|
